Pačinko – Min Jin Lee – saga korejske obitelji – najbolja knjiga u kolovozu

Ovu knjigu je od prve stranice bilo nemoguće odložiti, a snažni likovi i njihova topla priča koja se proteže na skoro sto godina potpuno vas zarobe! Zato je ovo najbolja knjiga koju sam pročitala u kolovozu i dugo ću je pamtiti Ljubav roditelja prema djeci je ugrađena i stalno povezana sa sljedećom generacijom, važna je poruka ove knjige.  Povijesna saga o korejskoj dijaspori u Japanu – zainichi Korejcima, koja se proteže od japanske okupacije Koreje 1910. do kasnih1980ih. Roman prati život Korejke Sunje Baek, kćeri sakatog ribara kojeg su svi obožavali u selu i njezine korejske obitelji kroz pet generacija. Priča je izmišljena, ali kako je smještena u stvarne povijesne okvire prikazuje sudbinu Korejaca za vrijeme japanske okupacije te Korejaca u Japanu. Prvi dio romana počinje 1910. u Koreji, drugi dio se odvija u Osaki 1939., a treći se dio proteže sve do 1989. u Tokiju.

Sunjini roditelji držali su pansion u blizini Busana u Koreji i iako su živjeli u lošim i skromnim uvjetima, mogli su podmiriti osnovne životne  potrebe. Na ribljoj tržnici u Busanu 1932. bogati poslovni Japanac koji živi u Koreji Koh Hansu zagleda u petnaestogodišnju Sunju među njima brzo plane ljubav.  No kad Sunja otkrije da je trudna saznaje da je Hansu oženjen i otac triju kćeri. Odluči prihvatiti bračnu ponudu boležljivog protestantskog pastora s kojim ubrzo seli Osaku jer ga čeka mjesto u Japanu. Pratimo Sunjinu životnu priču i one njenih potomaka, sve do  unuka Solomona koji živi u Tokiju. Rat, ugnjetavanje, siromaštvo, rasizam, problemi imigranata, stalna poniženja goruće su teme ovog složenog romana. Dok se Sunjina obitelj  pokušava uklopiti i prilagoditi jasno je da su u Japanu nepoželjni građani drugog reda. Jer, ako niste Japanac, ne pripadate, bez obzira koliko generacija je rođeno i odraslo u Japanu. Od kad navrši 14. godina svaki Zainichi mora svake tri godine podnijeti zahtjev za novu boravišnu dozvolu. U Japanu su oni inferiorni Korejci, žive u prljavim predgrađima, zlostavljani su i izbjegavani u školi,  poriču svoj korejski identitet, svoju vjeru i prilagođavaju se po cijenu gubljenja vlastitog ega. U Koreji, međutim, glad i dalje bjesni na sjeveru čak i nakon rata, zemljoposjednici su izvlašteni i strijeljani, a na jugu, one koji se vrate, doživljavaju kao japanska kopilad. Dvije zemlje, dva jezika u kojima Noa, Mozasu i Solomon nemaju čvrsto uporišta ni svoj dom. Dirljive su to sudbine koje govore o vremenu koje se u suvremenoj zapadnoj književnosti rijetko osvjetljava ili se to čini pogrešno. Sunja i njezini potomci živjeli su pod stalnim strahom od deportacije koji se osjeća u svakom poglavlju, u svakom zapletu  romana koji se intenzivno bavi rasizmom, ratom, identitetom, hrabrošću, otpornošću, čežnjom za domom i pripadanjem. Glavni i sporedni likovi su nevjerojatno marljivi, uporni, moraju trpjeti i žele se dokazivati, a osim pritiska izvana moraju živjeti i sa sramom i krivnjom. Većinu vremena ponos je taj koji ih sprječava da poboljšaju svoje živote - zaglavljeni u svojoj kulturi i načinu razmišljanja. Umjesto da prihvate pomoć, radije se izgladnjuju gotovo do smrti, jer se na čovjeka ne smije gledati kao na nesposobnog. Veliki strah od toga "što će ljudi reći" živi u svakom liku i to me je baš uznemirilo. Čitajući sam se upoznavala s kulturom i njezinim običajima koji su toliko različiti od onoga što poznajem da mi je ponekad sve to bilo  teško razumjeti. Posebno su me impresionirale žene u ovom romanu, koje su u ekstremno konzervativnom društvu teško organizirale  aktivnosti i rad  izvan kuće, ali su zato bile vrlo dojmljive i dirljive svojom borbom za preživljavanje i željom za zaradom. One su istovremeno i najjača, ali i najslabija karika društva. Prkose svojim muževima i odlaze na posao iako "dobra korejska žena" mora ostati kod kuće. Posebno me dojmila Sunjina naivnost i nezrelost  kada se podala  zavodljivom strancu zbog čega je tako mlada i ranjiva ostala trudna i time donijela jad i sramotu svojoj  obitelji. Ona to sve pokušava ispraviti udajom za svećenika, svojim ponosom, marljivim radom i bezuvjetnim odricanjem za svoje najmilije. To pokazuje i japanska poslovica "Sho ga nai" ("Ne možete ništa učiniti" / "Ne može se promijeniti"), koja se često koristi u ovom romanu. Autoričin jezik i stil pisanja prilično je jednostavan i bez velikih emocija, a i kič je izostao. Tempo pripovijedanja je ležeran, a ipak nevjerojatno uzbudljiv i napet. Mnogo toga se događa. Roman uspijeva uhvatiti toliko života na nešto više od 500 stranica, ponuditi političku i povijesnu pozadinu i pokrenuti bezvremenska, suštinska pitanja o domu i identitetu. Briljantno je napisana i dobro istražena, a ako vam se čini da je tema "teška" – nije. To je velika priča iz koje ćete čitajući puno toga naučiti – ja jesam, a osim što sam uživala u vrlo intenzivnoj "emotivnoj vožnji" roman sam "gutala". Postoji mnogo trenutaka u knjizi koji su me natjerali da zastanem, koji su me šokirali i često sam morala stati i dobro razmisliti o onome što sam pročitala. Jer ,ne znamo mnogo o vremenu kad je Koreja postala prvo japanski protektorat da bi je 1910. anektirali što je dovelo do gospodarske eksploatacije zemlje i ponižavanja Korejaca. Nakon Drugog svjetskog rata Koreja je trebala postati samostalna država, ali je 1948. dijele na Sjevernu i Južnu kako je i danas. Od samog početka čitanja zanimalo me je što znači riječ Pačinko. Je li to nečije ime? Možda ime grada ili pokrajine? Tek u drugom dijelu romana saznajemo da je pačinko stroj za kockanje i zapravo predstavlja višestruku metaforu ove priče. Baš kao što postoje prijevare u strojevima za pačinko, i u korejskom životu uvijek postoje prijevare kako bi se osiguralo da se ne može pobijediti. Pačinko je bila glupa igra, ali život nije. Zar život u konačnici nije kao kockanje? Ne možeš izabrati koje ćeš karte ili kocke dobiti, ali moraš izabrati najbolje od onog što si dobio i što imaš. Izbor je uvijek na čovjeku. "Moglo je biti  samo nekoliko pobjednika i mnogo gubitnika. A opet smo igrali dalje, zato što smo se nadali da bismo mi mogli biti  ti sretnici".

Min Jin Lee, suvremena američka autorica korejskoga podrijetla rođena je u Seulu 1968., a u Ameriku je s obitelji emigrirala kad joj je bilo sedam godina. Diplomirala je pravo i godinama radila kao korporativna odvjetnica. Od 2007. do 2011. živjela je u Japanu. Njezine kratke priče, Motherland (2002.) i Axis of Happiness (2004.) nagrađene su na natječajima "The Missouri Reviewa" i "Narrative Magazinea", a kao romanopisac debitirala je 2007. knjigom "Free Food for Millionaires", koje je postalo nacionalni bestseler. Dobitnica je stipendije Njujorške zaklade za umjetnost i Zaklade Guggenheim. Njezin drugi roman, "Pačinko" (2017.), dospio je u finale "National Book Awarda" za fikciju, bio drugoplasirani za "Dayton Literary Peace Prize" te osvojio nagradu "Medici Book Cluba". Roman je ovjenčan i priznanjima kritike uglednih časopisa poput "The Guardiana" i "The New York Timesa", "Esquirea", "Chicago Reviewa of Books! i BBC-ja. Djelo je prevedeno na više od trideset jezika. Roman je u u SAD-u objavljen još 2017., po njemu je snimljena i istoimena serija u produkciji Apple TV-a koja ima odlične kritike.

Prevela: Mirna Čubranić