A onda je Božo krenuo iz početka – Marina Vujčić
Ovu napokon dobru hrvatsku knjigu mi je preporučio moj "novi prijatelj" Uzeir i nije pogriješio. Tko od nas ne razmišlja o smislu života i o smislu postojanja samoga sebe. Jer sve bi bilo drukčije da nema te vražje konačnosti, da nam nije samo određeno vrijeme na raspolaganju. Ta prokleta odgovornost da moramo nešto učiniti sa svojim životom uznemirava i Božu. Ova knjiga nije filozofska iako je Božo diplomirani profesor filozofije i u teoriji je dobro filozofski potkovan (kroz knjigu se vješto provlače filozofske teze Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata.....) te naglašava kako svjetovno poprima filozofsku važnost čemu Božo bezuspješno teži. Pročitala sam ju u dahu, ali o njoj ne prestajem razmišljati otkako sam završila s čitanjem. Dapače čini mi se kao da sam s Božom, zatočenikom slobode, i čovjekom koji je jednostavno gladan ljubavi, pričala, kao da sam ga promatrala i kao da sam ga trebala upozoriti. Ima toliko toga što bi mu imala za reći. Priča počinje ovako. Izfrustrirani i nezadovoljni 45-godišinji Božo Belamarić, diplomirani filozof (profesor filozofije) iz Splita jednog dana odluči da mora napustiti svoj rodni grad Split, svoj posao i svoju suprugu Klaru. Odlazi iz svojeg stana doslovno s jednom vrečicom, pozamašnim novčanim iznosom kojeg je nasljedio nakon smrti majke i osobnom kartom. Nema plan, nema cilj i nije u pitanju druga žena. Sjeda u vlak i putuje prema Zagrebu. Jer napokon odlučuje "svoj život uzeti u svoje ruke". T
u je meni "zazvonila" jedna mala nelogičnost u ponašanju muškaraca koji u pravom životu u 99% slučajeva ne odlaze od žene, doma i uobičajene rutine života ako već nemaju u pričuvi "novu ženu" i sigurnu luku spasa. U pravilu to rade žene koje se nakon godina i godina lošeg braka odlučuju na nastavak životnog putovanja bez partnera. Ali kako je riječ o psihološkom romanu koji se obračunava s malograđanštinom i ukalupljivanjem u nametnute obrasce ponašanja, antiintelektualizmom male sredine, profesionalnom neostvarenošću, konzumerizmom, otuđenošću, ljubavi naspram seksualnog nagona Božo dolazi u Zagreb i nemajući nikoga ali i nemajući kuda, odlazi u jedan hotel u kvartu Voltino naselje. Čak i kad sretne starog prijatelja Roka s fakulteta nasred Ilice vješto ga izbjegne pozdraviti i time izbjegne bilo kakvo suočavanje sa stvarnošću. Ne želim vam prepričavati što je bilo dalje jer time vam kvarim čitanje i upoznavanje Bože i njegovog puta.
Ali evo nekoliko mojih razmišljanja koje bi rado podijelila s Božom da sam ga imala priliku sresti dok je besciljno luta Zagrebom:
Sretnima ili nesretnima ne čine nas okolnosti našega života, već naše viđenje tih okolnosti. Božo je bez obzira na okolnosti imao mogućnosti živjeti sretnim i smislenim životom. Većina ljudi misli da mogu promijeniti okolnosti. Ali okolnosti nisu istinski uzroci sreće. To je više u vezi s načinom na koji razmišljamo o svojim okolnostima. Božo živi u zatvorima koje si je sam stvorio. Samoća nije uvijek uzrok nezadovoljstva. Zvuči kao paradoks, ali davanje sreće drugima je najbolji način postizanja sreće za sebe. Božo bi mogao biti više "drugocentričan" jer tako bi imao više šanse biti sretan. Božo je stalno previše preusmjeren na sebe, a ne na druge. -Korisno je otpustiti vjerovanje da je za sreću nužno potreban netko drugi. Najveći "ratnik" je onaj koji pobijedi samoga sebe. Kao i svi ljudi i Božo na jednak način traže sreću pokušavajući izbjeći nelagodu. Tko ne uživa u ukusnom obroku, tko ne želi spavati u sigurnom i udobnom krevetu i naravno ono najvažnije svi mi želimo biti VOLJENI pa tako i Božo brka kratkotrajni seksualni nagon s ljubavlju. Svi imamo mogućnost promijeniti se. Na kraju bi mu svakako ukazala na ZAHVLANOST koju Božo ni u jednom trenutku nije osjetio niti preispitao. Iako je imao dobru, pametnu i vrijednu ženu, siguran i dobro plaćen posao, širu obitelj, ugodan i sređen dom, financijski osiguranu budućnost i mogućnost promjene karijere to mu zapravo ništa nije predstavljalo. Jer nezahvalnost je ipak oznaka "slabih" što je Božo svakako bio. Marina Vujčić je odlična spisateljica s visokom razinom pismenosti i tečnim načinom vođenja priče. Oduševila me i velika je šteta što taj roman nije doživio zamjetniju medijsku pozornost i kritičku recepciju, jer je riječ o rukopisu koji je u hrvatsku književnost uveo novo autorsko ime s velikim potencijalom. Sviđa mi se kako Marina Vujčić iako je žena od prve do posljednje stranice romana ne izlazi iz uma i glave Bože Belamarića – sva njegova iskustva, sve što doživljava, sve što zapaža, sve njegove misli, ali i sjećanja na djetinjstvo i dotadašnji bračni život, čitatelj dobiva posredovano iz Božinog uma. Marina Vujčić, inače profesorica hrvatskog i dugogodišnja glasnogovornica brijunskog Kazališta Ulysses sve je afirmiranija književnica.
