Češljugar - Donna Tartt

Kažu da je ovo jedan od najvažnijih romana desetljeća. Moram priznati da sam ga nestrpljivo čekala pune dvije godine, to jest počela sam ga čitati na njemačkom, ali evo, ipak sam dočekala i hrvatsku verziju. Odmah izjavljujem: "Češljugar" je ispunio moja očekivanja u potpunosti. U originalu "The Goldfinch", "Češljugar" bila je na listi najprodavanijih knjiga čak sedam mjeseci (na New York Timesovoj listi 39 tjedana). Do sada je prodano milijun i pol tiskanih i digitalnih primjeraka, a dobio je obilje najdivnijih kritika, uključujući i onu u "The New York Timesa" i u nedjeljnom "The New York Times Book Review " (prema autoru bestselera Stephena Kinga koji je pisao recenziju za The New York Times Book Review, "The Goldfinch" je "raritet koji otprilike dolazi šest puta u deset godina... to je pametno napisan roman koji spaja srce i um"). U travnju 2014. Donna Tartt  je za roman dobila Pulitzerovu nagradu za fikciju, a promotori su je proglasili knjigom "koja stimulira um i dira srce". Istovremeno je Tartova dobila i  neke od najgorih zapamćenih pogrda od najvažnijih kritičara u zemlji, i zapalila pregršt debata o pravoj vrijednosti ovog romana, kako to već biva. Impresivno zar ne?
Stalno se pitam kakav bi Theo Decker bio čovjek, kako bi mu se život odvijao da se tog kobnog dana nije zaputio s majkom u Metropolitan muzej u rodnom New Yorku da vidi remek dijela nizozemskih slikara, posebno majčinu omiljenu sliku "Češljugar" umjetnika Fabritiusa. Dok su uživali u prekrasnoj slici, dogodi se teroristički napad u kojem majka s kojom je bio blizak i povezan pogine. U cijeloj panici i strci, pod ruševinama dijela muzeja, susreće tajanstvenog starca čija crvenokosa štićenica bude ranjena i u koju se Theo zaljubljuje, a starac mu u ruke gura nekakav prsten i izgovara tajanstvene riječi. Tada Theo nagonski grabi i vrlo vrijednu umjetničku sliku koja je vrlo malih dimenzija a istovremeno jedna od najvrednijih umjetnina na svijetu, i bježi iz muzeja u svoj prazni dom. Theo tada ima nepunih četrnaest godina. Otac, alkoholičar i kockar napustio je njega i majku nekoliko godina prije, a djedova i baka nije bilo - nisu povezani ni zainteresirani za svog unuka. Theo u jednom jedinom trenutku ostaje sam na svijetu i potone u duboku žalost i paniku. Jedino ga slika koju je uzeo iz muzeja podsjeća na majku i pruža mu koliku-toliku utjehu. No, to je samo trenutan osjećaj. Upravo će ga ta slika povući u svijet laži i lažnih odluka te ga, kao vrtlog, odvući prema kriminalnom dnu društva.  Umjesto utjehe postat će mu najgori životni teret i teško će se od nje moći rastati. Socijalna služba dječaka privremeno smješta u obitelj njegovog školskog prijatelja Andyja Barboura čija obitelj živi u srcu Manhattana (57. ulica) i imaju sve skupa četvero djece – tri sina i kćer. Odnosi u toj bogatoj i otmjenoj obitelji prilično su poremećeni i teški. Theo to osjeća, ali nema izbora. Gospođa Barbour je odgovorna osoba, ali hladna i distancirana. Jedino mu je Andy blizak. S njim je, uostalom, u tajnosti razasuo majčin pepeo po omiljenom dijelu Central Parka(iako je to strogo zabranjeno. Ostala Barbourova djeca ga mrze i boje se da će Theo zauvijek ostati  u obitelji. Theo proživljava udare straha, primjećuje usiljenu srdačnost kao i ledene poglede Barbourovih. Ali, jednog dana se pojavljuje Theov otac. Theo je u šoku jer tata godinama nije pitao za njega a sad se pojavio, s novom djevojkom koja više sliči na prostitutku nego li "normalnu" ženu i ne misli da bi mu mogla zamijeniti njegovu majku. Oboje su zainteresirani samo za novac od prodaje majčinog stana i za eventualnu Theovu ušteđevinu koju je majka godinama štedjela za njegovo školovanje. Barbourovi Thea brzo spakiraju sretni što će ga se riješiti. Theo se s ocem seli u Las Vegas, u dio Amerike koja nema nikakve veze s njegovim rodnim New Yorkom. Posttraumatski šok se nastavlja.

Dalje vam neću prepričavati, ali vjerujte mi, Theo proživljava tolike bizarne situacije i susreće tolike poremećene likove da vam ponekad zastaje dah. Osobito je upečatljiv lik njegovog prijatelja Borisa porijeklom Ukrajinca koji je kao i Theo, od malena lišen majke, ima nestabilnog oca alkoholičara koji se konstantno seli po svim kontinentima i čiji je život nepredvidljiv i nasilan. Jedini istinski dobar i topao lik je Hobie, restaurator antiknog namještaja koji postaje Theovim skrbnikom, a kasnije i  partnerom u poslu. To mu je jedini iskreni i pravi prijatelj koji mu pruža ruku u pravom trenutku. Samo se u sjaju Hobijeve pažnje Theo nikad nije osjećao usamljeno. Hobie je, baš poput Theove majke suosjećajan, svjestan i prisutan. Ali, ponovo nam se nameće pitanje, je li Hobie zaista mario za Thea kada nije primijetio njegovu ovisnost o drogama i prevarama.
Vrlo napeti roman pun obrata i šokantnih scena na kraju se pretvara u pravi triler i, pazite, stvara ovisnost.
Priča nam Theo, u prvom licu, kao monolog. Tempo je na trenutke usporen, ali Donna Tartt voli neke momente dočarati slikovito i do posljednjeg detalja po čemu je već poznata. Knjiga vrvi i dirljivim trenucima - i u tome je Donna pravi majstor. Emocije poput tuge, straha, očaja, panike jednostavno osjećate. Trbuh vam reagira. Ovo je i roman o odrastanju i sazrijevanju jednog dječaka kojeg život nije mazio. Pitala sam se stalno bi li Theo bio drugačiji i bolji da mu sve to nije dogodilo? Što ga je to napravilo nesposobnim za najosnovnije ljudske odnose? Možda posttraumatski sindrom nakon gubitka voljene majke? Neuravnoteženi otac alkoholičar kojemu je jedno piće previše a tisuću nedovoljno i koji je uz to probisvijet koji za Thea nije nikada mario? Hladna i suzdržana gospođa Barbour? Ili Boris koji ga je uvukao u svijet droga i ovisnosti? Možda neispunjena ljubav i zaljubljenost u crvenokosu djevojčicu iz muzeja, Pippu? Površna i varljiva Kitsey Barbour? Ili je za sve odgovoran isključivo sam Theo?

Po meni je ovo Donnina najveća uspješnica do sada koja priča o gubitku, preživljavanju, ulozi sudbine i odgovornosti za vlastiti život, Inteligentno napisan roman dira u srce i dušu, istovremeno, odgovara na pitanje kako se ljudska bića s neprestanom tugom bore za život i opstanak. Naravno da me fascinira i Donnina vještina da pripovijeda kao Theo, da je prvo dječak koji ostaje bez majke i svake vrste ljubavi i nježnosti, pa mladić koji nikada nema nikakvo čvrsto uporište ni sigurnost, i na kraju mladi muškarac koji ni sa ženama nema previše sreće. Treba se moći tako dobro transformirati u muško i trebalo je ovu priču ispričati u prvom licu - muškarca. Volite li romane pune lukavih zapažanja zapakiranih u uzbudljivu priču, onda je ovo knjiga za vas. Zbog svoje duljine i složenosti, moram napomenuti da nije jednostavna , no, još je uvijek jednostavna za čitanje, književno je djelo, od kojih će svatko od nas izvući drugačije iskustvo. Ja jesam i baš sam zadovoljna. I da, opet sam se s ovom knjigom našla u Amsterdamu na kanalu Herengracht. Sada me ti sinkroniciteti oko Amsterdama počinju zabavljati.

Donnu Tartt svrstavam uz bok ostalih američkih suvremenih književnika – Johna Irvinga, Jonathana Franzena i T. C. Boylea.

Važno je znati kod ove knjige i nešto o slici. "Het puttertje" jedna je od 12 slika koje su ostale iza Carela Pietersz Fabritiusa, slavnog nizozemskog slikara, najtalentiranijeg Rembrandtovog učenika i jednog od sedam majstora nizozemskog slikarstva. Slika je nastala je davne 1654. godine. Većina Fabritiusovih djela izgubljena u požaru izazvanom eksplozijom tvornice baruta u Delftu u koji se preselio oko 1650. U eksploziji i požaru poginuo je 32-godišnji Fabritius, iste godine kada je naslikan "Češljugar". Original malene slike (ulje, dimenzija 33, 5 puta 22, 8 cm) danas se čuva u galeriji kraljevskoj galeriji "Mauritshuis" u Haagu u Nizozemskoj. Radi se jedinstvenom i neprocjenjivom umjetničkom djelu jer je Carel napustio Rembrandtov stil s tamnom pozadinom i svoje motive "obasjao" diskretnim svjetlom. Iza Carela je ostalo možda tucet slika i pouzdano je da je utjecao na Vermeera, ali ne i da mu je, kako se često navodi bio učiteljem. Osim "Češljugara"“ poznate su mu slike "Pogled na Delft" i "Stražar". Stariji brat, Barent bio je također slikar, ali nije dosegao kvalitetu svog brata i slikao je uglavnom portrete i religijska djela.

Donna Tartt postala je poznata još 1992. objavom romana "Tajna povijest", koji govori o devetnaestogodišnjem studentu Richardu Papenu koji je uvučen u zatvoreni elitistički studentski krug i tajne koje krije, strukturno i narativno vrlo sličnog "Češljugaru". Donna je rođena  23.12.1963. u Greenwoodu, u državi Mississippi. Danas živi povremeno na tri različite američke lokacije -  Charlottesvilleu, Virginiji, i Manhattanu. Ušla je među sto najutjecajnijih ljudi na svijetu u 2014.  

Češljugar ili štiglic (štiglić), grdelin, karnjolac ili ciganče kako ga zovu kod nas, malena je ptica koja teži između 14 do 19 grama.  U vrijeme razmnožavanja ima bijeli kljun. Ljudi ga često drže u kavezima jer je lijepog, šarenog perja i jer lijepo pjeva, a znaju ga pariti sa ženkama kanarinca kako bi dobili još bolju pjevicu. I doista, „djeca“, ptičice rođene iz te veze, muški mladunci često naslijede najbolje pjevove obaju roditelja. Iako je zaštićena vrsta ove, udomaćene i uzgojene ptice moguće je kupiti na ornitološkim izložbama. Bile su, u doba Fabritiusa, popularne i zato što je u 17. stoljeću češljugar bio popularan kućni ljubimac jer ih se moglo istrenirati da iz zdjele izvuku vodu s minijaturnim vjedrom!!! Zato originalno ime slike ima riječ "puttertje"; to je nizozemski nadimak češljugara – mali vodonoša.