William Shakespeare - najslavniji dramatičar s rupama u biografiji

O mnogima smo pisali, o mnogima još nismo stigli. Ali, jedan je William Shakespeare, a ovih je dana njegov rođendan pa eto dobrog razloga! Da, ovih dana jer.. Zagonetan je taj Shakespeare. O njemu je napisano toliko knjiga a  ni danas neke stvari o njemu su zagonetka. Kako se nekada nisu bilježila rođenja uvijek i precizno tako ne znamo Shakespeareov rođendan! Poznato nam je da je engleski književnik, kazališni glumac, režiser i danas na tronu kao najveći pisac koji je ikada pisao na engleskom jeziku, najslavniji je i najizvođeniji a djela su mu prevedena na sve jezike svijeta. Za sina jednog sitnog obrtnika - nevjerojatna sudbina.

SHAKESPEAREOV ROĐENDAN Znamo da je William kršten, 26. travnja 1564. pa "šekspirolozi" vjeruju kako je na dan krštenja imao tri dana kako je u to vrijeme bio običaj. To bi značilo da je William rođen 23. travnja ali, kako je rođen "pod" starim julijanskim kalendarom što je bilo tada 23. travnja danas bi, po gregorijanskom, to bio 3. svibanj. Što bi William rekao, kako vam drago. Otac John stigao je u Stratford iz Snitterfielda, prije 1532. godine kao šegrt rukavičara i kožara. Majka Mary Arden rodila je osmero djece, a osim Williama tu su još Joan, Margaret, Gilbert, još jedna Joan, Anne pa Richard i Edmund. Velika i izgleda složna i radišna obitelj, stabilan posao oca i vrijedna majka i prosperitetan gradić iznjedrili su barda svjetske književnosti. Nije to čarobni recept. Neki su ljudi jednostavno satkani od čarolije. Imala je obitelj i malog kostura u ormaru jer je jedan rođak s mamine strane, William Arden gadno zgriješio. Uhapsili su ga jer je radio na zavjeri protiv kraljice Elizabeth I i nakon što je ležao u Toweru, pogubljen je. To se navodi kao kuriozitet, ali nitko im tog "nezgodnog" rođaka nije uzeo za zlo. Mnogo je nepoznanica o Williamovu životu pa i danas mnogi razbijaju glave i kopaju po arhivima ne bi li otkrili nove činjenice. Ovo je sve što se do sada otkrilo. Kad smo kod imena više je od 80 zabilježenih zapisa imena i prezimena pisca pa nitko ne može tvrditi koje mu je zaista ime. U nekoliko originalnih potpisa koji su preživjeli do danas mnogo je verzija: “Willm Shaksp,” “William Shakespe,” “Wm Shakspe,” “William Shakspere,” ”Willm Shakspere,” i “William Shakspeare” te Shaxberd i Shappere. Misli se da prezime dolazi od schakken i speer a opisuje osobu sklonu sukobima i svađama. Najbolje od svega, nigdje, baš nigdje nije zabilježeno da se pisac ikada potpisao kao William Shakespeare!

Otac John imao je par godina osnovne škole, ali se uspeo s dna i postao uspješan rukavičar, pa proširio posao na prodaju voća, povrća i vune a kasnije su ga, kao uglednog i dobrostojećeg sugrađana izabrali za zastupnika u gradskom vijeću Stratford-upon-Avona u Warwickshireu. Djevojka koju je oženio Mary Arden nije imala nikakvih škola. William je bio njihovo treće dijete. Obitelj je živjela u gradskoj kući usred Stratforda i John je koristio donje sobe kao radionicu s izlogom. Trgovao je i kožom, kukuruzom i sladom, radio kao kušač piva, bio zadužen za pregled kruha i pića od slada u gradu. Odlučan da uspije osim rada pomogao mu je i brak s Mary koja je bila kćer aristokratskog zemljoposjednika kod kojeg je nekada njegov otac, Williamov djed radio. Po nekima su i John i Mary bili nepismeni iako je otac radio s papirima jer se na većinu dokumenata potpisao s križićem. Uostalom, zato su Williama i poslali u školu, ali ne i djevojčice.

Sestra Susanna se znala samo potpisati. Iako nam se može činiti da je obitelj bila ogromna za ondašnja poimanja nije bilo tako. Samo je sestra Joan nadživjela Williama jer vremena bila okrutna i umiralo se lako i brzo. Joan je bila pet godina mlađa i William je jako volio sestricu, a kada je umro, njoj je ostavio u oporuci i novac i imanja. Pobrinuo se i da njeni sinovi ne oskudijevaju. Joan je bila zapravo druga Joan jer je prva, ujedno i prvorođena umrla nakon dva mjeseca. Joan je doživjela 77 godina, a umrla je 1646., čak 30 godina poslije slavnog brata što je bila duboka starost. Njeni su nasljednici, prezimenom Hart živjeli u Stratfordu sve do 1806. a jedan je njen sin slijedio stope slavnog ujaka;  William Hart je bio glumac u Londonu u uglednoj kazališnoj trupi "King's Men", "Kraljevi ljudi." Treća sestra, Margaret živjela je samo godinu i umrla je, misli se, 1562. od kuge. Četvrta, Anne, rođena kada je William imao sedam godina umrla je od kuge s osam godina što je tinejdžera Williama strašno pogodilo. Koliko god je obitelj Shakespeare imala financijskih problema, a imala je, malenoj su platili raskošan pogreb. Koliko god nam se danas čini da je smrti u obitelji poput Williamove bilo previše u to je vrijeme bilo normalno pokopati većinu djece jer je mortalitet bio visok, medicina zakržljala, a epidemije su odnosile cijele gradove. Nije pomogla ni užasna higijena i loša prehrana, grozni sanitetski uvjeti... No, Shakespeareovi dječaci su preživjeli djetinjstvo - Richard je umro 1613. s 38 godina, Gilbert godinu ranije s 46 a William 1616. s 52. Jedino je sestra Joan doživjela posthumnu slavu brata jer je, kako to već biva, poslije smrti postao popularan i hvaljen, iako su ga i za života dobro plaćali. Nitko doduše nije mogao zamisliti koliko će slavan biti stotinama godina iza, sve do danas.

O Williamovom se djetinjstvu zna malo. U to se vrijeme na djecu gledalo kao na minijaturne ljude koje treba izvježbati, odgojiti i naučiti kako da, danas sutra, zauzmu svoje mjesto u svijetu odraslih i to, po mogućnosti, što prije. Danas nam je to potpuno strano jer su naša djeca zaštićena, nakon 11 godine su naši tinejdžeri,  skupina sa svojim ritmom, pravima i tek nakon 18. godine biraju studij ili posao. U Shakespeareovo vrijeme djetinjstvo bilo kratko i nije bilo bezbrižno a djeca se nisu igrala. Čim su djeca malo odrasla stupala su u brak pa je zato Julija imala 14 kada su joj roditelji dogovorili brak. Ako nije bio dogovorenog braka djeca bi radila. U obiteljskim poslovima ona sretnija, a manji je dio išao u neke škole - djevojke do udaje a dječaci samo ako je bilo novaca ili ambicija da se uzdignu.

Prvi je zapis o Williamu da je kršten. O đačkom dobu Williama ne znamo mnogo. Sa sedam je krenuo u tzv. grammar school King Edward VI i to je bilo za sve dječake sličnog podrijetla isto. Djevojčice nisu išle u školu iako su neki "radikali" zapošljavali tutore privatno za kćeri, ali to je među pukom bila rijetkost. Za dječake je postajao nacionalni curriculum koji je donio monarh. Škola je počela u 6 ili 7 ujutro, a završavala u 17 ili 18 poslije podne. Imali bi dva sata pauze za ručak. Nisu imali tjelesni ni sport, nije bilo praznika osim blagdana a to je bio najviše - jedan dan. Škola je trajala od ponedjeljka do subote a nedjeljom je obvezna bila misa koja je trajala satima. William se nije sa srećom sjećao škole. Učilo se latinski i to tako da se moralo zapamtiti beskrajne odlomke proze i poezije jer je tada to bio jezik Europe i koristio se u pravu, medicini, crkvi a za dobiti bilo kakav posao bio je obavezan. Uz to su Williama kao i sve dječake tog doba drilari u gramatici, logici, retorici, aritmetici i astronomiji. Glazba je bila u programu, a svaki su tjedan učenici imali rigorozne testove i ako ih nisu položili kazna je bila fizička i jako okrutna. William nije naučio mnogo jer je kasnije prijatelj rekao kako je ovaj znao malo latinskog i gotovo ništa grčkog. S 14 godina Williama je otac izvadio iz škole, kao i braću mu jer je zapao u poslovne probleme. Kakve, ne zna se jer u zapisima se William pojavljuje tek kao mladoženja. Što je William radio do ženidbe, ne zna se, ali jasno je da je morao raditi mnogo i naporno a kroz kasnija djela vidi se da zna mnogo o obrađivanju zemlje, postolarstvu, pekarstvu... Možda je radio na farmi brata Anne Hathaway pa bi to objasnilo neke stvari. William je i dalje učio, kao samouk i stekao široko znanje iz povijesti, geografije, filozofije i nekih područja znanosti. Osim toga, strastveno je čitao i zanimale su ga knjige iz drugih dijelova Europe pa je pozorno čekao prijevode.

Dakle, William je sin rukavičara koji radi razne poslove i oženi se za djevojku s farme. Otkuda onda gluma? Iz škole. Na kraju svake školske godine "generacija" bi postavila neki komad, klasičan naravno. To su, naravno, samo pretpostavke. Jer i otac je dječake vodio na predstave putujućih kazališnih trupa koje su dolazile u Stratford. Vjeruje se da je William pisao pjesme, pokušavao pisati i "veće" komade jer bi bilo čudno da je sjeo i kao 20-godišnjak odmah napisao komad kakav je "Henry VI". Svakako je sjajno "uhvatio" adolescentske misli prve ljubavi što vidimo u "Romeu i Juliji" a postoje i dosta jake ideje da je neke priče iz naših krajeva, od naših pisaca uzeo dobio inspiraciju za djela (Miljenko i Dobrila imaju jako sličnu priču na primjer.)★ Od krštenja nijednog zapisa o Williamu nema sve dok nije napunio 18 godina. Tada se William Shakespeare oženio s Anne Hathaway koja je živjela u obližnjem zaseoku.

E sad, ljubavna priča Williama i Anne još je jedna zagonetka. William je oženio osam godina stariju Anne Hathaway kad je ona imala 26 godina i bila tri mjeseca trudna. To je pouzdan podatak jer je Susanna, prvorođena kćer stigla samo šest mjeseci nakon vjenčanja. Imali su William i Anne troje djece - kćer Susannu i blizance, kćer Judith i sina Hamneta koji je umro 1596., s 11 godina. Imali su samo jednu unuku, Susanninu kćer Elizabeth. Elizabeth nije imala djece i, kada je umrla 1670., ugasila se loza Shakespearea što Englezi nikada nisu prežalili. U trenutku vjenčanja Anne je dakle bila trudna, živjela je s bratom u obiteljskom domu gdje ju je William posjećivao. On je bio golobradi 17-godišnjak kada se zaljubio a s 18 je postao muž i tinejdžer-otac i, htio-ne htio, glava obitelji. Ni to tada nije bilo čudno - da klinac juri u kućicu djevojke, ni da provode vrijeme intimno, a ni da je ona trudna u času vjenčanja. Ako je djevojka zatrudnjela muškarac je morao ispuniti svoju dužnost i s njom stupiti u brak i to je Shakespeare ispoštivao jer da nije, dijete bi bilo izvanbračno, dobilo bi žig kopileta i cijeli bi život na njega gledali kao na manje vrijedno biće bez ikakvih zakonskih prava. Zbog takvih pravila pritisak na mladića i djevojku da vezu ozakone bio je ogroman makar se predomislili i bez obzira voljeli se oni ili ne. William je s djevojkom legao, ona je ostala trudna i s 18 se našao s obvezom i kao muž i kao otac i naravno, glava obitelji. Ne znamo kako je zarađivao za obitelj ali, kada su, nakon par godina braka, na svijet došli blizanci, sin i kćer, blizanci, William je otišao u London, s 23 godine i počeo karijeru u kazalištu. Išlo mu je od ruke i mogao je zaraditi i slati novac kući i redovito dolaziti u posjete ali, živio je u Londonu. Jedanaest godina nakon rođenja blizanaca postao je toliko bogat da je mogao kupiti slavnu kuću New Place koja ne samo da je bila najljepša već i druga najveća kuća u Stratfordu, na uglu ulica Chapel i Lane. Nekako u to vrijeme umro je sin Hamnet s 11 godina, ali ne navodi se od čega. Više-manje je prihvaćeno da je Hamnet umro od kuge, ali nije isključen ni čest uzrok velike smrtnosti kod djece - nesreće. Osim toga, svaka je infekcija bila neizlječiva i cijeli je niz bolesti, danas lako izlječivih, mogao biti koban za dječaka. Znamo li kakva je higijena bila, čudo da je itko preživio. Dok su bila malena, Shakespeareova djeca kupala su se rijetko - jednom godišnje, u svibnju. To je bila velika stvar, jer bi donijeli vodu u kuću i majka bi je satima kuhala, potom napunila bačvu ili  neku najveću posudu i krenulo bi kupanje. Prvo bi se okupao otac, potom bilo koji muškarac koji se zatekao u kući, pa žene i na kraju djeca, po godinama starosti. Dok bi došao red na najmlađe dijete, obično bebu, voda bi bila crna do prljavštine i iako bi bilo pametnije da dijete nisu donosili ni blizu, "oprali" bi ga.

Zagonetka je i kakav je odnos bio Williama i Anne. On je bio klinac koji je morao oženiti trudnu djevojku. Anne je bila najstarija od osmero djece farmera Richarda Hathawaya i živjeli su u velikoj kući, na farmi, u selu na milju udaljenom od  Stratforda. Kada je stari Hathaway umro 1581. Anne je i dalje živjela u roditeljskom domu muža s njegovom braćom i sestrama i pomajkom. Danas je to kuća koju zovu "Anne Hathaway cottage" i jedna je od najposjećenijih zgrada u Engleskoj. Kad se udala za Williama s farme je preselila k mužu i njegovim roditeljima, u kuću u ulici Henley. Sa svekrvom i svekrom je živjela i kad je William otišao u London i koliko se zna, nikada ga nije posjetila u gradu. Ta kuća koju je William kupio za obitelj bila je zaista velika jer je zapisano kako je imala deset kamina. Postelja u kojoj je Anne spavala i koja je bila velebna pretpostavlja se, bila je dar zahvalnosti jer je Williamu rodila kćer pa blizance. Rodiš djecu i dobiješ postelju!

Ženu možda nije volio, ali Shakespeare je svoju djecu obožavao. Vjeruje se da je imao afere, da se zaljubljivao dok je živio u Londonu ali se uvijek vraćao obitelji, a dulje je bio sa svojima kad su sva kazališta u Londonu bila zatvorena zbog epidemije kuge, od 1592. do 1594.  Shakespeare je tada počeo pisati poeziju i prvu je zbirku soneta završio 1593., s 29 godina. Još je jedna zagonetka: ne zna se gdje je bio između 1585. i 1592. Od krštenja blizanaca do pljuvanja kritičara po Shakespeareu nema nijednog zapisa gdje je bio i što je radio tih sedam godina. Sudeći po kritici do tada je u Londonu stekao ime, ali su tih sedam izgubljenih godina još jedna od zagonetki.

GDJE JE BIO SHAKESPEARE SEDAM GODINA? Misli se svašta - da je radio kao učitelj, studirao pravo, putovao po Europi, pridružio se putujućoj kazališnoj trupi koja je prolazila kroz Stratford, ali i da je pobjegao od kuće jer je u krivolovu ubio jelena na imanju lokalnog političara što se kažnjavalo. To je čak zabilježeno pa je to najvjerojatniji razlog. Shakespeare lovokradica. Za krepat! S 23 godine je dakle William otišao (pobjegao) u London, ostavivši kod kuće obitelj. Prvo je ispred kazališta pridržavao konje, ali je malo po malo uspio pa prvo bio glumac pa tek onda pisac drama i komedija. Brzo je napisao "Henryja V." (tri čina), "Komediju zablude", "Titusa Andronicusa", "Richarda III" i "Ukroćenu goropadnicu." Gotovo je nevjerojatno da je 25 godina radio u Londonu i živio između dva grada da bi na kraju, 1612. otišao u mirovinu i vratio se u rodni grad. Kad se vratio doma, živio je mirno, uživao u obiteljskom životu, družio se s prijateljima i surađivao s mladim piscima sve do smrti 1616. Po broju napisanog jasno je da je Shakespeare bio vrijedan i plodan pisac i da je naporno i teško radio za vrijeme londonskih dana. Gotovo da nije jasno kako je uz pisanje stigao i prevoditi, čitati, putovati simo-tamo ali nekako je uspio jer je obitelj vodila miran i stabilan (i ugodan) život dok je on jurio. Ne zna se baš sve, no 1593. je živio negdje u Bishopsgateu što znaju po plaćanju poreza. Tada je pisao pjesme iz gušta, napisao je "Dva gospodina iz Verone", "Uzaludni ljubavni trud" i "San ljetne (Ivanjske) noći" pa "Romeo i Julija", "Richard II" i "Trgovca iz Venecije" ali i dvije pjesme, "Venera i Adonis" i "Silovanje  Lukrecije"  Uz to, pisao je i sonete. Kada je umro njegov jedinac Hamnet Williama je to potpuno shrvalo i misli se kako je "Hamlet" zapravo Hamnet - napisao je komad četiri godine nakon sinovljeve smrti. Neko je vrijeme Shakespeare živio s druge strane rijeke, u Banksideu, na zemlji čiji je vlasnik bio Winchesterski biskup, blizu ozloglašenog zatvora "The Clink"  (Zveket), a u blizini kojeg će biti izgrađeno kazalište - "Globe." Misli se da je i preselio tamo kako bi blizu gradilišta a kasnije kazališta a tamo je živio do 1604. i napisao najmanje sedam djela, između ostalih i "Henry IV" (1 i 2), "Vesele žene Windsorske", "Kako vam drago"; "Mnogo vike ni za što", "Henry V" i "Julije Cezar." Dok je bio u Londonu umro je otac, 1601. sada već čovjek koji se izvukao iz siromaštva, financijskih neprilika, ali i sa statusom. William je odveo oca do tzv. College of Arms da bi izabrali obiteljski grb. I jesu - žuto koplje na žutom štitu s latinskim natpisom "Non Sans Droict", "Ne bez prava" i odobren im je 1596.

Ali, sve se događalo u Londonu pa se William vratio u grad 1604. i iznajmio sobu u kući Christophera Mountjoya, blizu katedrale St. Paul i tamo živio nekih osam godina. Tada je napisao niz djela: "Twelfth Night", "Hamlet", "Troilus i Cressida", "Sve je dobro što se dobro svrši", "Mjera za mjeru", "Othello", "Kralj Lear", "Macbeth", "Antonije i Cleopatra", "Koriolan", "Timon Atenjanin", "Periklo", "Cymbeline", "Zimska priča" i "Oluju."

Život kod kuće, u Stratfordu, odvijao se svojim ritmom pa se 1607. udala Williamova najstarija kćer Suzanna, godinu nakon pokopao je majku, posjećivao obitelj više zbog djece nego li žene. Godinu poslije majčine smrti izašli su mu soneti. Koliko god da je Stratford imao miran ritam London je bio sasvim druga priča. Buka je bila ogromna. Grad je bio prenapučen, bučan, s uskim ulicama i bez kanalizacije. Previše je taverni i svratišta iz kojih se ori pjesma i izlaze pijani ljudi, mnogo je crkava i kuća, mnogo radionica ali i štala i mnogo životinja: psi i mačke lutali su uličicama u potrazi za zalogajem, ali bilo je i svinja, konja, ovaca. Uz to, na ulicama mnogo je prosjaka i prostitutki, užurbanih službenika, trgovaca, šegrta ali i lopova, polusvijeta i mračnih likova. Ulice Londona ključale su. Koliko god čeznuo za mirnim selom novac se mogao zaraditi  samo u zagušljivom i napučenom Londonu. Anne je živjela sa svekrvom i svekrom koji su bili dobro stojeći, a položaj se poboljšao kada je Shakespeare postao uspješan dramatičar i nakon što je radio u kazalištu iza zastora, postao je uspješan pisac i prezenter uspješnih kazališnih komada.

Anne je živjela životom koji bi, kada bi se "preveo" u današnje parametre, bio dokon život milijunaševe žene. Uživala je u novcu, položaju i prestižu koje joj je donosio uspjeh i novac muža. Kada se umirovio i vratio 1610. u rodni grad, šest je godina živio kao obiteljski čovjek, muž, otac i djed. Živio je i bogatim životom što se društva tiče, posjećivali su ga najugledniji ljudi tog vremena poput Bena Johnsona i Michaela Draytona koji su tada bili najveće književne zvijezde. A onda je naglo - umro.

BARDOVA SMRT William je umro na svoj 52. rođendan. Ponovo se pojavljuju problemi s faktografijom. Kao datum smrti navodi se 23. travnja 1616. iako je to samo pretpostavka. Smatra se da je živio u kući i da ga je liječio zet, mjesni liječnik dr. John Hall. Uzrok smrti je nepoznat, a jedna je verzija da je dobio groznicu nakon što je pijančevao s kolegama Benom Johnsonom i Michaelom Draytonom. Tu teoriju plasirao je vikar crkve (u kojoj je William kasnije pokopan), John Ward. Zapisao je kako su "Shakespeare, Drayton i Ben Johnson imali veseo sastanak i previše su pili jer je Shakespeare umro od groznice koju je tamo zaradio". S ovom se verzijom mnogi povjesničari ne slažu. Tvrde kako je Shakespeare bolovao mjesec dana jer je, samo četiri tjedna prije smrti, pozvao odvjetnika i izdiktirao mu oporuku, a u 17. stoljeću ona se pisala na samrtnoj postelji. Shakespeare je morao biti svjestan da mu ne preostaje mnogo dana života, potpis na oporuci je drhtav i nema onih snažnih poteza perom. Koliko god raspredali činjenica je da je uzrok smrti Williama i danas - zagonetka. S druge strane, prosječna je starost bila 35 godina pa je Shakespeare koji je bio i otac i djed s 52 imao dug i relativno zdrav život i smatrao se starcem.

Oporuka je sačuvana: podijelio je darove raznim ljudima a imanje je ostavio kćeri Susanni. I Anne je dobila nešto: "svojoj ženi dajem drugu najbolju postelju s namještajem" što bi značilo posteljinu za tu istu postelju, ali to nije ona najbolja postelja već za - goste. Prihvaćeno je mišljenje da taj brak nije bio neko cvijeće, da je William bio nesretan, a često je pisao protiv "ranih" brakova u kakav je i sam "uletio."

William je sahranjen u stratfordskoj crkvi Svetog trojstva i zabilježeno je kako je pogreb bio 25. travnja 1616. Kako je u to vrijeme bio običaj, pokop je bio dva dana poslije smrti što bi značilo da je Will umro 23. travnja, na svoj 52. rođendan ako smo prihvatili da je rođen 23. travnja. Kako bi se osigurao da grob, a time i njegove kosti, nitko ne dira, dao je da se na grob ugravira kletva - epitaf govori "neka blagoslov prati čovjeka koji će ove kamene poštedjeti ali tko pomakne moje kosti neka je proklet".(Good friend for Jesus’ sake forbear,"To dig the dust enclosed here: Blest be the man that spares these stones, And curst be he that moves my bones.) Time je otpala mogućnost, inače uobičajena, da se kosti pokojnika nakon nekog vremena pomaknu kako bi se napravilo mjesta za nove pa su do danas Shakespeareove kosti netaknute.

Prvo su ga prikazali kako drži vreću punu žita jer je bio "poslovnjak" i po tome poznatiji u rodnom radu, ali su je zamijenili građani Stratforda 1747., i u ruke kipa stavili - pero. Anne je poslije smrti muža živjela u kući kao bogata udovica sve dok i ona nije umrla 1623. sa 67 godina - pokopali su je kraj muža.

Toliko toga je pisano o Williamu da je to nevjerojatno no kako nema čvrstih podataka mnogo je pretpostavka pa je izašla i onda da je bio homoseksualac. To misle jer je nekoliko djela posvetio prekrasnom plavom mladiću, dok drugi kažu kako je to dio renesanse i eksperimentiranja, a treći da je to samo bila inspiracija, i zašto ne bi muškarac notirao ljepotu. U svakom slučaju, ostavština Shakespearea je ogromna.

Napisao je 12 tragedija: Romeo i Julija, Tit Andronik, Julije Cezar, Troilo i Kresida, Hamlet, danski kraljević, Otelo, Kralj Lear, Macbeth, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Timon Atenjanin i Cymbeline. Napisao je 16 komedija: Uzaludni ljubavni trud (Love's Labour's Lost) Dva plemića iz Verone (The Two Gentlemen of Verona), Komedija zabuna (The Comedy of Errors), San Ivanjske noći, (A Midsummer Night's Dream), Mletački trgovac (The Merchant of Venice), Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew), Mnogo vike ni za što (Much Ado About Nothing), Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor), Na Tri kralja ili kako hoćete (Twelfth Night, or What You Will), Kako vam drago (As You Like It), Sve je dobro što se dobro svrši,  (All's Well That Ends Well), Mjera za mjeru, (Measure for Measure), Periklo, Zimska priča (The Winter's Tale), Oluja (The Tempest) i Dva plemenita rođaka (The Two Noble Kinsmen). Povijesne drame ili historije, sedam njih: Henrik VI (Henry VI), Rikard III (Richard III), Rickard II, Kralj Ivan (King John), Henrik IV, Henrik V, Henrik VIII.

Tu su i pjesme: Venera i Adonis, Silovanje Lukrecije, Strastveni hodočasnik, Feniks i kornjača, Ljubavnikov prigovor i Soneti koji od 1609. zauzimaju posebno mjesto u mnogim knjižnicama, zaljubljeni ih znaju naizust i često se spominju baš kao i njegove drame i komedije, tragedije i historije.

Ali, ima tu još nešto: za života je William napisao 37 komada, 154 soneta što bi bilo, godišnje 1,5 komada od kako je napisao prvi, 1589. Do danas je preživjelo 37 djela, za još tri se misli da je Shakespeare imao u njemu svoje pero pa je broj zapravo 40. Znamo da je "Cardenio" izgubljen, ali misli se da nije jedini.Po nekima je izgubljeno je 30-ak Shakespeareovih komada, po drugima "samo" 19.

Osim što je pisao on je i glumio i u svojim komadima ali i drugih autora. Glumio je duha u Hamletu, i Adama u "Kako vam drago". Za života je glumio pred kraljicom Elizabeth I i kasnije pred kraljem Jamesom I koji je bio njegov mecena i obožavatelj. Dok je  u Londonu bio slavni dramatičar, u rodnom Stratfordu bio je poštovan kao ugledan poslovan čovjek, vlasnik nekretnina i bogataš. Zarađen je novac ulagao u zemlju, imanja, spojio je pisanje i kazalište, u kazališnoj je trupi imao financijskog udjela pa tako i dobitka a i članovi trupe su imali dionice pa su dijelili profit.

Dosta je pouzdano reći kako je Shakespeare u lijevom uhu imao zlatnu naušnicu, ring, jer je u vrijeme Elizabethe to bila moda: tako su izgledali bohemi i kreativci, a tako ga je i naslikao Chandos što je do danas najpoznatiji Williamov portrait i misli se kako je to najbliži prikaz kako je doista izgledao. Postoje samo dva portraita, a svi ostali su - fikcija.

Danas se o Shakespeareu govori kao o najvećem književniku engleskog jezika a možda i svijeta, ali u vremenu kada je živio nije imao takvu reputaciju. London je imao mnogo pisaca od kojih su neke cijenili više, a neke manje.  Shakespeare je bio tu negdje, zlatna sredina. Ni hvaljen ni pljuvan, ali ni izdaleka popularan kao danas. Bio je odličan poduzetnik: izgradio je, osnovao i vodio kazališne trupe i kazališta i tu je zapravo zaradio mnogo novca, ulagao i bogatio se.

Pisanje je bio posao koji je tražio svakodnevan rad i nije se čekala inspiracija već se pisalo kako bi se kazališta napunila publikom svaki dan, dan za danom. Druga je polovica 16. stoljeća i prvo desetljeće 17. bilo zlatno doba engleske drame a razlog je ogromna popularnost kazališta, kao danas televizije ili Interneta. Zbog toga je potreba za piscima koji će neumorno pisati i davati sjajne komade, svakodnevno, bila nasušna. Jedan od te gomile bio je i Shakespeare koji je srećom pisao lako i brzo. Osim s nadahnućem, idejama i vještinom morao se boriti i s konkurencijom i teško je zamisliti kojom su brzinom pisali jer danas pisci napišu komad godišnje. Tada to nije dolazilo u obzir. Nakon "šljake" i polakog uspinjanja zauzeo je neki položaj ali se zaista, tek u "srednjim" godinama karijere Shakespeare mogao nazvati poznatim piscem. Kada je umro bio je, u današnjim parametrima, multimilijunaš. U vrijeme kada je Shakespeare živio u Engleskoj bilo je nezakonito biti katolikom pa je ipak anglikanski arhiđakon, Richard Davies od Lichfielda koji je poznavao Shakespearea, zapisao poslije Williamove smrti da je ovaj bio zapravo - katolik i da je rođen kao baptist ali da je umro kao katolik. To neki spore. Često ga se povezuje s vladavinom kraljice Elizabeth i slavnim elizabetanskim dobom no najpopularnije je komade napisao poslije smrti kraljice pa je on više bio pisac kralja Jamesa.

Zgodno je da su Williama proglasili, u Oxford English Dictionaryju, čovjekom koji je u engleski jezik uveo skoro 3000 riječi. Njegov se rječnik kretao od 17 000 do 29 000 riječi što je dvostruko više riječi nego li je prosječan i obrazovan Englez toga vremena koristio. Kako je naveo šekspirolog profesor Louis Marde, William je mogao koristiti bez problema 7000 riječi (i doista, upotrijebio bi riječ jednom i ne ponovio je) što je više nego li ih se pojavljuje u Bibliji kralja Jamesa. U doba elizabetanskog kazališta bilo je normalno da pisci surađuju kada pišu komade pa je tako i William, osobito pred kraj života, surađivao i s kolegama po peru. Ali, ta su djela pripisivana samo "glavnom" autoru. Kako je William postao što je postao, danas se zna da je s Thomasom Middletonom napisao "Timona Atenjanina", "Perikla" s Georgeom Wilkinsom, a s Johnom Fletcherom "Dva plemenita rođaka". To je bio i  posljednji komad (The Two Noble Kinsmen) kojeg je napisao 1613. kada je imao 49 godina. Najkraći je komad "Komedija zablude" sa samo 1770 rečenica, dok "Hamlet" traje četiri sata. U vrijeme Shakespearea, a i kasnije, nisu postojala autorska prava. Zbog toga su djela krali i kopirali. Kako bi se to spriječilo glumci su dobili svoje uloge kad je djelo bilo izvađano. Do tada nisu imali pojma što i kako. Sistem je bio da im netko iza scene šapće riječi čas prije nego je glumac trebao odglumiti. Toliko o zanatu ali i vještini tadašnjih glumaca! Shakespeare je kao dobar glumac glumio u mnogim (svojim) komadima i bio jedan od najzaposlenijih glumaca svog vremena. Neki znanstvenici drže kako sva djela koja mu se pripisuju Shakespeare nije napisao, pa se oko 50 ak imena pojavljuje kao mogući pisci.

Danas, a to je stvarno zgodno, Shakespearea se smatra jednim od najboljih pisaca ikada ali, kako to već biva, njegovu suvremenici nisu dijelili mišljenje. Prva kritika koju su pronašli datira iz 1592. kada je kritičar Robert Greene napisao kako je on, William "zapravo jedna obična vrana koju je malo uljepšalo šareno perje..." S Greenom se Shakespeare često svađao.

Samoubojstvo se, kao sudbina likova, pojavljuje u Shakespeareovim djelima 13 puta. Osim Romea i Julije gdje oboje skončaju od vlastite ruke, u Juliju Cezaru i Kasije i Brut umiru izbodeni kao i Brutova žena Portia. Samo su dva komada napisana potpuno u stihovima - "Richard II" i "Kralj John" - većina ima pola teksta u prozi. "Hamlet" i "Mnogo vike ni za što" preveli su na - klingonski. A Institut za klingonski jezik namjerava prevesti i druga djela.

Prvu sliku koju je National Portrait Gallery kupila 1856. bio je portret Shakespearea, tzv. Chandos koji se pripisuje Johnu Tayloru. Danas se taj zaista slavan portret smatra jedinim portretom naslikanim za Williamova života i najvjernijim.

U Bibliji kralja Jamesa 46 riječ Psalma 46. je "shake" a 46. riječ odozada je "spear" pa neki misle kako je to sakrivena rođendanska poruka kralja omiljenom dramatičaru. Kralj je Bibliju tiskao 1611. u godini 46-og Shakespeareovog rođendana. Tko je to išao brojati i gledati, nemamo pojma, ali svakako je ideja i pol. Kralj i pisac bili su povezani. Williamovu je trupu James imenovao dvorskim glumcima što je Shakespeareu donijelo slavu i poštovanje i često igranje pred kraljem i na dvoru.

"The Royal Shakespeare Company" prodaje više od milijun karata godišnje kada daju danas klasične komade u svoja tri kazališta - u Stratford-upon-Avonu, Londonu i Newcastleu pa se smatra da danas oko 50 000 ljudi godišnje živi od Shakespearea.

Koliko se danas zaradi na knjigama ne zna se točno pa je zbunjujuć podatak da zapravo William nije tiskao nijedan svoj komad. Zna se da su dva glumca i prijatelja posthumno sakupili i otisnuli 36 Shakespeareovih djela. Stoga zahvalnost dugujemo Johnu Hemmingesu i Henryju Condellu koji su pod imenom "The First Folio", "Prvi listovi", objavili djela iz kojih slijede sva ona silna izdanja - sve do danas. Nijedan originalni rukopis ne postoji - tiskanje je knjiga bilo moguće, ali je William svoja djela pisao za kazalište a ne za čitanje. To što su prijatelji sakupili i objavili djela učinili su to jer nisu željeli da se zaboravi njihov prijatelj. SAD može zahvaliti Shakespeareu za 200 milijuna čvoraka. Američki zoolog Eugene Schiffelin je 1890. odlučio u SAD uvesti sve ptice koje se spominju u djelima Williama Shakespearea a kojih nije bilo u Americi.

William spominje 600 puta 40 vrsta ptica. Dio projekta bio je puštanje dva jata od po 60 čvoraka u Central Park u New Yorku a djelom je ideja bila da se unište nametnici kojima se ptičice hrane jer je "uveo" i vrapca. Pse spominje 200 puta, rijeku Avon 59, rijeka koja poplavljuje spominje se 26 puta. Biljaka koje spominje je 108.

Kralj Lear zabranjen je za engleske pozornice jer je ismijavao monarhiju i kralja Georgea III. Za Williamova života, misle, nikada nije izvedena "Sve je dobro što se dobro svrši." Veliki ljubitelj Shakesperea bio je i Abraham Lincoln i često je recitirao ulomke prijateljima. Njegov je ubojica, John Wilkes Booth bio šekspirijanski glumac.

U vrijeme Shakespearea svijeće su bile skupa stvar pa ih se koristilo samo u hitnim slučajevima i što je kraće bilo moguće. Većina je pisaca pisala pri danjem svjetlu, a navečer su se družili, izlazili i bančili. Tako i Shakespeare.

Govorkalo se da je na pjesnika Johna Keatsa Shakespeare jako utjecao, i to do mjere da je držao bistu barda kraj postelje zbog kreativnosti koja bi iz biste "prešla" na Keatsa.

Dio priče znaju svi koji su gledali film "Zaljubljeni Shakespeare" a za one koji nisu: u doba Shakespearea žene nisu mogle glumiti u kazalištima pa su sve ženske uloge pisane za mladiće. Tekstovi poput "Hamleta" i "Antonija i Kleopatre" tako su napisane. Tek je mnogo kasnije ženama dozvoljeno da glume.

Na engleskom jeziku najviše se citira Biblija pa - Shakespeare. Kazalište "Globe" izgrađeno je 1599. na južnoj obali rijeke Thames (Temze); drvo kojim je izgrađeno isto je ono kojim je izgrađeno kazalište čiji je vlasnik bio otac čovjeka koji je izgradio Globe (Richard Burbage). Danas svima prepoznatljiv, Globe, izgrađen je kao okruglo kazalište, otvoreno. Krov je bio samo nad sjedećim mjestima pa iz ptičje perspektive izgleda kao američka krafna. Ima tri kata i mogao je, na svim katovima, primiti ukupno 3000 ljudi.  Kod pozornice je "pit", rupa, na kojem su ljudi mogli gledati predstavu za samo jedan penny ali su morali stajati.

Shakespeare je bio dioničar "Globea" s 12,5 posto dionica; kao mladi pisac kupio je dionice i, dobro zaradio jer je kazalište postalo popularno.

Zastave ispred kazališta bojama su "pokazivale" kakva se predstava daje: crvena zastava bila je znak povijesnog komada, bijela za komediju a crna za tragediju. Iznad vratiju je ugravirani moto "Totus mundus agit histrionem" ili "Cijeli je svijet igraonica."

SLAVNI GLOBE Slavno kazalište "Globe" izgorjelo je do temelja 29. lipnja 1613. nakon što je topovska kugla iz topa koji je imao manju "ulogu" u komadu pogodila kazalište (igrali su "Henryja VIII.) Iskra je zapalila krov i za dva sata kazalište je izgorjelo no nije, srećom, bilo ni ozlijeđenih ni poginulih - samo su se jednom čovjeku zapalile hlače ali su ih zalili pivom i ugasili, očito ne jaku, vatru. (U to su vrijeme u Engleskoj svi pili pivu a ne vodu, zbog sanitetskih (ne)uvjeta pa i djeca, žene i odrasli. Često još toplo...). Iduće je godine kazalište ponovno izgrađeno. Puritanci su "Globe" zatvorili 1642. kada su imali "akciju" zatvaranja kazališta (ti su zaista život znali zagorčati svima) pa je kazalište pretvoreno u stambenu zgradu. S vremenom je zgrada propala i 1980-ih su otkopali temelje pa se pokazalo da "Globe" nije bilo okruglo kazalište već, poligon s 20 stranica. Posljednja i današnja verzija kazalište koje je izgrađeno 1997. bilo je fiks ideja Sama Wanamakera, američkog filmskog glumca i TV režisera koji se preselio u Englesku nakon što je dospio na Crnu listu u ranim 1950-ima. ("lov na komuniste") On je zanimljiv čovjek jer je osnovao Shakespeare Globe Trust, zakladu kojoj je cilj bila izgradnja "Globea" i zaista se namučio da dobije dozvole. Na kraju ga je Kraljica odlikovala s ordenom CBE, a otac je Zoe, poznate britanske glumice. Rekonstrukcija "The Globea" i danas je tamo, na nekih je 230 metara od mjesta originalnog kazališta. Wanamaker je umro u prosincu 1993. od raka prostate sa 74 godine i nije doživio ostvarenje svog sna, a kraljica Elizabeth II otvorila je svečano "The Globe" u lipnju 1997. s predstavom "Henry V." Najpopularniji je komad 18. i 19. stoljeća bio - Othello; do 1597. izvođeno je "samo" 15 njegovih komada.

Shakespeare je izmislio 1700 riječi, između ostalog assassin, eyeball (očna jabučica), fashionable, fraze poput "green eyed monster" za ljubomoru, ali i "wild goose chase" te je izmislio imena - Miranda, Olivia, Jessica i Cordelia koja su danas "normalna", ali i Titania i Nerissa koja nisu zaživjela.

Prije Webstera Shakespeare je napisao prvi rječnik koji je tiskan. Mjeseci Urana nazvani su po Shakespeareovim djelima. Mozart je skoro napisao operu po Williamovoj "Oluji", Verdi je pokušavao godinama napisati "Kralja Leara" i libretto postoji ali ga je užasavala jedna scena pa je odustao. Čajkovski je odbio narudžbu da napiše "Mletačkog trgovca" ali se poigravao s idejom da napiše "Othella". Ali, nije.

Ruska kraljica Katarina Velika, sama je adaptirala "Vesele žene windsorske", preimenovala komad i srušila Zimsku palaču Petra Velikog da bi na tom mjestu sagradila kazalište Hermitage u kojem je bila premijera. Tada je prvi puta Shakespeare došao u Rusiju a kraljica je prevela i "Timona Atenjanina." Shakespearea je pokušao prevesti i prvi predsjednik Tanzanije pa je na svahili preveo i "Mletačkog trgovca" i "Julija Cezara." Kontroverza koju Englezi ne vole spominjati sve se češće spominje.

Mnoge priče i zapleti čak i likovi nisu originalno Williamovi već ih je posuđivao. Kod Boccaccia su "pronašli" dijelove u "Sve je dobro što se dobro svrši", "Cymbeline" i "Dva gospodina iz Verone." Romeo i Julija su se prvo zvali "Nevjerojatna i naricanja vrijedna tragedija o Romeu i Juliji", a osim "Hamleta" najpopularnije je Williamovo djelo. Macbeth je bio kralj Škotske, a ime na galskom znači "sin života".

Jedino je djelo u kojem je riječ "rhinoceros", nosorog, a zašto je taj komad postao dio praznovjerja u kazališnom svijetu, ne zna se. Možda jer  je William uzeo riječi od tri vještice koje su proklele komad.  Dječak koji je glumio prvi ulogu Lady Macbeth (dječaci i mladići su glumili žene) umro je poslije premijere pa je Shakespeare morao "uletjeti". I zaista, ne šalite se s tim praznovjerjem. To je tzv. škotsko prokletstvo i kažete li u kazalištu "Macbeth" izazvat ćete neko zlo u kazalištu i kazalištu. Zato ga zovu "Škotski komad" ili "Bardov komad". Zato se glavnog junaka zove "škotskim kraljem" ili "škotskim lordom", a lady Macbeth je "škotska lady". Imena ne spominjite ni za živu glavu! U Americi će reći "Mackers" jer i tamo ozbiljno shvaćaju prokletstvo. Ima i protulijeka, ritual čišćenja, ali nemojte izgovarati pa nećete morati ulaziti u sve te dubioze. Tako je već jako, jako dugo pa neka tako i ostane. I sve je ovo tek djelić.

Jer, o Williamu Shakespeareu govori se i piše, njegova se djela izvode i lijepa je misao da se baš svake večeri, na mnogo mjesta u ovom našem svijetu prolomi oduševljeni pljesak publike. Shakespeare to svakako zaslužuje.  

★ Trogirske obitelji Vitturi i Rosani imali su posjede i kaštele u Kaštel Lukšiću kraj Splita; Vitturijeva kćer Dobrila i Rosanijev, Rušinićev sin Miljenko zaljubili su se. Zbog svađe obitelji morali su se potajno sastajati. Nju su htjeli udati za drugoga ali je vjenčanje prekinuto, Nakon bijega mladih, roditelji popuste i pošalju im glasnike s porukom da se vrate kući i vjenčaju ali Dobrilin otac prepun mržnje ubije zeta, poslije vjenčanja, na pokretnom mostu, ispred dvorca Vitturijevih. Dobrila od tuge poludi i umre. Zajedno su pokopani u crkvici u Rušincu i umjesto imena piše im "Pokoj ljubovnikom." Marko pl. Kažotić, vlasnik vinograda u Kaštelanskom polju napisao je roman "Miljenko i Dobrila" po zapisu kojeg je našao, originalno na ilirskom jeziku (hrvatskom) oko 1679., i objavio roman na talijanskom, u Zadru. Djelo je s talijanskog počeo prevoditi Ivan Mažuranić ali je umro i ostavio 25 stranica prijevoda. Roman je napokon preveo lokalni učitelj Bartul Matijaca i roman je bio jako popularan. Kasnije je napravljena i drama za kazalište, u Italiji i opera, u nas opera ali, neki tvrde da je preko Italije do Shakespearea stigla ova priča... Sad si mislite...