Košarica
Izbornik

Upoznajte Zeldu - ona je to zaslužila

Upoznajte Zeldu - ona je to zaslužila

Nakon  čitanja fenomenalne knjige "Crno mlijeko" išla sam ponovno istraživati život ove tragične književnice. Hvala mojoj Sandri Veić Sukreški na biografiji Zelde Fitzgerald.

PONOVNO OTKRIVANJE ZELDE Da je bilo malo više sreće Zelda Sayre poživjela bi više od 47 godina i doživjela da je priznaju i kao književnicu i slikaricu. Na žalost, vrijeme nije bilo na njenoj strani, a sudbina se s njom ružno poigrala. Sedamdesetak godina nakon njezine smrti svijet je više no ikad fasciniran Zeldom Sayre Fitzgerald koja je do tada bila ikona pop kulture, inspiracija za Eaglesovu “Witchy Woman” i igricu “The Legend of Zelda” (po kojoj je svojoj kćeri dao ime i neprežaljeni Robin Williams), ali ništa više od toga. Sada se nepravda ispravlja gotovo religiozno - snimljena je TV serija, stručnjaci već godinama revaloriziraju njezina djela (i život) i Zelda ponovo osvaja. Sada su otkriveni svi kosturi u ormaru Fitzgeraldovih koji pokazuju kako je Zelda, baš poput mnogih drugih književnica svoj loš usud mogla “zahvaliti” vremenu u kojem su muškarci vodili glavnu riječ pa tako i njen muž F. Scott Fitzgerald. Stoga nije čudno da se u romanima (poput https://citajknjigu.com/crno-mlijeko-elif-safak-vole-li-se-zenska-kreativnost-reprodukcija/ ) pojavljuje i Zelda, uvijek Zelda kao jedna od književnica koja je pala u sjenu muža, koja je bila neshvaćena, slomljena, krhka i na kraju tragično skončala. Nekad fascinirani “zlatnim parom” Ludih dvadesetih, Fitzgeraldovima i njihovim divljim životima suvremenici bi se nemalo iznenadili da je danas fascinacija njima još veća. To ne čudi jer su Fitzgeraldovi bili neodoljivi, lijepi, mladi, bogati. Scott je bio talentiran i priznati književni, a Zelda “samo” lijepa flapper djevojka s jedne, a s druge strane karikatura žene koja je imala "problema sa živcima". Zelda je bila ispred svog vremena i dok je Scott opisivao njihovo vrijeme ona je bila moderna žena u vrijeme kad je uloga žene bila ograničena na onu gospođe i majke; njezin je način razmišljanja bio poput onog današnje suvremene žene i trebalo je proći mnogo vremena da bi se “pohvatala” njezina razmišljanja. Otuda i problem - prije su ljudi bili fascinirani misterioznošću Zelde S. Fitzgerald jer je ponašanje i razmišljanje takve vrste bilo zabranjeno i društveno neprihvatljivo. No danas smo tamo gdje je ona došla prva i na nas čekala svo ovo vrijeme.

Prekrasna, mlada i šarmantna djevojka je u srpnju 1918. u južnjačkom gradu Montgomeryju, u Alabami, došla na još jedan ples u jedan klub. Jedva su je dočekali jer njezino je društvo znalo - postane li joj bal dosadan, zaplesat će moderan ples i skandalozno razbacivati ruke i noge u ritmu glazbe. Sa Zeldom nikada nije bilo dosadno. Toga je ljeta u južnjačkom gradiću bio i 22-godišnji vojnik Francis Scott Fitzgerald, vitak, plav i zgodan, koji je sjajno izgledao u vojničkoj uniformi, pa je i on došao na ples. Na željezničkoj je postaji dan ranije ugledao plavokosu djevojku (tu će scenu kasnije staviti u svoj roman, “Veliki Gatsby”) i saznao ime te krasotice - Zelda. Te večeri pogledao je u nju još jednom i bio zauvijek opčinjen i zaljubljen. Colpa del destino! Sve je pokušao ne bi li je osvojio; čitao joj je svoje priče, ulomke svojih romana, udvarao joj, rekli su, grozničavo a ona nije “pala”. Bila je samosvjesna, iz dobrostojeće i ugledne obitelji, lijepa djevojka kojoj su se svi nestašluci opraštali i za kojom su mnogi mladići uzdisali. Scott je bio siromašan, zgodan doduše, ali bez zvanja, karijere i novaca. Imao je ideju da se obogati prvim romanom koji će poslati izdavaču prije nego ode na front - i u vojsku se zapravo prijavio ne bi li stekao slavu. Kad su ga otpustili iz vojske 1919. (krenuo je brodom za Francusku, ali dok su stigli u Europu rat je bio gotov pa se cijela jedinica vratila kući bez ispaljenog metka) odjurio je u Montgomery i zaprosio 18godišnju Zeldu. Nije je impresioniralo. Ona je bila ta koja je sve zasjenila - bilo plešući balet, bilo zvonkim smijehom, prštavim komentarima, nekim nestašlukom, oštrim primjedbama i bilo je dovoljno da se samo pojavi na nekom društvenom događanju pa da zabava počne. Ako je hodala po ulici ili projurila u automobilu, učink je uvijek bio isti. Mladići i muškarci bili su zadivljeni. Scott je nije impresionirao: nije bio ni bogat, ni slavan, ali osjećala je privlačnost. On je pak bio treće dijete u obitelji srednjeg višeg sloja čiji je otac, nakon otkaza u “Procter & Gambleu” izrađivao pleteni namještaj. Majka, porijeklom Irkinja, preživjela je smrt dvije kćeri što je u nju utisnulo vječnu tugu. Želio je postati netko. Nakon mnogih zavrzlama je Zelda, kćer iz ugledne južnjačke obitelji napokon pristala na prošnju. Udat će se za Scotta. Roman “Romatični egoist” Scott je napisao na brzinu i u strahu da će, pogine li u Prvom svjetskom ratu, njegovi snovi o književnoj karijeri biti neostvareni, no izdavač je rukopis odbio. “Scribner’s Sons” (velika izdavačka kuća koja je objavljivala Hemingwaya, a kasnije i Kinga, Vonneguta, Wolfea…) poslala mu je ohrabrujuću poruku – neka nikako ne odustane od pisanja. Pohvalili su njegov stil, ali knjigu nisu objavili. No, zaljubljenom Scottu “pokušajte ponovo” nije bila rečenica koju je želio čuti. Ako je novac problem, mislio je, zaposlit ću se, i doista, počeo je raditi kao pisac reklama s čim se baš i nije proslavio. Mrzio je reklame i marketing, priče koje je pisao u slobodno vrijeme nije mogao prodati, živio je u rupi, a Zelda mu je vratila prsten pod pritiskom roditelja koji su joj uspjeli objasniti kako s njim neće imati normalan život. Srca slomljena Francis se tri tjedna opijao potpuno sluđen prekidom. Dao je otkaz, otišao iz New Yorka i vratio se u rodni St. Paul roditeljima te sjeo prepraviti roman. Ako uspije, mislio je, dobit će i slavu i novac i djevojku. Bacio se na pisanje. Ime romana promijenio je u “S ove stranu raja” (This Side of Paradise) po stihu iz poeme Ruperta Brookea, prodao ga a prva naklada od 3000 komada rasprodana je u tri dana. Četiri dana po objavljivanju knjige i dan nakon što je rasprodano prvo izdanje Scott je poslao telegram Zeldi neka dođe u New York. Roman je izašao 30. ožujka. Vjenčali su se 3. travnja 1920. Roman su dotisnuli 12 puta i prodano je 49 075 primjeraka. Cijena knjige bila je dolar i 75 centi od čega je Scott dobio deset posto od 5000 prodanih knjiga pa je 1920. zaradio 6200 USD-a što je današnjih 82 095,27 USD! Tako je započela jedna od najturbulentnijih i najluđih ljubavnih priča i morat će proći nekoliko desetljeća da se stručnjaci prime djela Zelde Sayre Fitzgerald i napokon joj priznaju da je bila talentirana književnica, da su njezine priče sjajne i da je njezin muž zapravo krao njezine rukopise, ideje i dnevnike ne bi li ih, napisane njegovim stilom, prodao kao svoje. Da ne bi bilo zabune - F. Scott je bio sjajan pisac, samo je motor i pogon i inspiracija uvijek bila samo jedna osoba - Zelda.

BOGATAŠICA I SIROMAŠAN PISACZelda Sayre rođena je kao najmlađe od šestoro djece koliko ih je njena majka, Minnie Machen rodila u braku s pravnikom i sucem Anthonyjem Sayreom. Ime Zelda dobila je po danas malo poznatim pričama Jane Howard i Frabcilliona - u obje je priče Zelda Cigančica. Zelda je bila strašno razmažena; mama je bila popustljiva a tata, sudac Vrhovnog suda Alabame strog i distanciran. Porijeklo su Sayreovi vukli od prvih doseljenika na američki Long Island, "stari" je bio prvi jurist Alabame, obitelj ugledna i južnjačka sa svime što uz to ide: balovi, odabrano i probrano društvo, kodeks ponašanja, raskošne zabave i raskošne haljine. Zamislite početak "Zameo ih vjetar", samo skratite haljine i dobit ćete sliku Sayreovih. Jedan od Zeldinih predaka bio je šest mandata u američkom Senatu;  Zeldin djed po ocu izdavao je novine, a onaj po majci bio je senator Kentuckyja. S dobrim pedigreom Zelda je bila i lijepa i znatiželjna, bistra i britka, ali nezainteresirana za školu koju je, istinabog, završila. Sanjala o baletu, zabavama, pila je i pušila, provodila mnogo vremena s mladićima i bila "vođa" južnjačke bogataške mladeži u provodima. Čak su u jednim novinama objavili nakon predstave u kojoj je plesala njezinu izjavu kako je "zanimaju samo dečki i plivanje". Voljela je biti u centru pažnje i znala je kako to postići; ili je plesala divlji charleston ili odjenula kupaći kostim boje kože pa su odmah krenule glasine kako se kupa naga. Reputacija oca bila joj je sigurnosna mreža jer bilo koja druga djevojka davno bi ljosnula na pod i bila izgnana iz društva. Ali, ne i Zelda. Tog vrućeg srpnja dakle, Francis Scott ugledao je Zeldu i bio očaran i zarobljen i za njega nije postojala nijedna druga žena. Zelda je odmah postala njegovom muzom i iako su bili u kontaktu, družili se, s njene strane F. Scott nije vidio nijednu emociju. Venuo je, a ona je imala ljeto prepuno plesa, zabava, izleta. Ono što Francis nije znao jest da Zelda ima još nekoliko udvarača, a kada je shvatio da nije jedini, bio je uvjereniji da je mora osvojiti. Zelda se na kraju zaljubila, ili je barem priznala da je zaljubljena i upustili su se u "neodgovornu vezu". Dirljivo je pismo izdavaču u kojem ga Scott moli neka što prije objavi knjigu jer mu "toliko ovisi o tome, uključujući i jedna djevojka". S ugovorom u džepu on odmah odlazi Zeldi koja pristaje na udaju “kada knjiga izađe” a on obećaje da će je odvesti u New York. S proljetnim vjenčanjem u katedrali svetoga Patricka, bez mnogo gostiju i bez njezinih roditelja, sa zabavom koju su organizirali Scottovi prijatelji u hotelu započela je priča o dobu jazza, flapperica, ludih dvadesetih i jednom paru koji će promijeniti književnost. Scott i Zelda su, što zbog uspješnosti romana, što zbog ludog života kojeg su vodili, uskoro u New Yorku bili slavne osobe. Punili su stranice društvenih kronika, a priče o Fitzgeraldovima prepričavale su se u pola glasa. Jeste li čuli da su ih istjerali iz dva hotela zbog pijanstva. Zelda je skočila u fontanu na Union Squareu! Alkohol je tekao u rijekama, bili su enfants terribles Jazz Agea - mladi, uspješni, lijepi. Dorothy Parker (još jedna književnica koju je sudbina izudarala a kojoj dugujemo i scenarij za film "Zvijezda je rođena") upoznala je Fitzgeraldove kad su ovi sjedili na krovu taxija. "Izgledali su kao da su taj čas izašli iz Sunca; njihova je mladost obarala s nogu. Svi su ih željeli upoznati." Bili su prvi "in par", prepuni mladosti, života. Početkom svibnja 1921. odlaze u Europu, putuju Francuskom, Italijom i Engleskom. Privatno, odnos Zelde i Scotta bio je prepun ljubavi i mržnje, a svađe su bile legendarne. Na Valentinovo 1921. Scott je radio na drugom romanu "Lijepi i prokleti" (The Beautiful and Damned) kada je Zelda objavila da je trudna. Odlučili su otići kod Scottovih roditelja i 26. listopada 1921. Zelda je rodila djevojčicu Frances koju su od milja zvali Scottie. Budeći se iz narkoze rekla je: “Oh Bože, pijana sam. Mark Twain. Zar nije pametna – ha, ona štuca. Nadam se da je lijepa i budalasta, lijepa mala budalica.” Poznato? Da, to je kasnije “rekla” Daisy u “Velikom Gatsbyju”. Jasno je da Zelda nije bila tip domaćice ili majke niti je imala ikakav interes za to. Fitzgeraldi su zaposlili 1922. medicinsku sestru koja će brinuti oko djeteta, par koji je čistio i održavao kuću te jednu pralju. Kada je neki ženski magazin pitao Zeldu da im oda najdraži recept rekla je: “Gledajte, ako ima slanine, pitajte kuharicu u kojoj tavi je treba ispržiti. Onda je pitajte ima li jaja i ako ima, zamolite je da ih napravi. Bolje je ne pokušavati s toastom jer lako zagori. I da, što se slanine tiče, nemojte staviti jaki plamen inače ćete morati iseliti iz kuće najmanje cijeli tjedan. Jelo poslužite na tanjurima od kineskog porculana, može i na zlatnim, ili drvenim, kako vam je zgodnije”. Mlada mama Zelda i dalje je "it": što odjene postane moda. Što kaže izaziva reakcije. Mnogi bi je oponašali ali ne znaku kako, ili - nemaju petlje. Početkom 1922. Zelda je ponovo trudna, ali se danas misli da je pobacila, samo je pitanje zašto. U prvoj verziji "Lijepih i prokletih" junaci Gloria i Anthony razgovaraju o njezinoj trudnoći i on joj savjetuje da "nađe ženu koja to može riješiti”, no taj je dio je izbačen iz romana i nikada nije objavljena ta grozna rečenica kako bi "beba uništila Glorijinu liniju". Likovi iz tog romana toliko su slični Scottu i Zeldi da nam zapravo raskrinkavaju njihov odnos. Zelda je "flapper girl": nosi suknje koje otkrivaju zglobove, a u plesu, divljem i brzom, bome i cijelu nogu. Nosi bob frizuru, sluša jazz, napadno se šminka (obvezan je crveni ruž), pije, puši, vozi automobil, glasno se smije, seks smatra dnevnom zabavom, doma se vraća kad se na grad prosipaju jutarnje zrake sunca, vesela je, pripita i glasna. Flapperice nose haljine koje se presijavaju, poljube muškarce za koje se ne kane udati, kažu što misle i ne daju muškarcima za pravo… ukratko, ne pridržavaju se normi. Fitzgeraldovi su simbol “ludih dvadesetih” i nedostižan par  simbol mladih, lijepih i prokletih.

POSTHUMNA SLAVA Fitzgerald je umro uvjeren da nije uspješan pisac što naravno nije točno. Ali jako bi se iznenadio kad bi znao da ga smatraju jednim od najvećih pera književnosti, osobito američke, te da je “Veliki Gatsby” ne jednom proglašen najboljim američkim romanom. No što bi Zelda rekla kad bi znala da je njezin rad danas hvaljen? Jer, i Zelda je umrla uvjerena kako nije postigla ništa. Vrijeme im zaista nije bilo naklonjeno. Zato se posljednjih desetljeća otkriva i jedan novi sloj: Zelda nije bila “ona luda žena F. Scotta Fitzgeralda” već i inspiracija i muza koju je Scott preslikavao i utapao u svako svoje djelo. Jednom je u šali Zelda izjavila kako su njeni “dnevnici misteriozno nestali nakon vjenčanja”, kao i kako je “dijelove svojih pisama našla u knjizi koju svakako treba kupiti jer mužu treba novi kaput”, a ona je “bacila oko na zlatnu haljinu i platinasti prsten”. Scott želi priznanje kritike i novac od prodaje knjiga, postaje tražen pisac, piše priče koje mu masno plaćaju, a uz to zabave moraju trajati dugo, dugo, biti divlje i prepune nota i pića, plesa i ludovanja. Zelda ga podržava. Iako on krade i uzima od nje sve - ideje, misli, rečenice i preslikava njihov život u riječi te ih objavljuje nemilosrdno. Ako Zelda ne piše, on je u blokadi. Njega nema bez Zelde, ali Zelde ipak možda ima i bez muža. U turbulentnom odnosu dogodio se preokret jer je mala južnjačka ljepotica “narasla” i možda joj taj rasipni muž sve manje treba…

I ZELDA PIŠE Nakon uspjeha romana “Lijepi i prokleti” Scott mora napisati novi roman pa je iznajmio kuću na Long Islandu kako bi imao mira. Tamo žive šest mjeseci. On piše roman kojeg danas znamo pod naslovom “Veliki Gatsby” (The Great Gatsby), a Zelda se ili provodi ili dosađuje. Tulumi su i dalje brojni, ali novac ne teče. Ulogu lijepe i razmažene južnjačke ljepotice koja se nije željela udati za Scotta dok nije bio poznat ili bogat, žene koja je postala modna ikona i po kojoj se ravnalo što je in a što out sjajno je igrala svoju ulogu. Za žene su se brinuli njihovi muževi. Tako i Scott za Zeldu. Zelda je desetljećima opisivana kao površna i lakomislena, no bila je mlada djevojka, pa što očekivati? Mudrost? Bile su to lude, zlatne godine jazza i da, plesala je po stolovima, zaronila u pokoju fontanu, vozila se na krovu newyorških taxija, ali je i neprestano učila i radila na sebi. Da nije imala Scottovo svjetlo koje je zasljepljivalo sve, nju ponajviše, možda bi stvari ispale drugačije. Zelda je toga postala  bolno svjesna. Zelda je naime, pisala – za novine i magazine, lepršavo i zabavno. Prodala je nekoliko priča, pomogla Scottu napisati kazališni komad “Povrće”, ali da bi sama pisala, eh za to nije imala podršku. Scott je pisao priče ne bi li zaradio za račune, ali je “izgorio” i postao depresivan i sve više zavirivao u čašicu. Zato su odlučili promijeniti način života pa odlaze u Pariz gdje upravo nastaje “Izgubljena generacija”. Iz Pariza odlaze na Antibe, na Francusku rivijeru gdje je Scott zaronio u pisanje “Velikog Gatsbyja” dok se Zelda se kupala i sunčala. Bila je usamljena i zaljubila se u zgodnog, mladog pilota Edouarda Jozana s kojim pliva poslijepodne, a navečer pleše u kockarnicama. Nakon šest tjedana plivanja, sunčanja i plesanja Zelda od Scotta traži razvod. On se prvo želi suočiti s rivalom, riješiti to šakama, da bi na kraju zaključao Zeldu u kuću dok je nije “pustilo” i dok nije odustala od razvoda. Jozan nije ni znao da se Zelda kani razvesti, napustio je rivijeru i Fitzgeraldovi ga nikada više nisu vidjeli. “Oboje su imali zamišljene nevjere” kasnije je Jozan rekao jednom biografu, “izmislili su je i možda su bili žrtve vlastite bujne i nezdrave mašte.”

VELIKI GATSBY

Usred afere s Jozanom gruba verzija "Gatsbyja" je gotova i Scott je šalje izdavaču no, nešto se promijenilo. Kako je Scott sam rekao, "osjećao se starim, opteretio ga je roman, povjerenja je u braku nestalo, a čarobne i prštave boje su iščeznule." To sve se i vidi u "Gatsbyju"”: gubitak vjere u ljubav, spremnost za oprost, postojani osjećaji i opsesija prema površnoj ženi koja kao da nije sposobna za ikakvu dublju emociju. "Znao sam da se dogodilo nešto tog listopada 1924. što se nikada neće moći popraviti", zapisao je Scott.

Fitzgeraldi se svima i dalje čine sretnim parom, ali se u rujnu Zelda predozirala tabletama za spavanje. Nikada nisu otvoreno govorili o tom incidentu i nisu željeli razgovarati je li to bio pokušaj samoubojstva. Scott prepravlja i ušminkava roman pa završetak “Gatsbyja” slave putovanjem u Rim i na Capri. Ali, oboje su nesretni i bolesni. Usput, prijedlozi za naslov koje šalje izdavač su nevjerojatni, a Zelda odabire “Veliki Gatsby”. Scott izmoren pristaje. Osim “krštenja” romana i nekakvog olakšanja koje je donio za Fitzgeraldove počinje dug niz problema. Zelda je prvo oboljela od kolitisa, bolesti izazvane prekomjernim stresom, a kad se oporavila odlučila je ostaviti olovku, a uzeti kist. Počela je slikati (baš kao i Sylvia Plath, američka pjesnikinja i književnica koja je objavila, poput Zelde, samo jedan roman “Stakleno zvono” (The Bell Jar) koji je postao, kao i Zeldin, slavan i priznat nakon njezine tragične smrti).

IZGUBLJENI HEMINGWAY I FITZGERALD U Pariz su se vratili 1925. i ubrzo su dio “Izgubljene generacije”. Život je jeftiniji u Parizu a novine i magazini dobro plaćaju članke i priče. Druže se s Gertrudom Stein, Pablom Picassom, Coleom Porterom, Jamesom Joyceom, Buñuelom, upoznali su i mladog novinara Ernesta Hemingwaya kojeg Scott hvali i promovira. Hemingway je očaran Fitzgeraldom, preklinje Gertrude Stein da ga upozna s njegovim idolom te njih dvojica postanu prijatelji. Ali, Zelda i Hemingway nisu se “imali” od prvog trenutka – ona ga zove “lažnjak” i “onaj pederko s kosom na prsima” i misli da je njegova macho poza bila samo to – poza (što je zapravo točno). Hemingway je pak rekao Scottu da je Zelda luda. Nije pomoglo ni Scottovo inzistiranje da Hemingwayu i njegovoj ženi Hadley prepriča aferu s Jozanom, a na kraju su, uljepšavajući priču, Fitzgeraldovi rekli Hemingwayevima da se Jozan ubio. Nepoznati se Hemingway beskrajno divi Fitzgeraldu no istovremeno ima svoje demone i na van je bahat i nezahvalan te odbija savjete poznatog pisca koje je prije toga pokorno zatražio. Ne voli Zeldu i radije bi da Scott s njim banči do zore. Scott s druge strane ne može bez Zelde. Još jedna pukotina u njihovom braku stvorila se kada je Zelda optužila muža kako je njezin seksualni život opao jer je on “gej" i sprtljao se s onom “vilom” Hemingwayom”. Iako nema dokaza da je Scott imao ikakvih homoseksualnih sklonosti, da bi svima dokazao kako je s njim “sve u redu” spava s prostitutkom. Zelda je našla kondome koje je kupio za taj “podvig” i podivljala je, strašno su se posvađali pa pomirili, ali su završili s gorkim okovima ljubomore. Dvojica su pak muškaraca prvo bili prijatelji, divili se jedan drugome, potom su bili suparnici da bi se na kraju posvađali. Hemingway ionako s nikim nije dugo prijateljevao. Uzeo bi što mu treba i jurišao dalje. Ali, dopisivali su se i kada je čuo da je Scott umro Hemingwaya je to jako pogodilo. F. Scottu se divio mnogo više nego li je bio spreman priznati.

DRUGA STRANA BRAKA U pariškom su društvu i bogati nasljednici, Murphyjevi po kojima je Scott oblikovao svoje junake i svi žive putujući od mjesta do mjesta, od zabave do zabave, od dana do dana. Nije moglo potrajati. Ali ljubomora vlada. Na zabavi na kojoj je Scott zadubljeno pričao s Isidorom Duncan, Zelda se, jer je ignorira, bacila niz mramorne stepenice. Na večerama koje su Fitzgeraldi znali pripremiti polovica je gostiju bilo očarano Zeldom a polovici je išla na živce. Imala je “samovolju južnjačke ljepotice, nevinost djeteta, pričala je spontano, živopisno i duhovito”, a tako je i pisala. Nije koristila fraze, bila je svježa i dražesna no nisu to nikada bili dugi razgovori, skakala je s teme na temu. Braku nije pomagalo Scottovo osamljivanje kada je pisao jer bi Zeldi bilo dosadno gledati muža kako piše, a kad ne piše o pisanju razmišlja i pije. Jedino što nikada nije pio kada je pisao. Zelda ga je često prekidala u pisanju i jedno su drugo dovodili do ludila. Bili su duboko nesretni. Scott je sve više pio a Zelda se sve nestalnije ponašala. Novac nije problem. Prvo, “Gatsby” je relativno uspješna knjiga (ali je prodano samo 20 000 primjeraka dok je do danas prodano više od 25 milijuna). Drugo, žive u Parizu koji je jeftin, a ima i inspirativni karakter za cijelu “Izgubljenu generaciju”: odlične restorane i barove, mnogo novina i magazina, velike seksualne slobode, cijelu paletu mladih i zanimljivih umjetnika, žive razgovore, stvaraju se novi pravci u umjetnosti. Objavljuje i kod kuće. Amerika je željna novih književnika, izdavači su voljni dobro platiti. Za jednu priču je od “The Saturday Evening Posta” Scott dobio današnjih 40 000 USD! Zelda nije bila praznoglava. Pisala je članke za magazine, kratke priče, slikala je a onda je s 27 godina željela plesati balet u kojem je nekada bila dobra. Sve je zapustila i posvetila se plesu - neumorno. Scott je smatrao da je to gubitak vremena. Naravno da je s 28 godina bila prestara za “ozbiljnu” balerinu, ali ona je vježbala osam sati dnevno što ju je dovelo do potpune tjelesne i psihičke iscrpljenosti, ali i uspjeha. Učinila je gotovo nemoguće - postala je odlična balerina. U rujnu 1929. pozvali su je da se pridruži baletnoj školi u Naplesu, ali  je odbila. Dokazala je da može. Možda bi i otišla s trupom da ih Scott nije stalno selio. Svjestan da bez Zelda ne može živjeti vukao ju je sa sobom, a za sebe je tražio i uzimao sve: slavu, priznanje i novac. Nije volio da Zeldu itko bolje upozna. Jedan je suvremenik rekao: “Zelda je bila pametnija od Scotta ako želite znati istinu, puno pametnija.” Iako je javnost percipirala Fitzgeraldove kao par koji živi luksuzno i sretno, prijatelji su primijetili da su tulumi kod njih postale zabave samouništenja. Scottov alkoholizam, ispadi ljubomore te njegova nesigurnost, sumnje, ali i to što je sve manje pisao a sve više pio, doveli su do raspada one povezanosti koja ih je slijepila jednog davnog ljeta.

"ZELDA JE LUDA" Sve češći Scottovi ispadi žalostili su Zeldu i kako nije vidjela izlaza povlačila se u sebe. Scott je 1930. rekao da je riječ o “vjerojatno mentalnoj bolesti” pa su je samo tako odveli u "ludnicu". Po Scottovoj anamnezi parametrima Zelda od 1922. pokazuje znakove nestabilnosti, a do 1934. imala je, tvrdi tri živčana sloma. Zelda je primljena u sanatorij Sheppard Pratt u Marylandu gdje su joj dijagnosticirali shizofreniju iako je to izgleda bila pogrešna dijagnoza i  možda imala bipolarni poremećaj ako je uopće imala “bolest”. Nije patila od depresije. U travnju 1930. Zelda je u sanatoriju u Francuskoj gdje je mjesecima na promatranju kod najuvaženijeg europskog psihijatra , dr. Eugena Bleulera. On potvrđuje da je Zelda oboljela od shizofrenije pa je zatvaraju prvo u bolnicu nadomak Pariza, a kasnije u kliniku u švicarski Montreux. Bila je i u Phipps klinici pri Johns Hopkins Hospital u Baltimoreu 1932. gdje je imala kreativnu fazu. U šest je tjedana napisala “Save Me the Waltz” i poslala rukopis Scottovom izdavaču Maxwellu Parkinsu. Tjedan poslije  knjigu je pročitao i Scott. Bijesan što je opisala njihov život (pa on neće moći), našavši dijelove koje je on želio staviti u roman, zabranjuje joj pisati. on liječnicima  objašnjava kako joj pisanje čini zlo i kako joj više ne smiju dozvoliti da piše. To je udarac koji Zelda prima povlačenjem u sebe. Od travnja 1936. Zelda je u sanatoriju, povremeno izlazi, ali se uvijek vraća u (sigurnost) bolnice. Ako je ona mentalno nestabilna ili “luda” ni Scott nije daleko, no on i taj dio intime podastire pred publiku pa u veljači svoj živčani slom opisuje u članku za “Esquire”. Ne čini li vam se da on opet i ponovo krade i da sve što mu se događa i sve što se događa, što je tragičnije, Zeldi opisuje i prodaje? To što Zeldu sele iz bolnice u bolnicu za to vrijeme nije čudno - pacijenti su mogli biti primljeni pa nakon par tjedana ili mjeseci pušteni, a kod pacijentica, osobito samosvjesnih, svojeglavih žena često je dijagnoza bila “ženska histerija”. I kad je muž imao ljubavnicu, i kad je želio ženino bogatstvo i kad mu je trebala njezina pamet i talent da bi nahranio svoj. Tako je izgleda bilo u Fitzgeraldovom slučaju. U tome je tragedija Zelde Fitzgerald.

ZELDA JE BILA MNOGO VIŠE Danas se misli kako nije bila ni luda, ni bolesna i da je dijagnoza postavljena krivo. Uspoređivati Zeldu s likom Gatsbyjeve Daisy kažu, pogrešno je. Da, obje su bile razmažene južnjačke ljepotice iz uglednih obitelji, ali tu svaka sličnost završava. Scott je “posudio” cijele komade Zeldinog života i sjajno ih ukomponirao u svoja djela no, je li doista Zelda bolovala od shizofrenije? Tada se pod tom dijagnozom utrpavalo sve, uz navedene “neposlušnosti” i sasvim obična i normalna ljudska stanja poput tuge, šoka, osjećaja emotivne ili tjelesne iscrpljenosti, trauma, tuga… Danas bi to zvali depresijom i ne bi pacijenticu “šopali” litijem, davali joj elektro-šokove i uspavljivali teškim lijekovima. No tada je žena bila tek ukrasni predmet i potpuno ovisna o mužu. Scott je iznajmio imanje “La Paix” u predgrađu Towsona u Marylandu kako bi u miru radio na onome što će biti njegov posljednji, četvrti završeni roman “Blaga je noć” (Tender Is the Night),  čiji je naslov posudio iz “Ode slavuju“ (Ode to a Nightingle) Johna Keatsa. Objavit će ga 1934. a oba su romana, “Save me..” i “Blaga je…” pokazatelji potpuno različitih prikaza para čiji se brak raspada, ali i pogled na “bolest”. Pomalo slomljen što je “Blaga je noć” prodana u samo 12 000 primjeraka iako hvaljena od kritike, svjestan da je u njega uključio sve svoje najintimnije strahove, razmišljanja i osjećaje, kako je vidljivo da mu karijera stoji, da je potratio svoj talent, razočarao roditelje, a ženu koju voli "izgubio" u ludnici pa čak i preljube, svoj s Lois Moran i Zeldin s Jozanom.

BLAGA JE NOĆ Priča o mladom perspektivnom psihijatru koji se zaljubi i oženi Nicole, svoju bogatu pacijenticu, neodoljivo podsjeća na brak Fitzgeraldovih. Knjiga je imala mnogo verzija i lako je prepoznati niz slojeva – od uništenja koje je bogatstvo i dekadencija uz obilne količine alkohola donijela paru, egoizam i egocentrizam koji je kod Scotta bio sve očigledniji…

Ima jedna zgodna stvar. Prvo, Zelda se nije savjetovala sa Scottom oko pisanja romana “Save Me the Waltz”. Napisala ga je u dahu, poslala izdavaču bez da je mužu išta rekla, a izgleda da je za to imala dobre razloge. Naime, kada je iz bolnice Zelda poslala u svijet svoj roman Scott je pobjesnio: opisala je njihov život u Europi pa on to više nije mogao te je silno pokušavao umanjiti značaj njezinog prvijenca. Nekako je uspio napraviti neke izmjene u knjizi prije tiskanja, a Zeldu je prisilio da izbaci dijelove koje je on htio iskoristiti u svojoj knjizi. Zato je legitimno pitanje bi li se sam toga sjetio. Izdavač Scribner je pristao objaviti roman i 7. listopada 1932. u prodaju je pušteno svih otisnutih 3010 primjerka. Scott je objasnio liječnicima da Zeldi više ne daju pisati jer je to “njegov materijal”. Što je s njegovom karijerom? Roman “Blaga je noć” izašao je devet dugih godina nakon “Gatsbyja” koji nije bio hit poput prvog romana. Kritičare je iznenadila forma romana, neki su tvrdili da Scott nije ispunio očekivanja. Tek je nakon Scottove smrti roman, naravno, dostigao status.

A Zeldin roman?

Glavna junakinja Alabama Beggs, kćer je južnjačkog suca. Alabama se udaje za Davida Knighta, obećavajućeg slikara koji uskoro postane poznat. Žive brzim životom u Connecticutu prije nego li odu u Francusku. Nezadovoljna brakom Alabama počinje plesati balet. Iako su joj rekli kako nema šanse nešto postići, nakon tri godine mukotrpnog rada zovu je za glavnu plesačicu u jedno kazalište. Alabama se razboli jer je iscrpljena. Na kraju romana vraća se u rodni grad jer umire njezin otac. Roman opisuje borbu Alabame (ma da, Zelde) da se uzdigne i pomakne sa “zadnjeg sjedala automobila života” i dobije poštovanje zbog svojih postignuća, da se dokaže neovisno od svog muža. Zelda je zapravo opalila šamar Scottu. Ako će već netko pisati o njezinom životu onda je to ona. Ona ga najbolje poznaje.

ŽENSKO PISMO ZELDE FITZGERALD Zeldin je stil drugačiji od Scottovog. Duboko je senzualan. Stilski je raskošniji, metafore su složenije, a junakinja Alabama svjesna je kako je u njoj “val života koji je ponekad razbije o hridi ludila”. Svjesna je svog tijela, svojih osjećaja, sjajno opisuje svijet oko sebe kroz mirise i dodire. Pravo “žensko pismo” koje u muškom svijetu nije dobro prihvaćeno, kritika nije hvalila knjigu, a Zelda je zaprepaštena da se prodalo samo 1392 primjerka. Zaradila je samo 120,73 USD. Neuspjeh knjige i bijesni napadi muža koji joj je rekao da je “plagijatorica i trećerazredni piscem” uništila je njezin duh koji su liječnici uporno lomili medikamentima i elektro-šokovima. To je bio jedini roman koji je Zelda objavila. Slomljena i popljuvana, čak i od Scotta koji je, moramo reći, beskrupulozni pisac koji je bez pardona krao njen život i svaku rečenicu i ako mu je bilo potrebno, intimne događaje opisao u romanima, Zeldu je gurnulo preko ruba. Možda bi se danas isplakala u svojoj sobi, ali ne bi je strpali u ludnicu. Lijekovi i struja učinili su svoje – ona, rekli su, “sada ima kontakte s Isusom, Williamom Osvajačem i Mary Stuart, Apolon joj govori..” Trebalo je opravdati njeno zadržavanje iza zidova. Scott joj je u početku plaćao skupe sanatorije da bi oprao svoju savjest i vrlo uspješno u javnosti “patio” zbog bolesti voljene Zelde, ali kraj ludog Doba jazza i kolaps burze te njegova sebičnost potpomognuta alkoholom sve više umanjuje volju da pomogne ženi. Njegova se velikodušnost rastopila.

HOLLYWOOD Slom burze Scotta je prisilio da trbuhom za kruhom ode u Hollywood i radi na “pokretnim slikama” kao scenarist. Nerado jer je Scott mrzio filmove. Potpisao je ugovor s MGM-om za 1000 USD tjedno u lipnju 1937. Zelda nema pojma da je njen muž u Holywoodu i u ljubavnoj vezi s novinarkom koja prati njemu mrski film. Iako ga ljubav malo ponese on je zapravo neprekidno ogorčen, istrošen, ponovo počinje piti i przničav kakav je, izgubi ugovor.

Kolateralna žrtva Scottove megomanije je kćer koju su ostavljali raznim dadiljama i koja nije imala sretno djetinjstvo. Vidjela je kako mamu odvode u ludnicu što ju je traumatiziralo. S ocem nije mogla razgovarati, a kada su je, 1938. izbacili iz internata Scott je za to okrivio Zeldu. Mala je primljena na Vassar, ali Scott i dalje krivi Zeldu da je iscrpila njegov talent, da je kriva za njegovo uništenje, da mu je ukrala snove. Radio je na scenariju “Zameo ih vjetar”, “Madame Curie” i drugim filmovima, ali nije potpisan. Pije, ne poštuje rokove, a to ne prolazi u Tvornici snova u koju svakodnevno dolaze pisci koji tako mogu relativno lako i brzo dobro zaraditi. Nitko ne treba slavnog, talentiranog, ali nepouzdanog pisca koji pije. Scott se napio i strašno se posvađao s ljubavnicom pa takav polulud putuje do sanatorija koji svoje pacijente vodi na izlet, na Kubu. Zelda nakon nagovaranja pristaje otići sa Scottom na put koji se pretvori u katastrofu. Scotta su pretukli kad je pokušao zaustaviti borbu pijetlova pa se u Ameriku vraća toliko prebijen i pijan da ga odmah odvode u bolnicu. Zelda se vratila u sanatorij i njih se dvoje više nikada neće vidjeti. Zelda je bolje i nakon četiri godine nakon što ju je muž zatvorio u sanatorij, u ožujku 1940. napokon je dobila otpusno pismo. Ima skoro 40 godina, prijatelji su se razbježali, a Scott ne šalje novac. Znala je ona nekad između sanatorija otići u shopping i mahnito je kupovala sve što joj se svidjelo. No tada je Scott zarađivao i brinuo o njoj. Vremena su se promijenila. Scott je u užasnom stanju i ljut je na sve oko sebe. Ne ide mu najbolje dok je njegovom starom prijatelju Hemingwayu karijera u zamahu, pa obnavljaju vezu. Dopisivali su se sve do 21. prosinca 1940. kada je Scott pao mrtav, s 44 godine. Alkohol je bio dio Scottovog života: pio je od mladosti, prije Zelde, sa Zeldom i količine alkohola koje je popio bile su legendarne. Već je 1930-ih osjećao posljedice. Dobio je i tuberkulozu, jednom je imao krvarenje jednjaka, preživio je čudom dva srčana udara i umjesto da pazi na zdravlje on je koracima od sedam milja hodao do kraja provalije… Večer prije nego je umro osjetio je vrtoglavicu kad je s ljubavnicom bio na premijeri “This Thing Called Love”. “Misle da sam pijan, jel da?” ljutito je rekao Sheilah Graham, ljubavnici kod koje je uselio. To su bili znaci da ga izdaje srce, no ignorirao ih je. Umro je u dnevnom boravku od srčanog udara.

ZELDA Na Scottovom je pogrebu bilo između 20 do 30 ljudi - većinu je prijatelja otjerao svojim ponašanjem. Zelda nije bila na pogrebu pa je nad očevom rakom 19 godišnja Scottie stajala sama, dva dana poslije Božića. Scott je bio neprakticirajući katolik pa su ga posthumno pokatoličili da bi ga mogli pokopati kao vjernika. Zelda je rekla kako ne zna kako “osobnost može biti odvojena od vremena koji je izazivaju” te kako je Scottov “najveći doprinos bio dramatizacija naše ere koja nam je slomila srca, očajnih vremena koja su davala novi razlog za postojanje, opis tragične hrabrosti s kojom ga je to vrijeme i obdarilo.” Scott ne bi bio poznat pisac danas da nije zabilježio vrijeme Ludih dvadesetih sa senzibilitetom i tako živopisno da, čitajući čujemo glazbu, kucanje čaša, topot koraka i smijeh, ali i tugu, usamljenost i bol junaka. Bez njega ostalo bi nezabilježeno jedno vrijeme i ne bismo imali Gatsbyja koji ne samo da je divna knjiga već je i Jay Gatsby lik kojeg dobro razumijemo.

Danas je Zelda Fitzgerald popularna i ponovo "pronađena", svi su za nju čuli, o njoj je napisano nekoliko zanimljivih knjiga i biografija koje otkrivaju drugačiju sliku. Snimljena je i sjajna serija u kojoj Zeldu glumi Christina Ricci... Tako se ispravlja, malo po malo, strašna nepravda. Desetljećima je Zelda bila “ona shizofreničarka koja je uništila Scotta” što je daleko od istine. Zelda je obožavala i mrzila svog muža, koji je nju obožavao i mrzio, ali je i onemogućio u pisanju te od nje napravio sprdnju, a najviše žrtvu. Sva melodrama oko nje nije samo priča, nije neki film, već njezin život. Koliko god je Scott koristio njihov život, njihovu ljubav i svađe kao i njenu bolest u svom pisanju danas se zna da je zabranio Zeldi da iz svog kuta opiše njihov brak i vlastitu bolest. Svoju je opisao za pozamašan honorar. S marketingom koji je sam sebi napravio on je bio tragičan junak, muškarac koji brine i pati, a da je izašla istina drugačije bi se gledalo na njega. Čak i tada. Ostavio je Zeldi samo mrvice. Zato je “Save Me the Waltz” od naslova do zadnje riječi i svjedočanstvo i dobra knjiga. Danas se zna da je Scott pisao i opisao Zeldu ponovo i ponovo, a njoj nije dozvolio da postane umjetnicom. A ta mlada, lijepa i krhka žena radila je sve više nego dobro: i plesala i pisala i slikala. Pokušala je prevladati svoje tuge danas priznatom terapijom kroz umjetnost i možda, da Scott nije bio toliko sebičan, možda ne bi ostala zatvorena u sanatoriju do kraja života. Činjenica je da je Scottov rad i pisanje ovisilo o Zeldinom životu, o njoj, prštavoj, dragoj i pametnoj djevojci koju je oženio. O ženi koja je sa sobom uvijek unosila svjetlost i smijeh, koja je bila itekako svjesna kakvu joj ulogu nameće društvo i koja je pokušala naći svoje mjesto. Samo to - svoje mjesto. Scott joj se divio, ali je  istovremeno uništavao svaki njezin pokušaj da se afirmira. Zelda nije smjela uspjeti jer je njemu trebala lakomislena, vesela pa tužna i bolesna žena. Nije mu trebala snažna, pametnija, uspješna i ostvarena, elokventna, karizmatična žena koja bi ga sigurno bacila u sjenu.

ZELDINE SLIKE Ponekad pravda dođe prekasno no lijepo je znati da je izložba koju je galerija Cary Ross na Manhattanu priredila bila događaj godine. “Parfois La Folie Est La Sagesse” ili “Ponekad je ludilo mudrost” izložba je Zeldinih slika koje je kritika nahvalila. Ako negdje sjedi na nekom oblaku Zelda se možda smiješi. Možda je sretna, jer priznali su joj da je sjajna slikarica. Da je odlična autorica. Da je ona bila motor i pokretač, inspiracija i izvor Scottove slave. Da je imala što za reći. Da je bila važna. Da je, na kraju krajeva, uspjela. U Kući je slavnih Alabama’s Women od 1992.

POŽAR Zelda je ostala iza zidova bolnice sve do svoje tragične smrti 1948. Pisala je drugi roman koji nikada nije završila. Ona bezbrižna djevojka koja je rekla kako se s dečkima vozi na motociklima, žvače kaugume,  pleše obraz uz obraz i pije gin, koja je prva kosu ošišala na bob, a poslije ponoći se iz roditeljske kuće iskradala kako bi se kupala na mjesečini rijeke Catoma s dečkima, da bi se ujutro za doručkom ponašala kao mlada južnjačka damica polako je nestajala. Neki su tvrdili da je oštetila mozak ispijajući industrijski alkohol i “moonshine” koji su tajno pekli po šumama Juga. Eksperimentalne metode liječenja poput  elektro-šokova gurali su je u tamu. Zelda je bila neobična, brzopleta djevojka, ali ne i luda. Bila je hrabra. Možda hiperaktivna, ali bila je iscrpljena, bila je tužna no ne i shizofreničarka kako tvrdi biografkinja Ann Fowler koja je istraživala pa potom napisala najbolju Zeldinu biografiju za koju je dobila mnoga priznanja te bila nominirana za Pulitzera. “Je li se ponekad ponašala ne mudro? Da. Je li bila luda? Ne”, kaže Fowler. Shizofrenija se olako dijagnosticirala 1930-ih za svako “žensko stanje” rekla je. Nezgodno je po Scotta, čovjeka, što je danas gotovo pa univerzalno prihvaćeno mišljenje kako ju je gurnuo preko granice i uništio je. Njegov je talent neupitan, ali uništavao je ženu kako bi bio slavan i priznat. Sa zadovoljstvom ćemo vam reći kako su objavljena sabrana djela Zelde Sayre Fitzgerald i osim romana sakupljene su i njezinih 11 priča te 12 članaka koji su sačuvani. Da, Zelda je bila dobra književnica. Šteta što drugi roman “Cezarove stvari” (Caesar’s Things) nije završila. Nakon posljednjeg Scottovog manevra iz sanatorija više nije izlazila. Nije bila ni na vjenčanju kćeri Scottie, a u kolovozu 1943. vratila se u Highland Hospital. Nikada se nije do kraja oporavila. Njezin je život preslik 20. stoljeća. Rođena je 1900., bila je u središtu Ludih dvadesetih da bi poslije sve je otišlo k vragu s Velikom Depresijom. Nepravda koja je obilježila Zeldu polako se ispravlja. Danas se zna da je njen rad bio guran pod tepih, i da se Scottovo pisanje oslanjalo na Zeldino, da je njegov rad ovisio o Zeldinoj šutnji. Nije moglo biti F. Scotta bez Zelde, a ispalo je ni Zelde bez Scotta. Skončala je strašno. U Highlandskoj Mental Hospital 10. ožujka 1948. u bolničkoj je kuhinji izbio požar. Zelda je bila zaključana u sobi napumpana lijekovima za smirenje i nesvjesna čekala svoj red na terapiju elektro-šokovima. Mogla je pobjeći da nije bila omamljena lijekovima. Vatra se strelovito proširila na svaki kat kroz cijevi, a drvene stepenice su se zapalile. Devet je žena, uključujući i Zeldu živo izgorjelo. Ostaci Zelde i Scotta prebačeni su na groblje svete Marije u Rockvillu, u Marylandu 1975. Kako je Scott postao popularan poslije smrti, te s vremenom i ikona, a njegove knjige i zbirke priča klasicima, Zelda je na svoju rehabilitaciju (opet) morala pričekati. Postala je simbol doba jazza, “Ludih dvadesetih” i Izgubljene generacije, ali tek od 1970-ih. Tek  nakon biografija koje su pokazale kako je bila žrtvom oholog i egoističnog muža Zelda je postala popularna. Njezin je roman postao i važno djelo pa su je prigrlile feministkinje.

Roman “Sačuvaj valcer za mene” napokon je dobio priznanja. Ponovo je tiskan, 1968. kada i počinje pomnije proučavanje Zeldinog djela. Vrijednost je što, kažu, opisuje i osvjetljava karijeru Scotta koji je postao jedan od najvećih književnika. Jedini roman mlade, hrabre i talentirane žene koju su desetljećima pamtili kao gubitnicu  “fascinantan je i dirljiv roman kojeg ne moramo povezivati sa Scottovim “Blaga je noć” jer kao djelo stoji samo za sebe”. Ponovna valorizacija donijela je priznanje Zeldi a povjesničari se slažu kako je njezin roman odličan kontrast Scottovom, ali i da pokazuje svu okrutnost društva i kulture 1920-ih prema ženama. Pokazuje i kako se krivo interpretirala “mentalna bolest” kod žena. Jer, u to vrijeme, makar bila mlada, bogata i iz ugledne obitelji i usred Ludih 1920-ih, žena je morala biti poslušna i mirna, majka i žena, kćer i sestra, nemati svoje mišljenje a kamo li ga jasno ispoljavati i objavljivati. Zato je 1991. sve što je Zelda napisala objavljeno s velikom pompom. Ugledni književni kritičar “The New York Timesa” napisao je kako je nevjerojatno da je roman napisala u dva mjeseca, i kako je to, iako ima nekih grešaka, i mana i dalje šarmantna, zabavna  i dirljiva knjiga koja čitatelja zadivljuje. “Zelda Fitzgerald je uspjela”, kaže, “prenijeti herojsku očajničku posjetu da u nečem uspije, a imala je, kao i njen muž, dar da jezik okrene u nešto tekuće, lijepo, sjajno”. Drago nam je da se danas o Zeldi raspravlja na fakultetima, kao o književnici i muzi F. Scotta Fitzgeralda, njihovom međusobnom utjecaju, ali i da je danas jasno kako su jedno drugom zagušili kreativnost. Ako se zna da su Sylvia Plath i njen muž Ted Hughes imali kontroverzan brak, tako je i u slučaju Fitzgeraldovih - no i Syvia i Zelda danas imaju svoje mjesto u književnosti. Kada je umro Scott se smatrao promašenim i neuspješnim piscem, a i Zeldina je smrt jedva zabilježena. Dugo su je opisivali kao luđakinju, kao što su Marilyn Monroe opisivali kao glupu plavušu, a “pridružila” im se i “nestabilna” Princeza Diana. Sve su tri prikazivali kao lijepe, labilne, ovisne o nekom poremećaju, tabletama, alkoholu, ali se takav image, barem o potonje dvije odavno promijenio. Sada je red i na Zeldi. Fitzgeraldovi su postali ikone, inspiracija za filmove, musical, serije, modu. Scottova su djela adaptirana za film, televiziju, kazalište.

“F. Scott and Zelda Fitzgerald museum” otvoren je u Montgomeryju još 1898., a to je ona kuća koju su iznajmili 1931. i 1932. Muzej je jedno od nekoliko lokacija gdje se mogu vidjeti i slike koje je Zelda naslikala.  Zelda je danas i cijenjena slikarica na koju je utjecao i Van Gogh i Georgia O’Keeffe, a djela “pokazuju rad talentirane žene s vizijom koja se uzdigla iznad nemogućih prepreka da uopće slika.” Iako su slike godinama bile na tavanu Zeldine rodne kuće, a njena je mama neke spalila jer joj se nisu sviđale, izložba Zelde Fitzgerald putuje po Europi i SAD-u.

Scott i Zelda pokopani su Rockvilleu, Marylandu nedaleko obiteljske parcele. Scottie je uspješno lobirala 1975. da se pokopaju na drugom groblju, a na njihovom je spomeniku uklesana rečenica iz “Velikog Gatsbyja”: So we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past. - Tako smo pobijedili, brodovima protiv struje koji prenose trag u beskraj prošlosti. Oboje su plovili protiv struje...  

 

SCOTTIE Frances Scott “Scottie” Fitzgerald bila je književnica i novinarka (The Washington Post, The New Yorker…) i poput majke u Kući je slavnih Alabama Women’s Hall. Bila je ugledna članica Demokratske stranke. Djetinjstvo joj je obilježeno selidbama (F. Scott nigdje nije živio dulje od četiri godine) i nizom francuskih i britanskih dadilja koje su o njoj brinule. Upoznala je Gertrudu Stein, Hemingwaya, Picassa, Johna Dos Passosa, Dorothy Parker, a onda se s pravom osjećala ignoriranom i zaboravljenom. O svom djetinjstvu nikada s nikim nije razgovarala, a na svim fotografijama izgleda tužno. Otac joj je redovito slao pisma, a to što joj je majka “u ludnici” bila je velika rana. Završila je Vassar, udala se za uglednog odvjetnika Samuela Jacksona Lanahana i imala četvero djece -  Thomasa Addisona, Eleanor Ann, Samuela Jacksona Jr., i Ceciliu Scott.Dom Lanahanovih bilo je sastajalište kreme 1950-ih i 1960-ih ,a Scottie je napisala glazbene komedije koje se jednom godišnje, a u korist Društva multiple skleroze izvode i danas. Nakon tragedije kada se najstariji Thomas “Tim” Lanahan ubio s 27 godina brak se raspao. Jedno je dijete zagrezlo u drogu, a tek će Eleonor napisati biografiju o svojoj majci “Scottie, The Daughter of…The Life of Frances Scott Fitzgerald Lanham Smith” 1995. Scottie je tek 1950-ima pronašla svoj glas.

Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 09:34:11