Karen Blixen - Njena Afrika - priča o jednoj zemlji, ljudima i jednoj ljubavi

17.04.2023. 12:31:24

Danska serija "Drømmeren" bila je jedna je od najboljih 2022. u Skandinaviji. Nekoliko je razloga. Prvo, priča je to o post-afričkim godinama Karen Blixen i njenoj borbi da postane objavljivana književnica, a temelji se na njenoj slavnoj kratkoj priči "Sanjači" i pismima koje je slala iz Afrike bratu i mami i rodbini u Dansku. Drugo, Karen Blixen je najomiljenija danska književnica, nacionalno blago, i jedna od najvećih književnica. Mnogi će ime danske barunice Karen Blixen povezati s filmom "Moja Afrika", no to je tek komadić priče o fascinantnoj i hrabroj ženi koja je na užarenom kontinentu pronašla mir, sreću, ljubav i neizmjernu bol, pa sve to kasnije pretvorila u prekrasan i jedinstven književni rukopis - s 47 godina. Karen je rođena 17. travnja 1885. prije 138 godina. Ovo je priča o njoj i njenoj Africi.

DJETINJSTVO U RUNGSTEDLUNDU Karen je rođena kao jedno od petoro djece Ingeborg i Wilhelma Dinesena. Otac je bio iz bogate jutlandske veleposjedničke obitelji, časnik sa sjajnom vojnom karijerom, član parlamenta, blizak s monarhijom, crkvom i politikom, lovac i pisac. Ingeborg Westernholz, 11 godina mlađa, potjecala je iz bogate trgovačke i brodovlasničke obitelji. Živjeli su na prekrasnom, velikom imanju Rungstedlund. U obitelji je bilo mnogo pisaca, a očevi memoari "Boganis Jagtbreve" (Pisma iz lova) postali su mini klasik danske književnosti. Malo više od godinu dana je 1873. Wilhelm živio s Chippewa "Indijancima" u Wisconsinu i dobio izvanbračnu kćer. Kad se vratio u Dansku otkrio je da boluje od sifilisa i pao u duboke depresije. Dobio je još jedno dijete izvan braka sa sluškinjom Annom Rasmussen, i bio shrvan jer je (opet) prekršio obećanje svekrvi da će ostati vjeran ženi. Objesio se 28. ožujka 1895. kada je Karen imala devet godina. Za nju, koja je obožavala oca s kojim je često šetala i lovila i koja je bila njegova miljenica, sve će se promijeniti. Majka je sada sama podizala petoro djece, a Karen će kasnije napisati u pismu kako su bili potpuno nepripremljeni za život, osobito kćeri, koje se nisu usudile suprotstaviti ni mami ni baki. Životom djevojčica je dominirala majčina obitelj, braća su išla u školu, djevojčice su školovale kod kuće baka po majci i teta, Mary B. "Bess" Westenholz u unitarističkoj tradiciji. Teta Bess je imala velik utjecaj na Karen pa su njih dvije vodile živahne rasprave o ženskim pravima i odnosima između muškaraca i žena. Ali, bilo je jasno da se kćeri moraju dobro udati jer će novac naslijediti brat Thomas.

Dio djetinjstva i mladosti Karen ili Tanne kako su je zvali, provodila je u obiteljskoj kući, na farmi Mattrup seat blizu Horsensa, i često posjećivala Folehavegård, imanje očeve obitelji. Čeznula je pustolovinama i slobodom pa je utjehu nalazila u pričanju priča za laku noć mlađoj sestri Ellen od kojih se ovoj dizala kosa na glavi. U priče je uplela danske narodne, često okrutne bajke, i islandske sage, a 1905. je počela objavljivati priče pod pseudonimom Osceola (ime očevog psa) - obitelj je mislila kako je Karen najtalentiranije dijete obitelji Dinesen. Sa svoje dvije sestre provela je 1898. u Švicarskoj i naučila francuski, a 1902. je pohađala umjetničku školu Charlotte Sode u Kopenhagenu i nastavila studij na Danskoj kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti pod Viggom Johansenom od 1903. do 1906. Bila je nevjerojatno talentirana, ali kao žena nije mogla biti slikarica. Išla je na studijska putovanja u Pariz, London i Rim, a praznike je provodila s obitelji svog bratića po ocu, Blixen-Fineckes, u Skåneu na jugu Švedske. Ali bilo je nekako jasno da Tane, kako su je prijatelji zvali, neće živjeti "mirno". A trebala se samo udati.

TANNE I BROR – NEMOGUĆA VEZA Zaljubila se u polubratića, rođaka u drugom koljenu, baruna Hansa von Blixen-Fineckea, no nakon afere on nije bio zainteresiran za neku dublju vezu. Kad je vidjela da neće biti ništa od braka, prihvatila je naklonost njegovog brata blizanca baruna Brora von Blixen-Fineckea koji je bio treći sin aristokratske švedske obitelji pa nije morao raditi ni sa zemljom ni biti vojsci - sam je mogao birati svoju karijeru. Zaručili su se, a kad su na Badnjak 1912. objavili zaruke obitelj je bila iznenađena. Ipak, pristali su na taj brak, ali samo ako par preseli u inozemstvo. Bror je radio kao uzgajivač stoke na velikom obiteljskom imanju Stjetneholm, na imanju Nasbyholm Naesyholm, no mislili su da su "previše energični da bi tamo pustili korijenje", Karen je kasnije pričala. Vjerovali su da je budućnost negdje u svijetu i razmišljali o Sumatri ili Argentini. Brorov ujak, grof Aage Westenholz koji se obogatio u Sijamu, predložio je Keniju – neka tamo pokrenu farmu kave. Sa sestrom Ingeborg Dinesen uložio je 150.000 danskih kruna (danas oko deset milijuna DK) i osnovao The Karen Coffee Company Ltd.. Bror je pohađao poljoprivredni fakultet u Alnarpu i već upravljao farmom, a Karen je provodila dosta vremena na farmi pa su imali neku pozadinu. Početkom 1913. Bror putuje prvi kako bi kupio farmu kave od šest tisuća hektara, petnaest kilometara od Nairobija.

NJENA AFRIKA - KENIJA, 1914. – 1931. Početkom prosinca 1913. Karen kreće na put i nakon šest tjedana stiže u Mombasu gdje se odmah, 4. siječnja 1914. udala za Brora i postala barunica von Blixen-Finecke (titulu je koristila sve dok se Blix nije ponovno oženio 1929.). Princ Wilhelm od Švedske bio im je kum, a nakon prijema uz šampanjac mladenci su krenuli na osamnaest sati dugo putovanje od Mombase do Nairobija. Na farmi ih je dočekalo tisuću afričkih poljoprivrednih radnika i njihovih obitelji. Prvu farmu, Mbagathi podigli su u području Velikih jezera. Kad je izbio Prvi svjetski rat između Nijemaca i Britanaca u istočnoj Africi, Bror je služio u patrolama Lorda Delamerea duž kenijske granice s Njemačkom i Tanganjikom, a Karen im je sama donijela zalihe što je izazvalo - malo je reći iznenađenje. Iako je bio manjka i radnika i zaliha 1916. će kupiti veću farmu, Mbogani, u blizini brda Ngong jugozapadno od Nairobija. Imanje je pokrivalo 6000 jutara (2400 ha) zemlje: podijelila ga je na 600 jutara (240 ha) za plantažu kave, 3400 jutara (1400 ha) za domorodci koji su tu živjeli i koristili za ispašu, a 2000 jutara (810 ha) prašume ostavila je netaknutima. Visoka nadmorska visina nije bila pogodno za uzgoj kave, no nisu posustajali. Zaposlili su lokalne radnike: većina su bili Kikuyu koji su živjeli na zemlji prije dolaska Blixenovih tzv skvoteri, ali bilo je i Wakamba, Kavirondoa, Swahilija i Masaija. U početku je Bror radio na farmi, no brzo je postalo jasno da ga to ne zanima pa je farmu prepustio Karen, a on se bacio na safarije. Karen je usavršila engleski, jezik svoje bake, bila je sretna jer "napokon nisam trebala mariti za konvencije, ovdje je bila nova vrsta slobode koju sam do tada nalazila samo u snovima!" Voljela je Brora iako su bili različiti po obrazovanju i temperamentu, no Bror nije bio dobar muž. Uz to hladan i bešćutan.

BROROVO LUDOVANJE I BOLEST Nedugo nakon što su se smjestili na farmu "Bror je počeo ženskariti. Njegovi pohodi u grad i često divlje druženje u klubu Muthaiga, u kombinaciji s legendarnom nedisciplinom kad je u pitanju novac i plaćanje dugova, ubrzo su šarmantnom Šveđaninu donijeli ozloglašenu reputaciju." Plantaža kave u podnožju brda Ngong bila je jedno od najvećih imanja u to vrijeme. Karen je morala naučiti kako sama upravljati farmom kave, jer je Bror često bio na safarijima ili u bordelima. Voljela je svoj rad i život, ali je još više bila očarana ljudima i nevjerojatnom zemljom. Mnoge priče iz Afrike, kao i njezine druge knjige govore o ljudima koji su radili za nju i s njom. Počela je slikati, uglavnom ljude s kojima je živjela - Afrikance, a neki su isprva zaposleni kao sluge postali njeni doživotni prijatelji. Karen je u Africi doživjela "veličinu života". Znala je da Bror šara, ali se nadala da će se smiriti, da će dobiti djecu i imati lijep obiteljski život. Osjećala se loše, no i dalje je teško radila sve dok jednog dana nije iscrpljena pala. "Imali su ga Maupassant, Nietzsche, možda Wilde, Baudelaire, ali su se", rekla je, "barem zabavljali". Ona je "svoj" sifilis dobila od nevjernog muža. To je veliki dio priče o njenom životu i do danas se o njenoj bolesti istražuje i piše. Simptome bolesti u pismu bratu Thomasu sama je dijagnosticirala kao sifilis. To joj je bio "dar" od muža pred kraj prve godine braka 1915. Imala je 29 godina. Liječili su je s tadašnjim lijekovima, živom i arsenom, pa se vjeruje da su neke od njezinih tegoba bile zbog trovanja teškim metalima. Morala se vratiti u Dansku na liječenje. U Nacionalnoj bolnici u Kopenhagenu su tvrdili da je imala sreće i da je izliječena, ali mora i dalje piti lijekove. Vratila se u Afriku u kojoj će, mislila je, i dalje živjeti.

POVRATAK U AFRIKU Kad su Karen i Bror 5. travnja 1918. predstavljeni na jednoj večeri u klubu Muthaiga u Nairobiju engleskom aristokratu i lovcu na krupnu divljač 190 cm visokom Denysu Finch Hattonu, bila je to ljubav na prvi pogled. Denys je bio neko vrijeme u vojsci, pa je često putovao između Afrike i Europe. Sprijateljio se s parom. S Brorom ga je vezala strast prema lovu, a s Karen ljubav prema književnosti. Iako je brak bio očajan, a Bror je i dalje ženskario, Karen se nije željela razvesti. No Blix je zatražio razvod 1920. pa ga je njihov ujak odmah smijenio s mjesta upravitelja farme i Karen je i formalno preuzela upravljanje 1921. Vodit će je sama deset godina. Krhka, 168 cm visoka žena, uvijek vitka, iscrpljivala se iz godine u godinu. Sagradila je malu osnovnu školu na svom imanju i ponudila obrazovanje za djecu radnika. Smatrala je da je to važna stvar i da djeca imaju pravo na obrazovanje. Osim britanskih lorda Delawerea i lady McMilan i, naravno, Denysa stekla je velikog prijatelja u Barkleyju Coleu. On je imao farmu i često slao povrće, voće, vino... Bio je omiljen u društvu, osnovao je Muthaigu, karizmatičan plemić, nevjerojatno drag, no cijelog je života pobolijevao, imao je slabo srce od čega je i umro sa samo 42 godine. Iako je uvijek bilo posla, s odsutnim mužem i relativnoj izoliranosti Karen je bila dosta sama, a društvo su joj radili njezini škotski hrtovi i - Farah.

NAJSLAVNIJI DANDY BRITANSKE KOLONIJALNE AFRIKE Denys nije bio nimalo nalik Broru, već velikodušan, šarmantan, omiljen, dobar i odan prijatelj. Cijenio je Afriku, njezine stanovnike, ali privatno je bježao je od bilo kakvog vezanja. Nije mu na pamet padalo živjeti u Engleskoj kao plemić. Njega su vukle savane, prostranstva, tišina afričkih jutra... Visok i graciozan, s dušom pjesnika i opuštenom muževnošću sportaša, postao je heroj bez da se trudio, još na Etonu i Oxfordu. Tražeći novost i opasnost 1910 je stigao u Britansku istočnu Afriku i zaljubio se u kontinent, u krajolik, u način života koji će se zauvijek promijeniti. Nitko nije bio dublje usklađen s ovom ljepotom od Fincha Hattona – i nitko nije gorče oplakivao njezin odlazak kad je izbijanje Prvog svjetskog rata progutalo regiju u dugotrajnom, krvavom gerilskom sukobu. Denys je bio kapetan u savezničkim snagama kada je upoznao Karen i upustio se u jednu od najvećih ljubavnih afera 20. stoljeća. Bo je rafiniran, volio je klasičnu glazbu, imao sjajne manire, smiren, rođeni plemić koji je odabrao afričku, a ne englesku adresu. Kupio je imanje u dolini Rift, uvijek nemiran, odlutao je u karijeru lovca na krupnu divljač. Kad je postao stručni pilot u bushu i iz zraka je vidio što donosi "civilizacija" shvatio je da će Afrika nestati. Bio je prijatelj sa skoro svim važnim ljudima u britanskoj kolonijalnoj Africi i počeo je razmišljati kako to ludilo krivolova i safarija zaustaviti.
Danas je lov neshvatljiv no tada se nije razmišljalo o neukusu tog sporta. Problem je nastao nakon posjeta Africi tada već bivšeg američkog predsjednika Teddyja Roosevelta. Nakon devet mjeseci safarija koji je stajao ondašnjih milijun, današnjih 25 milijuna dolara, ubijeno je 11000 divljih životinja. On sam je ubio 2000, od čega 12 već tada rijetkih nosoroga, a 5000 životinja je otpremljeno u Ameriku i preparirano za diorame u muzeju u Washingtonu. Do kraja 1920-ih safariji su bili klanje i životinje su bile na rubu istrebljenja – u roku jedne generacije Afrika će ostati bez divljih životinja. Jer, nakon njega stigli su bogati Amerikanci i pustolovi i iza njih je ostajala samo hrpa strvina. Nije se hodalo savanom, ni pratilo tragove, kampiralo danima, pa i mjesecima. Stigli su s automobilima, automatskim puškama i pucali po svemu što se miče. Denysu se od svega toga smučilo.

PRINC OD WALESA I KAMPANJA ZA SPAS ŽIVOTINJA A onda je, bježeći od svog prijestolja stigao svjetski dandy, princ od Walesa, uskoro kratkotrajni kralj Engleske. Planirao je biti na safariju dva mjeseca. Nakon tulumarenja, krenuo je u lov u koji će ga voditi Denys Finch Hatton koji je već 20 godina živio u Keniji, aristokrat, sin Earla, idealan za čuvanje princa. Prinčev plan je bio Big Five – ubiti pet velikih afričkih životinja: slona, nosoroga, buffala, lava i leoparda. Edward je prvo ubio krokodila, a onda jedva preživio napad slona. Princ je promašio lava i, uvjeren da ga je ubio pojurio je prema njemu, a ranjeni ga je lav napao. Edward je brzo vidio da lov ne vodi nikuda. Zapisao je u svoj dnevnik da slon nije izazov i da "povrijediti veličanstvenog diva je kao željeti povrijediti starog gospodina". Denys mu je uz vatru pričao što je vidio i što ga brine. Serengeti je u opasnosti – lokalna vlada podupire dolazak turista, oni love s autima u ravnici i pucaju. Životinje treba spasiti, prirodu i kontinent zaštiti. Denys mu je ispričao kako je godinu dana prije bogati Amerikanac želio loviti, ali - s dvije kamere. Princ i Denys su snimili 5200 metara filma. Fotografiranje i snimanje nosi uzbuđenje, mora se biti oprezan, šuljati za najbolji kadar. Sjajno su se zabavljali, a s njima su bile Karen i prinčeva ljubavnica Lady Furness. A onda je stigao telegram da je njegov otac loše i morao se vratiti u Englesku. S Denysom je bio stalno u vezi i počeli su popularizirati zaštitu divljine i životinja. Prvi od svih okrunjenih glava postao je patron udruge za zaštitu prirode, a kako je bio slavan i voljen, kao i Denys, započinju kampanju: u javnim nastupima princ govori o važnosti zaštite, govor prenosi "Times", a Denys napada sa svoje strane.
Nakon što je njegov prvi safari prekinut i bio je prisiljen vratiti se u Englesku kako bi ispunio kraljevske dužnosti, princ je 27. lipnja 1929. održao žestok govor protiv te prakse u East African Dinner Clubu u Londonu. Nakon govora uslijedio je članak koji je napisao Denys, a koji se sljedećeg dana pojavio u londonskom dnevniku "The Times". Obojica su osudili nedoličnost nesportskog ponašanja pucanja iz vozila. Ubrzo se o tome raspravljalo u Domu lordova, a čak je i nadbiskup od Canterburyja imao nešto za reći. "Princ i Denys su pobijedili u prvoj rundi." Snimke su bile ključne - opisuje pokolje, ima fotografije, pritišće vladu, a kako je znao mnogo ljudi i bio omilje i cijenjen uspio je – lov je bio zabranjen, a Serengeti zatvoren za lov. Sve što su snimali imalo je efekta na javnost ii opće je prihvaćeno da je foto-safari jedini koji je dozvoljen, Serengeti je službeno zaštićen - uskoro će biti više od 50 nacionalnih parkova i rezervata u Tanganjiki i Ugandi, a u Keniji tzv. safe heavens. Nikada ni princ ni Denys nisu dobili priznanje, no sada se o tome puno više piše. Zato je Denys bio omiljen u Africi, toj kolonijalnoj jer je uvijek imao poštovanja prema svojim Afrikancima koje je zapošljavao za safarije, dobro ih plaćao i brinuo o njima- podjednako su ga cijenili i Afrikanci i bijeli doseljenici.
I to je povezivalo Karen i Denysa. Njihova ljubav prema kontinentu i neponovljiv osjećajem za stil, pustolovan duh, hrabrost učinio ih je "it" parom u zemlji koju su brzo transformirali nasilje, pohlepa i netrpeljivost. Edward VIII je s njim bio ponovo na safariju 326 dana prije nego će abdicirati, a pomogao je i osnovati škole za lovce i vodiče za "big game safarije" gdje su polaznici učili kako spriječiti krivolovce i lovokradice.

DENYS I KAREN – LJUBAVNA PRIČA Denys je prvo posjećivao Karen između putovanja, pa kad se vratio za stalno u Keniju 1922. investirajući u tvrtku za razvoj zemljišta, a nakon njenog razvoda, razvili se prvo blisko prijateljstvo, koje je preraslo u dugotrajnu ljubavnu vezu. U pismu svom bratu Thomasu 1924. napisala je: "Vjerujem da sam za sva vremena i vječnost vezana za Denysa, voljeti tlo po kojem hoda, biti neopisivo sretna kad je on ovdje i patiti i gore nego da umirem mnogo puta kad on ode..." Denys Finch Hatton bio je visok, ćelav, dobro obrazovan, sardoničan i suzdržan muškarac . Njena pisma pokazuju da je veza bila nestabilna i da je Karenina sve veća ovisnost o Finchu Hattonu njemu povremeno bila problem. Doduše, preselio je u njezinu kuću i farmu 1923. i učinio svojom bazom između 1926. i 1931. kad je počeo voditi safarije za bogate sportaše. Iz njene je kuće s Edwardom VIII pokrenuo kampanju za spas Afrike.
Bio je najinteligentniji muškarac kojeg je ikad upoznala. On je Karen upoznao s pjesnicima, natjecali su tko zna više stihova na pamet, obožavao je književnost, glazbu... i zaljubio se u nekonvencionalnu, hrabru barunicu Blixen. Slušao je njene priče otvorenih očiju, bez daha. Jer bijelci, rekla je, ne znaju više slušati, ne kao crnci ili kao Denys. Bijelci su zaboravili slušati. Do tada neovisan, sklon samo kratkim aferama, usamljenik koji je u savanu odlazio i na safari i sam, koji je strastveno volio Afriku i prostranstva preselio je kod Karen, odlazio s njom na kampiranja, vodio je najomiljenija mjesta, letio s njom. S njom je išao na Masai Mara kad se boravak u savani lako produžio na najmanje 3 do 4 tjedna ili čak mjeseci. Imali su dovoljno vremena da u potpunosti uživaju u krajoliku Masai Mare. Ponekad su išli u lov, ponekad samo gledali nevjerojatne divlje životinje, ponio je gramofon i slušali su Mozarta i Beethovena koji su se miješaju sa zvukovima afričke noći. Pokazao joj je svoj svijet, ali, nije se želio obvezati – nije mu na pamet padalo oženiti se. Kad nije bio na safariju, provodio je duge dane i večeri s Karen u njezinoj kući, podučavajući je latinskom i kako cijeniti grčku poeziju, pogodivši žicu koja ju je u kasnijim godinama nadahnula da napiše nešto što je još uvijek jedan od velikih klasika svjetske i afričke književnosti. Prije nje nije imao ijednu ozbiljnu vezu.

NJIHOVA AFRIKA Pričao joj je kako se Afrika mijenja. Živio je s njom osam godina i neki misle da bi završili zajedno. Ponavlja se kako nije htio pomoći joj oko farme ( "ja sam tu gost") no krajem 1920-ih u farmu dao dosta novaca. Pomogao je sa svime, ali nije želio biti partner u farmi jer je mislio da farme uništavaju Afriku. Karen je željela da bude samo njen, a on se nije želio oženiti. Često je zapadao u neka svoja "stanja", bližila mu se pedeseta.
Veliki bijeli lovac s idejom spašavanja Afrike, uvijek željan avanture dao se uplest u mrežu avanturistice Beryl Markham koja ga je "ganjala" 15 godina. U napuklinu između Karen i Denysa ona je uspješno uskočila... da Denys nije poginuo, možda bi Karen i on završili zajedno jer ne bi ostao s Beryl Marham koja je ionako često mijenjala muškarce. No farma bi sigurno propala, pa je pitanje bi li ona pristala biti Denysova uzdržavana ljubavnica u Africi. Svi koji su poznavali Karen sigurni su da ne bi.
Postoji još nešto: u Keniji je 1920-ih i 1930-ih nedaleko Nairobija bio tzv. Happy Valley set. Tu je bilo otvorenih brakova, preljuba, droge i skandala. Bilo je dva do tri ubojstva, jedan pokušaj ubojstva i samoubojstva i jedan princ ovisnik o morfiju i heroinu. Ni Karen ni Denys nisu bili dio tog kruga, ali su svi bili jako opušteni u ljubavnim odnosima. Karen i Denys jesu živjeli skupa, no on je imao aferu s Beryl koja je imala aferu sa svima i koja je mislila 1924. da je trudna s njim. Karen je bila trudna s Denysom 1922. i 1926. ali je oba puta imala spontani pobačaj. Zbog lijekova. Svaki od dvojice "njenih" muškaraca imao je svoje probleme – jedan hladan, bešćutan preljubnik, drugi se odupirao tradicionalnoj ljubavi. A onda ga je ona učinila besmrtnim, a njihovu vezu najljepšom ljubavnom pričom. Na stranicama njenih priča bio je samo njen...
Svađali su se 1928., tri godine prije nego će Karen otići iz Afrike, ali ne zbog ljubomore, niti zbog Beryl Markham (koja je kasnije tvrdila da su i Denys i Barkley bili gejevi jer ju je Barkley odbio) već zbog princa od Walesa kojeg je nevoljko vodio na safari – užasavao se gomile ljudi koja će željeti biti uz princa. Trebao je pomoć i pozvao bi Brora, no onda Karen neće ići na safari. Imala je skandinavski kod u kojem sve činiš za obitelj. On je bio miljenik obitelji, nenavikao na kritike, a kamo li na ljutnju. Karen koja je od Brora bila razvedena četiri godine i koji joj je od života napravio pakao i doživotno je osakatio, ovo je primila srcu. Tako da napisi o svađama nisu točni - ona je na svađe odgovarala smijehom, a uzet će pseudonim Isak što je na hebrejskom "Onaj koji se smije". Na kraju svađe s Denysom počela se smijati. I otišla je na taj safari...

PROPAST FARME Farma je poslovala s gubicima iz godine u godina, pa je već 1921. Age Westenholz stigao u Keniju s namjerom da sve rasproda. Umjesto toga, otpustio je Brora i postavio Karen za upraviteljicu i inzistirao da se razvede od Brora. Nepovoljna klima, kiselost tla, premalo kiše, prevelika visina, i svjetska kriza koja je spustila cijenu kave dotukli su farmu. Karen se i dalje borila. Bila je bolesna, slaba, sama, a toliko je dala – svoje srce, dušu, radila je rame uz rame s Kikuyima, Farah je s njom vodio farmu i postali su dobri prijatelji. Brat Tommy je tri godine bio s Karen u Africi pa često pogrešno njih dvoje na fotografiji potpisuju kao Denysa i Karen. Thomas je imao zacrtan život – sretno se oženio, stvorio obitelj, vodio uspješan posao i objavio nekoliko knjiga, i nadao se da će farma vratiti uložen novac. Ali, kada je Upravni odbor raspustio Karen Coffee Company Ltd. 1931., ujak Aage i obitelj uložili su i izgubili oko sto milijuna danskih kruna (u današnjem novcu). Posljednje godine u Africi Karen je postajala sve očajnija. Što je trebala učiniti sa svojim životom kada gubi i farmu? S Denysom je veza postala "kvrgava". Preljub? Nakon uspjeha Karenine knjige javila se i Markhamova i tvrdila da je bila u vezi s Denysom. No ni ona ni Karen nisu u svojim memoarima ni nagovijestila trokut, ni rekle kako je svaka u različitim prilikama bila trudna s njim. Beryl je 1925. tvrdila je, pobjegla u London kako bi prekinula trudnoću jer je znala je da to ne smije reći Finch Hattonu, svjesna da je on nesposoban za dugotrajnu monogamiju ili emocionalnu vezu. Karen je silno željela djecu i dva pobačaja su je strašno pogodili. Jer Karen bi rodila bez obzira što Denys mislio. Počela je pisati knjigu za koju se nadala da će je moći završiti nakon sasvim sigurnog povratka kući u Dansku, a i majka je pristala podržati je. Denys nije želio izgubiti Karen, ali ni Afriku. Nekoliko mjeseci prije odlaska Karen Blixen iz Kenije dobila je i konačan udarac od kojeg se nikada nije oporavila.

VRATIT ĆU SE DO ČETVRTAK NA RUČAK Karen je već pakirala stvari iz kuće, Denys je dolazio svaki dan, letjeli bi zajedno, on je imao neke planove sa svojim zemljištem. Zlatni prsten koji joj je darovao, uzeo je u strahu da ga neće darovati jednom od njenih pomoćnika u kući. Ostat će kod njega dok... I kao da je razmišljao kako ostati s njom i gdje. Išao je na let no nije je htio povesti sa sobom: "Gledaj u četvrtak nebo, vratit ću se da zajedno ručamo. Onda se od auta vratio u kuću potražiti knjigu poezije koje joj je darovao: "Kad je krenuo svojim automobilom prema aerodromu u Nairobiju vratio se potražiti knjigu pjesama koje mi je dao i koje je sada želio ponijeti sa sobom na put. Stajao je jednom nogom na pragu automobila, s prstom u knjizi, čitajući mi pjesmu o kojoj smo razgovarali: "Evo tvojih sivih gusaka", rekao je.
Vidio sam sive guske kako lete iznad ravnice,
treperave, divlje guske, visoko u zraku -
nepokolebljive od horizonta do horizonta,
duše ukrućene u pruženim vratovima -
i njihova siva bjelina koja poput vrpce ogromno nebo krasi
i trake sunca nad naboranim planinama" i zatim se zauvijek odvezao, mašući mi."
Nekoliko minuta nakon polijetanja s Voia sa slugom Kamauom avion se strmoglavio kljunom s 300 stopa na zemlju. Avion se pri udaru o zemlju zapalio. Neki vjeruju da je to napravio namjerno... Da je poginuo rekla joj je prijateljica lady McMillan.

Denys je sahranjen na mjestu za koje mu je prije Karen, uvjerena da će umrijeti u Africi u starosti, rekla da će tamo biti njen grob. I on je želio da ga tamo pokopaju. Poput terase s tog je mjesta pucao pogled na brda i dolinu. "U večernjim satima, dok smo gledali preko brda iz moje kuće," Blixen je prepričala, " rekao je da bi i on želio biti sahranjen tamo. Od tada, ponekad, kad smo se vozili u brda, Denys bi rekao: hajdemo se odvesti do naših grobova."

SLOMLJENO SRCE Nju su držali njegovom udovicom i prebacili njegovo tijelo do "njihovog mjesta" i pokopali ga. Nakon pogreba na imanje su danima stizali Afrikanci, sluge, tragači, nosači s njegovih safarija i iz raznih dijelova Afrike. Ostali su na imanju, šutjeli, sjedili tiho i nakon tjedan dana otišli. Grob su obilazili Afrikanci, muslimani, Englezi... i Karen. Denysov je brat, lord Winchilsea kasnije na tom mjestu postavio obelisk. Karen je bila potpuno slomljena. Svjesna da ga nikada neće imati, pokušavala je samo živjeti uz njega... ali skliznuo je kroz njene prste, a opet, ostao zavijek njen. Karen je to mučilo – je li pokušala svoj život graditi oko jednog muškarca? Nije željela napustiti Afriku. U svojim je pismima obitelji Karen priznala da se osjeća toliko oslabljenom svojom ljubavlju prema njemu da ponekad razmišlja o samoubojstvu: "Draga mama, oprosti mi. Ne mogu više. Mislim da sam bila sretnija ovdje u Keniji, nego što većina ljudi ikada osjete. Gledala sam u oči lavova, spavala pod Južnim Križem, vidjela kako velike ravnice gore i kako su prepune lijepe zelene trave nakon kiše. Veliki svijet poezije pokazao i se ovdje i zagrlio me. Bila sam prijateljica sa Somalijcima, Kikuyu i Masajima, i letjela sam iznad brda Ngong s mojom srodnom dušom. Voljela sam i osjećala sam se voljenom. Za mene nije ni strašno ni tužno što ću sada nestati, zajedno s ovim svijetom. Jer čini mi se da je Kenija, kao i moje oči, moja stopala ili moje srce vitalni dio mene. Borila sam se da održim korak, to znaš. Napravila sam sve što je u mojoj moći, ali, bez uspjeha. Farma je izgubljena. Bolest me potpuno iscrpila, a Denysova me smrt lišila svake nade. Više nemam ništa za dati. Kad budeš čitala ovo pismo, ja sam se već pozdravila – sa zemljom koja me tako velikodušno pružila dobrodošlicu prije 17 godina, sa sivima vama kod kuće koje jako volim. Hvala ti na tvojim mislima i brizi, mama, ali ne mogu se vratiti kući. Nemam se kome vratiti. Želim umrijeti ovdje. Pokopajte me u podnožju Ngonga. Voli te Karen". Iskapila je bočicu otrova, ali nije umrla. Farah je više nije puštao iz vida.

ODLAZAK IZ AFRIKE Prodala je sav namještaj, darovala konje i dva hrta Davida i Dinu, Panijine potomke i uspjela isprositi komad zemlje, dio šumskog rezervata oko Dagorettija za Kikuye. Svoje je afričko imanje prodala Remiju Martinu, koji je zemlju podijelio na parcele od 20 hektara. Ponudio joj je kućicu, ali ona je odbila. Na željezničkoj se stanici okupilo mnogo ljudi – i lady McMillan, lord Delamare, Englezi, Somalci, Denysov sluga, njene sluge, Somalke.. svi su se teška srca oprostili od nje.
Te sjene nisu vidljive u filmu koji mitizira Fincha Hattona i usavršava njihovu ljubavnu priču. Barkley je umro od srca dok je ona bila na putu i nije imao ženu Somalijku. Stari poglavica je umro i tražio je od Karen da bude uz njega. Njeno prijatejstvo s Farahom nije prikazano. U filmu joj Denys ne želi pomoći, a uložio je i novac i vrijeme u njenu farmu... Barkley je bio omiljen, Denys je bio omiljen, ali i Karen – među ljudima nevezano koje su bili boje kože ili vjere. To je troje ljudi ostavilo trag u Africi. Stigla je u Dansku mjesec dana kasnije u rujnu 1931. nakon skoro 20 godina koje je provela u istočnoj Africi - bankrotirana, bolesna, razvedena, slomljena. Ljubav njena života, njena srodna duša je mrtva, farma kave izgubljena, a svi njeni snovi srušeni. Thomas je otišao po nju u Marseilleu i, izgledala je, reći će mami, više mrtva nego živa. Karen je obećao da mami neće spominjati njen pokušaj samoubojstva.

"Moram biti ja", pisala je Thomasu još u travnju 1926., "i postići nešto što je moje i što sam ja, da bih uopće mogla živjeti." Gotovo je bolno ironično to što je očajnički željela onu vrstu neovisnosti koja je Markhamici bila prirodna. Smrt Fincha Hattona nedvosmisleno je zapečatila Kareninu sudbinu kao njegove udovice, a njezin je u dimu nestali ljubavnik bio kao sačuvan u jantaru.
Finch Hatton i Blixen nisu bili jednostavni ljudi - nepouzdani su pripovjedači vlastitih života – svaki sa svojom slabosti. Denysova je bila inzistiranje na individualizmu, Karenina želja da nekome pripada, ali oboje neustrašivi duhovi. Karen je još u Africi počela (ponovo) ozbiljnije pisati. Pisala je Thomasu: "Počela sam raditi ono što mi braća i sestre radimo kada ne znamo čemu drugom pribjeći, počela sam pisati knjigu... Pisala je što je vidjela i što je doživjela, o ljudima s kojima je dijelila godine života, najčešće crncima. Nije pisala mnogo o Denysu i nikada nije pisala o njihovoj ljubavi. Na svom stolu držala je, uz pisaću mašinu, Denysovu Bibliju.

KAREN PONOVO PIŠE "Sedam gotičkih priča" dovršila je 1933. no nije mogla naći izdavača sve dok nije iskoristila obiteljske kontakte s tada popularnom Dorothy Canfield. Knjiga je objavljena u SAD-u 1934. pod pseudonimom Isak Dinesen (onaj koji se smije), no izdavač je odbio dati predujam. Kad je zbirka odabrana u Klub knjige mjeseca prodaja je vrtoglavo porasla. Knjiga je bila zagonetna, maštovita, više od tada uobičajenih gotičkih priča, prekrasno napisana pa su je hvalili u Americi, a onda i u Engleskoj. Danska kritika nije bila oduševljena knjigom i zasmetalo im je što je prvo objavljena u inozemstvu. Nikada više nije objavila knjigu prvo na engleskom već prvo na danskom ili istovremeno na danskom i engleskom. Drugu knjigu "Out of Africa", "Moja Afrika" objavila je 1937. a uspjeh je “zacementirao” njezin ugled. U Americi su roman ponovo uvrstili u Klub knjige mjeseca. Dobila je dansku nagradu za žene u umjetnosti 1939. Pet godina nakon objavljivanja "Moje Afrike", 1942. Karen je objavila zbirku kratkih priča "Winter's Tales" (Zimske priče) koje su odražavale surovost ratnih vremena. Zbog rata je morala biti kreativna oko objavljivanja rukopisa, putovati u Stockholm i susresti zaposlenike u američkom i britanskom veleposlanstvu. Amerikanci nisu mogli primati dokumente pa je britansko veleposlanstvo poslalo rukopis njezinom izdavaču u Americi. Nije imala nikakvu informaciju o "Zimskim pričama" do završetka rata, kada je primila more pisma zahvala i pohvala američkih vojnika koji su ih čitali jer su i njene knjige dostavljali vojsci. Godinama je radila na romanu "Albondocani" s idejom da u nekoliko tomova budu isprepletene priče, nešto poput "Tisuću i jedne noći" - napričala se priča i priča Denysu. Radila je na nekoliko zbirki odjednom, skakala između pisanja zbirki priča za "Albondocani" do "Anegdote sudbine" do "Novih gotičkih priča" i "Zimskih priča".

Za Drugog svjetskog rata, kada su Dansku okupirali Nijemci, Karen je prvi i posljednji počela pisati jedini roman "Anđeoski osvetnici", pod francuskim pseudonimom, Pierre Andrezel. Iako napisan na danskom, tvrdila je da je to prijevod francuskog djela napisanog između dva rata i nijekala da je njegova autorica. Knjiga je objavljena 1944., nominirana za treći izbor Kluba knjiga mjeseca. Strahote koje su proživjele mlade junakinje tumače se kao alegorija nacizma, iako je Blixen zanijekala i to tumačenje, tvrdeći da je roman distrakcija koja joj je pomogla da pobjegne od osjećaja zatočeništva u ratu. Tek je 1956. za "The Paris Review", konačno priznala da je ona autorica, rekavši da je to njezino "izvanbračno dijete". Dorothy Canfield opisala je "Anđeoske osvetnike" u recenziji kao "superlativno fine književne kvalitete". U Danskoj za vrijeme rata Karen nije samo pisala - pomagala je Židovima da pobjegnu iz Danske pod njemačkom okupacijom. O tome nije pričala. Za Karen rasa ili vjera nikada nije bila bitna. Tim je tužnije što je napadaju čak i danas kao "kolonijalističku" spisateljicu ili rasisticu.

NAPADI NA KAREN U 20 godina Karenine Kenije, od 1914. do 1931. zemlja je bila britanska kolonija, Britanska istočna Afrika, do neovisnosti 1963. Kad je stigla u Keniju, Karen je imala 29 godina, a njezino je znanje o Africi bilo kako je plasirala britanska kolonijalna vlada - reklamirali su doseljenicima kao "novu “zemlju mogućnosti”. Karen je o svom susretu s Afrikom napisala: "Nismo tražili jedno drugo, nisam došla u zemlju proučavati domoroce, a oni bi radije da ih se klonimo. Ali spojeni sudbinom, počeli smo pripadati jedni drugima u svakodnevnom životu. Bili smo ljudska bića u zajedničkim okolnostima; ako je kiša izostala za bijelca, bila je pogubna i za crnca….. Kakav je učinak naš dolazak imao na njih? Što smo radili u njihovoj zemlji, što smo ponijeli sa sobom? Zauzvrat smo u susretu s njima osjetili da se suočavamo sa širokim prostranstvom i nepoznatim teritorijem. Od kuda dolaziš? Što za tebe znači smrt? ... Polako smo se kroz male stvari upoznavali; ponekad smo slušali, ponekad smo govorili. Na kraju smo razvili razumijevanje i modus vivendi. Razgovarali smo o novim i nepoznatim stvarima, ... u mojim odnosima s domorocima često mi je padao na pamet drevni tekst iz Očenaša; ‘Jer tvoje je Kraljevstvo, Snaga i Slava’. Ovdje u Africi ovo je podijeljeno: Kraljevstvo domorocima, moć nama, a slava podijeljena među nama" rekla je na predavanju "Crno i bijelo u Africi" u Švedskoj 1938., prvi put objavljeno u časopisu Blixeniana nakon njene smrti. U tom eseju kritizira kolonijalne vladavine, a u njezinim pričama ima mnogo primjera koji opisuju njezin susret s Afrikancima kao dinamičan odnos – međuigru, kako to naziva – to je važna temeljna tema u njezinoj književnosti i kada se opisuje odnos među spolovima.
Postkolonijalno istraživanje od 1980-ih kritiziralo je Karen zbog njezina "pojednostavljenog opisa Afrikanaca" u romanu "Moja Afrika". Kenijski pisac Ngugi wa Thiong’o 1982. pisao je o kolonijalističkoj kulturi suzbijanja i o opisima Kenije od Karen u svojoj zbirci eseja: "Kao kompenzaciju za neispunjene želje i čežnje, barunica je Keniju pretvorila u golemu erotsku zemlju snova, u kojoj su se nekoliko njezinih bijelih ljubavnika pojavljivali kao mladi bogovi, a njezine kenijske sluge kao uporabne kurve i druge životinje.” Kritika je eskalirala kada je novinar, Dominic Odipo, u 2006. u kenijskom "The Standardu" napisao da je Karen "najopasnija strankinja koja je ikad kročila na kenijsko tlo." To je doživjelo niz književnika – Pearl Buck u Kini, Durrellovi na Krfu, oko Camusa se spore Arapi i Francuzi – uvijek ti književnici-stranci kasnije potpadnu pod udare. Ali, realno, Karen je bila u kolonijalističkoj zemlji, bila je strankinja i među Englezima, voljela je Keniju, voljela je Kikuye i pokušala ih zaštiti svjesna da su njihovu zemlju zaposjeli bijelci – ne ona, ne Danci, već Englezi.

NJENI JUNACI Uostalom, ona piše oo svojim prijateljima, slugama i zaposlenicima, a ne o Denysu ili Broru. Vjerni pomagač, Somalac Farah, mladi kuhar Kamante Gatura, i poglavica Kikuyua Kinyanjui važni su likovi u sjećanjima. Farah je stalno prisutan jer je daleko važniji od njene farme kave. On vodi većinu poslova oko imanja i Karen opisuje njihov odnos kao "kreativno jedinstvo". Opisuje napore Kamantea da se oženi, i njegove komentare koji su mudri i smiješni u isto vrijeme. Kinanjui je kompleksan, mudar, ponosan, pomalo tašt, a njegova je podrška vitalna da bi uopće imala radnike na farmi. Njeni likovi su stvarni ljudi kakvi su i bili i velik su dio njenog života. Ona vidi odnose Afrikanaca i Europljana kao jako komplicirane. Afrikanci sporo vjeruju Europljanima, nerijetko ne vole ni razgovarati s njima, opisuje pravni sistem Britanaca i Afrikanaca. Po britanskom zakonu Britanac bez ikakve kazne ima pravo ubiti slugu što je suludo, i raspravlja o tome kako kolonijalne vlasti neprekidno pokušavaju potisnuti Ngoma plesove a iz straha da će to potaknuti otpor kolonijalizmu. Ona je svjesna toga, ali ne piše o tome, dok na predavanjima i u razgovorima o tome priča. Naivna mada žena koja je stigla u koloniju, promijenila se. Ona plaća svoje radnike, brine o njima, platit će zemlju ako treba, nekako, da ne ostanu nezaštićeni kad ona ode.

LJUBAV PREMA AFRICI U seriji, ona vidi Denysa koji šeta njenom kućom, oni su i dalje u vezi. Njena ljubav možda besmrtna na papiru, no svakako je postala dio njenog usamljenog danskog života. Doslovno je jedva preživjela razdvajanje od svoje kuće, farme i Afrike. "Možda" pitala se, "ponekad ne odustane čovjek od života, već život od čovjeka. Možda je život odustao od Denysa? Možda i od mene?"
Kad se vratila iz Afrike ona ne zna tko je, jer ono s čime je rođena nije ono s čime se vratila. Njena obitelj nije mogla shvatiti njenu brigu o 200 Kikuyu obitelji, 2000 ljudi koje je morala ostaviti, ali za koje se izborila da dobiju "svoju" zemlju. Predlagala je s iskrom u očima da osnuju sirotište za djecu koje ima mnogo, a "Englezi ne pomažu. Ne vole kad plešu svoje plesove, ali vole kad igraju cricket", rekla je, "uzeli su im zemlju, zabranili su im jezik..."

Ona je srcem i dalje bila uz Kikuye. No obitelj je izgubila pravo bogatstvo s farmom i na spomen Afrike grčio im se želudac.
Kod kuće je odlučeno – živjet će doma, bez troškova a Thomas će joj davati mjesečnu apanažu od 40 kruna. Mlađi je brat naslijedio novac, sestra se dobro udala, a Karen nakon propalog braka nije imala ništa. Majku je proganjala samoubojstvo muža, Kareninog oca – to je, rekla je, moja najveća tuga i najveći poraz. "Možda sam ja naslijedila te demone", rekla je Karen, na što je mama rekla da mora pronaći ljepotu u životu jer je najtalentiranija od svih. Možda bih, rekla je Karen, mogla pisati priče o Africi. Cijelog je života iz Danske održavala prijateljstva sa svojim afričkim prijateljima, Kamante joj je pisao kao i Farah, a ona bi im slala to malo novaca što je iz milosti dobila - za gume, za koze, za kuću, za krov, da imaju... od svog jadnog džeparca, sve dok nije počela zarađivati od pisanja. Pisala je dan i noć usprkos teškoj kroničnoj bolesti koja ju je doslovno usporavala. To su bili njeni prijatelji, njezina Afrika.

NAPOKON USPJEH Karen Blixen je nacionalna ikona u Danskoj, a u Keniji kontroverzna predstavnica kolonijalne vladavine gdje je njezino ime neraskidivo povezano s britanskom okupacijom - tako se danas gleda na to. No, treba stvari staviti u kontekst. Tada nije bilo vlade koja bi Keniju dovela do neovisnosti i skoro je cijeli kontinent bio pod vladavinom Europe. Sigurno je jedno – kad je Kenija postala neovisna došlo je do poplave preimenovanja ulica, škola, dijelova grada. Jedan naziv je ostao – Karen je predgrađe Nairobija. Jer, ljudi koji su poznavali Karen, njeni sluge i zaposlenici, a danas i njihova djeca, nemaju jedne loše riječi o barunici Blixen. O njima je brinula, plaćala ih, s njima često jela, pila čaj, družila se. Oni su za nju bili ljudi, neki od njih dobri prijatelji. Nakon dolaska iz Afrike bila je do smrti u kontaktu s Jumom i Farahom i slala im novac na opći užas svoje sestre. Itekako su i ona i Denys bili svjesni što se događa i kad je Denys pokrenuo spašavanje divljih životinja, spašavanje Afrike, Karen je rekla da će kolonijalna vladavina imati posljedice: "Konačni sud o ponašanju bijele rase u Africi leži daleko u budućnosti. Povijest će biti sudac. Moje gledište o ovim stvarima očito mora biti kratkoročno ... ali željela bih da moj prikaz prolazne faze, odnosa između dviju rasa na određenom stupnju razvoja, bude predstavljen tako da može preživjeti, te da se velike vrijednosti svojstvene našem susretu i međuigri tako mogu sjetiti i zabilježeno za potomstvo." To je i napravila – njene su slike Afrike prekrasne, njezin je jezik krasan, prelijepo piše o svom iskustvu, o događajima iz svoje (a čije bi) perspektive. Njena je Afrika čarobna iako je iz nje otišla slomljena i poražena i nikada se više nije vratila u nju, osuđena da sanja o njoj u hladnim danskim proljećima i zimama.

Osvojila je svijet prelijepim pričama, ali do toga je došla teško. Imala je nepodnošljive bolove jer joj je leđna moždina bila oštećena od arsena i morfija, patila je za Afrikom, i odlučila je preseliti u Pariz čim zaradi novac. A zaradit će ga pisanjem. Otputovala je u Englesku i Putnam Booksu ponudila zbirku priča, ali su je odbili. Prekršila je neka pravila da dođe do tetine prijateljice koja joj je pomogla naći američkog izdavača. I tada je krenulo. No borila se s prevoditeljem, s krutom sestrom koja je pisala krimiće, sa svojim bolovima.... no na kraju je dobila pomoć – bezuvjetnu maminu podršku, pomoć sestre u prevođenju na engleski, priznanje šogora, bogatog izdavača da je njeno pisanje genijalno, nevjerojatne ljepote, napisano s velikom umješnošću i preciznošću. Ona se s jezikom ponašala onako kako se treba ponašati rekli su, a pisala je – na engleskom. Dirljiva priča o njenoj borbi da se ponovno uzdigne i ostvari svoj najvažniji san, da se probije kao neusporediva umjetnica kakva je duboko u sebi oduvijek bila, sada je dobila svoju seriju koja lijepo i detaljno prikazuje tko je bila zapravo Karen. Njezina borba za financijsku slobodu, obračun s višom klasom te nastojanja da prebrodi bolest, očaj i gubitak te flashbackovi iz afričkog života isprepleteni su sa scenama iz njezine poznate kratke priče 'Sanjači'. Po kritikama ženska je ekipa – Connie Nielsen koja glumi Karen i koja je s Karoline Leth napisala scenarij dok režiju potpisuje Jeanette Nordahl - uspjela prikazati ikonu koja je bila izuzetno kompleksa osoba.

SVE BOLESNIJA Zbirka priča, "Posljednja priča" objavljena je 1957. , a 1958. zbirke "Anegdota sudbine. Amerikom je putovala od siječnja do travnja 1959., da bi dovršila niz obrazovnih filmova i rasprava za Fondaciju Ford i Enciklopædiju Britannicu. Bila je na predstavama na Broadwayu, gošća na večeri Babe Paley i Glorije Vanderbilt, fotografirali su je Richard Avedon i Cecil Beaton, bila je gošća Johna Steinbecka, za nju je pjevala Maria Callas. Nobelovka Pearl Buck i pjesnici E. E. Cummings i Marianne Moore došli su je vidjeti, a ona je poželjela upoznati Marilyn Monroe, pa je Carson McCullers dogovorila sastanak. Vidjelo se da je Karen loše: jela je samo kamenice i grožđe, a pila samo šampanjac. Gledalo se na to kao ekstravaganciju, "ipak je ona danska barunica", ali bilo je jasno da je bolesna - imala je jedva 63 kilograma, a svaki je dan primala infuzije.
Nakon povratka u Dansku, pisala je unatoč bolesti, dovršavajući "Sjene na travi" 1960. posljednje djelo objavljeno za života, nagrađeno petim izborom kao Knjiga mjeseca. Memoari o povratku u Afriku, istražuju stereotipe i etikete Europljana i Afrikanaca, zaključujući da "predrasude otkrivaju više o onome tko opaža nego o onome što se percipira". Knjiga s četiri priče fokusira se na njezinog somalijskog pomagača i prijatelja Faraha; "Vjera je otkrivena" prenosi važnost simbolike; "Velika gesta" opisuje medicinske probleme u zajednici; a "Odjeci s brežuljaka" njezinu usamljenost nakon odlaska iz Afrike i neumornog bdjenja koje je njezino osoblje godinama držalo na njezinom bivšem domu. Nadali su se da će se vratiti...

OD ČEGA JE ZAPRAVO BOLOVALA? Kada joj je 1915. dijagnosticiran sifilis, liječena je tabletama žive. Uzimala je približno gram žive dnevno gotovo godinu dana. Provela je neko vrijeme u Danskoj na liječenju i dobila je arsen u kapima koji je uzimala kao lijek za sifilis i mislila da je uzrok njenih neprekidnih bolova. Jake napade bolova u trbuhu imala je još 1921., dok je bila u Keniji, a nekoliko poznatih liječnika i specijalista interne medicine i neurologije dijagnosticirali su joj treći stadij kroničnog sifilisa. Kada je napustila Afriku patila je od anemije, imala je žuticu i prekomjerno koristila arsen. Kako joj je počela ispadati kosa, počela je nositi šešire i turbane. Iako se vjerovalo da je sifilis nastavio mučiti cijeloga života, nijedan test, a bilo ih je mnogo, nisu uspjeli otkriti bolest u njezinu tijelu nakon 1925. Njeno pisanje pokazuje da nije patila od mentalne degeneracije koje dolaze u kasnijim fazama bolesti. Pretrpjela je trajni gubitak osjeta u nogama vjerojatno zbog lijeka na bazi arsena, salvarsana. Bolove u želucu često su proglašavali "tropskom dizenterijom". Neurokirurg Eduard Busch izveo je 1946. i 1955. lumbalnu simpatektomiju na leđnoj moždini, ali bol se vratila. Kad joj je dijagnosticiran 1956. čir, operirana je iako je bila u sedamdesetima i jako lošeg zdravlja. Ali i dalje je patila od dehidracije i nedostatka prehrane, što ju je učinilo slabom i dovelo do četiri dodatne hospitalizacije. Na kraju je priznala liječnicima da koristi laksative, no izvor njezinih trbušnih problema ostaje nepoznat. IMisli se danas da je uzrok njezine kronične boli i bolesti trovanje teškim metalima. Umrla je izgladnjela, više nije mogla jesti...
"Sjene na travi" je "knjiga rođena iz dubokog osjećaja za život i vjere u život" kako su ga opisali. Diktirala je ispravke iz bolničkog kreveta i nastavila raditi na drugim pričama, no te su objavljene posthumno. Bila je "nominirana" za Nobelovu nagradu 1930-ih, i 1954., 1957. 1959. 1961., 1962. - jednom je dobio Hemingway, pa Andrić, pa Steinbeck. Kasnije je tajnik odbora priznao da je to bila greška. Karen Blixen trebala je dobiti Nobelovu nagradu, definitivno one godine kad ju je dobio Andrić, a Hemingway je mislio da je umjesto njega nagradu trebala dobiti Karen. Divio joj se. Mislilo se da će je dobiti 1954. i/ili 1957. kad je javno nomiinirana. Osim Hemingwaya divili su joj se i Truman Capote, a u Americi je bila cijela lista pisaca koji su je željeli upoznati, na primjer, Pearl Buck i E. E. Cummings. Unijela je u književnost čaroliju, sage, bajke, priče, čudesne rečenice...

GROB POD BUKVOM Posljednjeg Kareninog ljeta bilo je mnogo gostiju u Rungstedlundu, kao i uvijek, uključujući i dobrog prijatelja, američkog pijanista Eugenea Haynesa. Sjedeći jednog popodneva na verandi rekao joj je: "Napisala si da nećeš pustiti život dok te nije blagoslovio, ali tada bi ga rado pustila". Karen je odgovorila: "Život me blagoslovio." Preminula je 7. rujna 1962. u svom krevetu, okružena s obitelji. Imala je 77 godina. Pokopana je pod raširenim granama velikog, starog bukovog stabla u podnožju brda Ewald's u svetištu ptica na imanju Rungstedlund. Daleko, daleko od brda Ngong...

FILMSKA VERZIJA Naravno, nakon filma "Moja Afrika", Out of Africa iz 1985. svi su pričali o Karen Blixen. Režiser je bio Sydney Pollack, Karen je glumila Meryl Streep, Denysa Robert Redford, a Brora sjajan Klaus Maria Brandauer. Scenarij je adaptacija dviju biografija - Karen i Denysa -pa ne čude izmjene - nešto je dodano, nešto preskočeno, nešto promijenjeno. Markhamova je bila još živa pa se nije ni dotaklo njezinog života kojeg je ona sama opisivala kako je htjela iako mnogi drže da je većinu slagala. Film je jedno, romani su drugo, a životi, iako ponekad čarobni i tragični sasvim nešto treće, zar ne? No film je snimljen uz pomoć potomaka plemena Kikuyu o kojima je Karen pisala, pa unuk poglavice Kinyanjuija glumi svog djeda. Velik dio snimljen je u području Karen, kod brda Ngong nedaleko Nairobija. No kako je Karenina seoska kuća bila dio lokalne škole za medicinske sestre, snimali su u obližnjoj, prvoj Kareninoj kući "Mbogani". Njezina kuća "Mbagathi", danas je Muzej Karen Blixen za javnost otvoren 1991., nakon uspjeha filma. Njenu je afričku kuću prvo kupila danska vlada i darovala je kenijskoj vladi 1964. kao dar za neovisnost pa je tu prvo bio Prehrambeni fakultet. Možda je nekima mrska, no Karen danas, odnosno njen muzej donosi velik novac. Nema originalnog namještaja jer ga je kupila Lady McMillan, nema ni Kareninih stvari (famozan je danski muzej) osim onih sa snimanja filma, ali rijeke turista dolaze... Kuća je značajna kulturna znamenitost zbog Karen, i kao kulturni primjer europskog naselja u Keniji, te primjer bungalov-stila s kraja 19. stoljeća. Film je bio hit, osvojio je hrpu nagrada i ostao jedan od najomiljenijih... Ali njene knjige - i dalje su čarobne, bogate, lijepe i nježne. Takve će ostati zauvijek...