Braća – Alex Schulman – povratak u djetinjstvo
Ova knjiga me baš pogodila, kao kamenom. Ne postoji dobar roditelj koji želi svome djetetu patnju ili povredu kako bi uživao u tome. Svaki roditelj želi zaštititi svoje dijete od patnje i povreda, ali način na koji to čini može izgledati poput zlostavljanja, zanemarivanja i odbacivanja. Ne dobije li dijete pravilno objašnjenje ponašanja svojih roditelja, sigurno će u svojoj glavi zaključiti kako ga roditelji ne vole, ne žele i ne trebaju. Time se stvaraju negativne emocije nevoljenosti, neželjenosti, niže vrijednosti, odbačenosti, samoće i nesigurne budućnosti. Barem je tako u nekim slučajevima....
Braća Benjamin, Pierre i Nils kroz svoje su djetinjstvo stvorili upravo takav niz negativnih emocija. Nisu imali "jednostavne" roditelje - otac je bio strog i zahtjevan, a majka često neraspoložena, nepravedna i odsutna. Braća koja grade različite odnose s roditeljima na brak svojih roditelja gledaju izvana i pokušavaju se nekako pomiriti s tim. Mi ih u knjizi upoznajemo kao odrasle ljude koji se, nakon dva desetljeća, vraćaju u svoj dom iz djetinjstva – drvenu kućicu uz jezero kako bi rasuli majčin pepeo prema njenoj posljednjoj želji. Knjiga osim što predstavlja putovanje kroz vrijeme je i putovanje kroz grubu, netaknutu prirodu u skoro nenastanjenom dijelu Švedske. U borbi za majčinu ljubav, koja je često bila gruba i odsutna, a ponekad ipak tako nježna, dječaci su se "potrošili" do iznemoglosti. U sadašnjosti se osjećaju toliko razdvojeni da se čini da nemaju više nikakvih veza. Dečki nikad nisu naučili stvarno razgovarati jedni s drugim, jedino se znaju udarati. Ali, ipak postoji tračak nade da će uspjeti zaliječiti stare rane ako se još jednom zajedno upute u prošlost. A to nije priča koja stane na komad papira. Težina svega što se događa golema je, ali veći dio toga se dakako već dogodio. To što se odvija dvadeset godina kasnije, plač trojice braće, natečena, krvava lica, poziv policiji, sve je to samo posljednji krug na vodi, onaj najširi. Alex Schulman predstavlja nam dirljivu obiteljsku priču koja se uvlači pod kožu, koja zbunjuje i dovede nas do nevjerojatnog kraja i zaključka. Ovo je bezvremenski roman koji vrlo precizno analizira gdje će završiti sljedeće generacije ako njihovi roditelji neće znati mirno živjeti, razgovarati i voljeti jedni druge. Još jedan švedski autor uspio me je fascinirati na nepunih 200 stranica. Radnju gradi na "a-ha trenucima" pokazujući kako kroz razgovore o starim ranama iz djetinjstva ljudi postaju svjesni drugih osoba, ali i svojih karakternih mana koje trebaju trajno promijeniti žele li međusoban pozitivan odnos. Za vrijeme čitanja preispitivala sam svoje odgojne metode. Svoj odnos s djecom i jesam li mogla biti bolja majka. Velika preporuka od mene. Prevela: Antonija Handabaka
