Theodore "TEDDY" Roosevelt – američki predsjednik i pravi knjiški moljac

U travnju 1915. već bivši, 26. američki predsjednik Theodore "Teddy" Roosevelt za magazin "Ladies Home Journal" napisao je članak "Knjige koje sam pročitao i kada i kako čitam". Veliki knjiški moljac koji je čitao barem knjigu dnevno, a nerijetko nekoliko u isto vrijeme. Navodno, jednu prije doručka, pa dvije kasnije u danu. On je imao uvijek vremena za čitanje "skoro uvijek" navečer, i uvijek barem pola sata prije spavanja. Sigurno je da je bio najnačitaniji američki predsjednik, a uz to, što nam se najviše sviđa, veliki knjiški moljac. No, tada je u članku dao i nekoliko savjeta o čitanju odmah napomenuvši kako se plaši da njegov odgovor o tome kako i što čita neće biti tako poučan kako bi trebao biti objasnio je, “jer nikad nisam slijedio nikakav određeni plan u čitanju; i čini mi se da se ne može postaviti plan koji će biti općenito primjenjiv”. Evo nekih:

POČNITE ČITATI OD MALENA "Mudri očevi i majke naučit će svoju djecu da vježbaju čitanje. Uskoro će se djeci svidjeti trajna mentalna primjena koja je neophodna za uživanje u dobrim knjigama. Dobro je naučiti i drugi jezik kako bi djeci bila otvorena barem još jedna velika književnost uz našu vlastitu, plemenitu englesku književnost". Roosevelt to savjetuje iz vlastitog iskustva: kao dječak je bolujući od astme bio zatvoren u kući i neprestano je čitao na njemačkom, francuskom, talijanskom i latinskom.

PREPORUKE ZA KNJIGE UZIMAJTE SA ZRNOM SOLI "Vi ste najbolja osoba za odabiranje knjiga koje želite čitati. Ako netko voli knjige, tražit će, sasvim prirodno, one koje traže njegov um i duša. Sugestije mogu biti od pomoći, ali ih primajte samo kao sugestije. Čitatelj, ljubitelj knjiga mora pomiriti vlastite potrebe bez da obraća imalo pažnje na ono što kažu susjedi kakve bi te potrebe TREBALE biti. I - svi se čitatelji trebaju čuvati teškog grijeha kojeg Edgar Allan Poe naziva "ludim ponosom intelektualnosti, kad neki pokazuju arogantno sažaljenje prema osobi koja ne voli istu vrstu knjiga."

NE PRISILJAVAJTE SE ČITATI ONO ŠTO VAM SE NE SVIĐA "Čitateljev osobni i individualni ukus mora biti vodilja pri odabiru knjige. Volim knjige o lovu i knjige o istraživanjima i avanturama. Ne tražim od nikoga drugog da im se one sviđaju. Jednadžba osobnog ukusa moćna je u čitanju kao i u jelu; a u određenim širokim granicama stvar je samo pitanje individualnih preferencija koje nemaju nikakve veze s kvalitetom ni knjige ni uma čitatelja." Nisu mu sve sjele pa nabraja i te za koje ne sumnja da su dobre, ali nisu mu "sjele": Walter Scottovu "The Fortunes of Nigel", ili Dickensov "Stari dućan kurioziteta". No "Sajam taštine", "Naš zajednički prijatelj" i "Zapisi kluba Pickwick" knjige su koje čita iznova i ponovo.

VJEŽBAJTE I ZAVOLJET ĆETE KLASIKE Ako netko otkrije da nikad ne čita ozbiljnu literaturu, ako čita samo ne zahtjevne knjige, bilo bi dobro da se pokuša istrenirati da voli knjige koje je "dogovor kultiviranih i zdravih ljudi svrstao među klasike". Neka muškarac ili žena, mladić ili djevojka, čitaju nekog dobrog autora, sve dok kontinuirani mentalni napor ne donese snagu za uživanje u knjigama vrijednima uživanja. Tek kad to učini čitatelj se može pouzdati u sebe da će sam odabrati određene dobre knjige koje mu se sviđaju.

ČITAJTE POVIJESNA DJELA DA SE OSEĆATE BOLJE U SADAŠNJOSTI Knjige mogu pružiti utjehu neknjiževne vrste. Oni koji su iritirani, frustrirani ili depresivni zbog trenutnog stanja stvari mogli bi pronaći knjige koje se bave poviješću te im biti “rasvjetljujuće” ili “utješne”. U nekim slučajevima, "čitatelj će biti…. pobožno zahvalan što je njegova sudbina bačena u sadašnje doba, unatoč svim njegovim manama."

NE BOJTE SE PRATITI TEMU KOJA VAS ZANIMA Roosevelt je čitao u "naletima", kad se zainteresirao za određenu temu i čitao o tome knjigu za knjigom i vjerojatno i knjige o temama koje su prozašle iz tih knjiga. Čak i u "čistoj" književnosti, što nema veze s poviješću, filozofijom, sociologijom ili ekonomijom, jedna knjiga će često sugerirati drugu, pa ćete otkriti da nesvjesno slijedite redoviti tijek čitanja.

DOPUSTITE RASPOLOŽENJU ODABIR KNJIGE Teddy je bio načitan i gutao je knjige o svemu i svačemu;, od povijesti i vojske do poezije i prirodne povijesti. “Čovjek s istinskom naklonošću prema knjigama raznih vrsta otkrit će da njegova različita raspoloženja određuju koja mu od ovih knjiga u kojem trenutku treba. Knjiga mora biti zanimljiva određenom čitatelju u određeno vrijeme. Nije sramota ostaviti knjigu po strani ako nije ono za što ste trenutno raspoloženi!"

SVAKODNEVNO PRONAĐITE NEKOLIKO MINUTA ZA ČITANJE Mislite da ste prezaposleni da biste čitali? Theodore se ne bi složio – uvijek je i svaki dan nalazio vremena da čita knjigu (ili četiri). "Navečer mogu gotovo uvijek čitati, a ako sam zauzet, čitam barem pola sata prije spavanja" Nikada se nije ograničavao samo na večer: “svakakvi se čudni trenuci pojavljuju čak i u napornom danu, u kojem je moguće uživati ??u knjizi”, napisao je. “A onda, na selu, u jesenja kišna poslijepodneva, ili za olujnih dana zimi, kada je posao na otvorenom gotov i nakon što se mokra odjeća promijeni u suhu, stolica za ljuljanje ispred kamina jednostavno zahtijeva društvo knjige."

ČITAJTE "VELIKE" KNJIGE NA ODMORIMA Theodore Roosevelt je često putovao i znao je koliko je vrijedno ponijeti dobru knjigu na odmor. “Putovanja željeznicom i parobrodom bila su, naravno, predodređena kroz stoljeća kao pomoć u uživanju u čitanju. Uvijek sam sa sobom nosio knjige kad sam bio u lovu i na putovanjima." Darwinovu "O podrijetlu vrsta" nosio je na lovačkim izletima. Kad je progonio kradljivce čamaca u Dakotama čitao je "Annu Karenjinu". Na jednogodišnji safari sa sobom je ponio 60 knjiga koje mu je dala njegova mlađa sestra Corinne. "Na takvim putovanjim literatura bi trebala biti razumno teška, kako bi mogla potrajati". Na primjer, na odmoru se možete uhvatiti u koštac s ambicioznijim knjigama i autorima, “što nikada ne biste učinili da ste okruženi manje strašnim autorima u vlastitoj knjižnici.”

KORISTITE ČITANJE KAO ODMAK OD STVARNOG SVIJETA "Najbolji kritičari preziru potražnju čitateljima za romanima za 'sretnim završetkom", piše, ali on nije vidio ništa loše u sretnim završecima u romanima, pogotovo jer je stvarni život dovoljno težak. “U stvarnom životu ima dovoljno užasa, mračnjaštva i užasne bijede s kojima se čovjek mora boriti; a kad se okrenem svijetu književnosti... ne marim proučavati patnju osim u neku valjanu svrhu. Mora biti vrlo izniman roman koji ću pročitati ako se On ne oženi s njom; a i u iznimnim romanima mnogo mi je draža ova dovršenost. Ne branim svoj stav. Ja to samo iznosim." Kaže i ovo: Ako je netko zabrinut zbog vrsta ljudi i događaja, najveće je olakšanje i neskriveni užitak uzeti nešto stvarno dobro, neku stvarno zadivljujuću knjigu i izgubiti svako sjećanje na sve prljavo i na podlost kojoj se mora parirati ili je pobijediti.”

FOKUSIRAJTE SE NA ČITANJE TRAJNIH VRIJEDNOSTI T. R. više voli klasike nego nove knjige. Svaki čitatelj u određenim prilično širokim granicama mora riješiti sam za sebe - prvo, granicu između neznanja o aktualnim knjigama i drugo, preplavljivanja duše u moru besmislice koje obuzima onoga tko čita samo 'posljednju nove knjige". Naziv "knjige tjedna", tvrdio je, poguban je i za knjige i za recenzenta: "Mnogo bih radije vidio naslov 'knjige pretprošle godine' koja je još uvijek vrijedna pažnje, i vjerojatno vrijedna čitanja. Onu koja jedino ima pravo biti nazvana knjigom tjedna bolje je odmah baciti u koš za smeće. Ipak, ima dosta novih knjiga koje nisu trajne vrijednosti, ali koje su ipak vrijedne manje-više pažljivog čitanja; djelomično jer je dobro znati nešto od onoga što je posebno zanimalo masu naših sugrađana, a dijelom zato što ove knjige, iako prolazne vrijednosti, mogu zaista iznijeti nešto iskreno na način koji trenutno uzburka srca svih nas."

IGNORIRAJTE POPISE NAJBOLJIH “100 KNJIGA" U redu je da se čovjek zabavlja sastavljanjem popisa od stotinu vrlo dobrih knjiga; a ako će otići na godinu ili tako nešto gdje ne može nabaviti mnogo knjiga, izvrsna je stvar odabrati knjižnicu određenih knjiga koje bi u toj određenoj godini i na tom određenom putovanju želio pročitati. "Ali ne postoji nešto poput stotinu knjiga koje su najbolje za sve ljude, ili za većinu ljudi, ili za jednog čovjeka u svakom trenutku; i ne postoji odabir koji će zadovoljiti potrebe čak i jednog određenog čovjeka u različitim prilikama koje se protežu kroz niz godina. Među masom knjiga svaki čitatelj treba odabrati one koje zadovoljavaju njegove potrebe.

I IZBJEGAVAJTE "OPAKE" KNJIGE "Knjige su gotovo jednako individualne kao i prijatelji. Nema zemaljske koristi u postavljanju općih zakona o njima. Neki zadovoljavaju potrebe jedne osobe, a neki druge. Osobne preferencije nisu izgovor za dopuštanje sebi da volite ono što je zlobno ili čak jednostavno bezvrijedno. Ako itko otkrije da mu je stalo čitati "Bel Amija” Guya de Maupassanta iz 1885. o skandaloznom usponu siromašnog mladića, dobro će pripaziti na refleksne centre svoje moralne prirode. Čitanje scena seksa radi vlastitog užitka treba eliminirati. Trivijalne i vulgarne knjige nanose više štete nego što je moguće nadoknaditi bilo kakvom zabavom koju donose."

A evo i koje knjige je čitao: Prva knjiga koja ga je "zarobila" bila je ona kapetana Maynea Reida o sisavcima, ilustrirana ne baš umjetnički, i ne baš precizna. Boležljivom dječaku kojem je zbog astme bilo zabranjeno da trči po prirodi ta je knjiga bila – izlaz. Potom mu je otac donio knjigu Engleza  J.G. Wooda, popularnog pisca o prirodoznanstvu i "veliku" knjigu "Homes Without Hands". Pobožno ih je čitao. A onda je "naletio" na "The Boy Hunters" kapetana Reida, pisca koji je još za života bio zaboravljen, ali koji je pisao o avanturama koje su se zbivale na američkom Zapadu, Južnoj Africi, Himalajama, Mekisku i Jamajki. Za dječaka Teddyja to je bila čista čarolija.. Roosevelt je čitao sve i sva, a volio je – i nije se stidio priznati - knjige sa sretnim završetkom. U doba kad je pisao članak o čitanju Amerika je imala rasističkog predsjednika, rat i gušenje građanskih prava, pa je ponekad bijeg u knjige, u ljepše priče, bio gotovo pa obavezan. "Naravno, znam da najbolji kritičari preziru potražnju čitatelja romana za “sretnim završetkom”. Sada, u zaista velikim knjigama, u epu poput Miltonovog, u dramama poput onih Eshila i Sofokla, potpuno sam spreman prihvatiti, pa čak i zahtijevati tragediju, čak  i u poeziji koja se ne može nazvati velikom. Ali ne u dobrim i lako čitljivim romanima, dovoljno dugima da se zainteresiram za junaka i junakinju! Jer u stvarnom životu ima dovoljno užasa, tmurnosti i užasne bijednosti s kojima se aktivan čovjek mora boriti; a kad se okrenem svijetu književnosti – knjigama koje se smatraju knjigama, a ne instrumentima moje profesije – ne marim proučavati patnju osim u neku dovoljnu svrhu". Teddy nije nužno imao dosljedan ukus za sretne završetke, nakon što je priznao da je isprva Jane Austen smatrao zafrkancijom. "Osim majstora književnosti, postoje sve vrste knjiga koje će nekog  oduševiti, a koje svakako ne bi trebalo odbaciti samo zato što nitko drugi ne može pronaći vrijednosti u voljenom svesku. Na našim policama nalazi se mali predviktorijanski roman ili priča pod nazivom "Poluprivrženi par". Ispričano je s puno humora; to je priča meni posve divna. Ali izvan članova svoje vlastite obitelji nikada nisam sreo čovjeka koji je čuo za to, a pretpostavljam da ga nikada ni neću sresti. Često uživam u priči nekog živućeg autora toliko da napišem pismo da mu to kažem — ili da to kažem njoj; i barem polovicu vremena žalim za svojim postupkom, jer to potiče pisca da vjeruje da javnost dijeli moje stavove, a onda otkrije da to nije tako" Četiri dana nakon vjenčanja tada 22godišnji Teddy čitao bi naglas svojoj ženi Alice odlomke Biblije, "Zapise Pickwickova kluba" Charlesa Dickensa, "Quentina Durwarda" Sir Waltera Scotta i "The Newcomers" Williama Thackeraya. Uz to spominje i Dickensov roman "Naš zajednički prijatelj"  – i sve ih je često čitao iznova. Kad je mnogo godina kasnije putovao Amerikom, sa sobom je ponio 59 knjiga kako bi mu radile društvo, a prvo ih je uvezao u svinjsku kožu kako se ne bi pohabale. Čitao je često za vrijeme kratkog odmora ispod drveta, u podne. "Možda kraj leša zvijeri koju sam ubio ili čekajući da postave kamp i kad je bilo uglavnom nemoguće oprati se. Zato su knjige bile poprskane znojem, uljem iz oružja, krvlju, prašinom, pepelom... običan uvez bi nestao ili postao odvratni, a knjge uvezene u svinjsku kožu dobile bi patinu, kao dugo korišteno sedlo. U starosti će prijateljima umjesto "Pickwickovaca" radije darovati roman "Martin Chuzzlewit", roman kojeg je volio i sam pisac, a Teddy je u ovom djelu imao utješni podsjetnik da nije  sam u svojoj ništavnosti... U svojoj je biblioteci na imanju Sagamore Hill imao čak 22 romana Dickensa. Na nekim se knjigama odmah vidjelo da su često čitane – bile su prljave, pune mrlja, korice su jedva držale stranice. Sinu Kermitu (da!) u pismu spominje kako uživa biti američki predsjednik, ali da naravno i dalje čita - i to djela Lincolna. Uživao je u čitanju autobiografije i pisama Abrahama Lincolna te je, svakoga dana "sve impresioniraniji ne samo sa  snagom i oštoumnošću već i njegovim doslovno beskrajnim strpljenjem i nepokolobljivom odlučnošću." Kao poznatog ljubitelja knjiga često su ga tražili preporuke: "Povremeno me pitaju koje knjige državnik treba čitati, a moj odgovor je - poeziju i romane - uključujući i kratke priče. Ne mislim da bi trebao čitati samo romane i modernu poeziju. Ako ne može uživati i u hebrejskim prorocima i grčkim dramatičarima, trebalo bi mu biti žao. Trebao bi čitati zanimljive knjige o povijesti i vladama, te knjige znanosti i filozofije; a stvarno dobre knjige o ovim temama zanosne su kao i svaka fikcija ikada napisana u prozi ili stihovima. Gibon i Macaulay, Herodot, Tukidid i Tacit, Heimskringla, Froissart, Joinville i Villehardouin, Parkman i Mahan, Mommsen i Ranke — zašto? Postoji niz i niz čvrstih povijesti, najboljih na svijetu, koje su zadivljujuće kao i najbolji od svih romana, i trajne vrijednosti. Ista stvar vrijedi za Darwina i Huxleyja, Carlylea i Emersona, i dijelove Kanta, i sveske kao što su Sutherlandov Growth of the Moral Instinct, ili Actonovi eseji.   Kad je u travnju 1886. ganjao kradljivce brodova u Dakoti čitao je – ruske klasike. Sestri je napisao kako nije baš siguran bi li ikome mogao preporučiti roman koji je pročitao s mnogo dobre volje. Ponio je "Annu Karenjinu", pročitao je i nije bio siguran je li jako dobra ili jako loša. U njoj su, rekao je, dvije odvojene priče, a veza između Anne i Levina je toliko tanka da je ne bi trebalo ni biti. Ali, smatrao je, Tolstoj je veliki pisac: "Nikada nije komentirao ponašanje svojih junakinja i junaka. On prenosi što su oni mislili ili radili bez ikakve primjedbe o tome je li to bilo dobro ili loše, baš kako što je Tukidid pisao povijest". Na listi mu je bila i Louisa May Alcott. "Po cijenu da me se smatra ženstvenim, dodat ću da su mi se jako svidjele priče o djevojčicama – "Pussy Willow" i "Ljeto u životu" Leslie Goldthwaite, baš kao što sam obožavao "Male muškarce" i "Male žene" te "Staromodnu djevojku". Na kraju, ove je smatrao velikima i važnima – Bibiliju te djela Shakespearea, Dantea i Homera. "Knjige su posvuda", napisao je Roosevelt o domu u svojoj "Autobiografiji. “Ima ih u sjevernoj sobi i u salonu... koliko i u knjižnici; a soba s oružjem na vrhu kuće i koja slučajno ima najljepši pogled, ima više knjiga nego bilo koja druga soba; a posebno su divne knjige za pregledavanje, samo zato što nemaju mnogo veze jedna s drugom, što je jedan od razloga zašto su potisnute u svoje sadašnje prebivalište. Ali knjige su se prelile i u sve ostale sobe.” Zvuči čarobno, zar ne?