Najtajanstveniji pisac današnjice ili tko je do vraga taj Pynchon?

08.05.2015. 19:07:45

Danas je on starac od 76 godina, svakako slavan, svakako priznat ali ne i poznat u vizualnom smislu. O njemu se zna vrlo malo. Živio je od 1990-ih u New Yorku ali je, misli se, odselio iz Velike jabuke. Kamo? Ne zna se. Možda je još u New Yorku. Što voli? Hm, ni to ne znamo sa sigurnošću. A što znamo? Dobro pitanje. Malo. A zašto nas to uopće zanima i tko je čovjek kojeg se traži, ali nikako da ga se i nađe? Treba li nas to zanimati? Možda i ne treba jer živio on usred New Yorka ili Pariza, Londona ili Zagreba, potpuno je svejedno. On je bez sumnje jedan od najvećih živućih pisaca. Točno je da nitko ne zna kako on izgleda. Ne zna se, zapravo, kako izgleda nakon 1963. To je naime godina u kojoj je objavljena posljednja fotografija Thomasa Pynchona . On je i najzanimljiviji pisac današnjice, on je bjegunac i zagonetni čovjek, duh književnosti. Kad je 2013. izašao njegov posljednji roman, "Bleeding Edge" možda se netko ponadao da će se Pynchon napokon ukazati, da će njegova odluka o dobrovoljnoj anonimnosti omekšati. Tko je tako mislio - pogriješio je. U 50 godina Pynchon je uporno i pametno izbjegavao kamere, foto aparate, razgovore s medijima. Istovremeno je pisao knjige koje su definirale postmodernu književnost. A opet, od kad je 1963. objavio "V." pod lupom je javnosti. To jest, recimo da je. On piše čudesno i kompleksno. Nisu to knjižuljci koje možete olako čitati. I grub je i duhovit, mračan i da, pametan. Pametno piše. O svemu i svima. Često o svom gradu mislimo li pri tom na New York u kojem valjda živi. U "Against the Day" New York je sumnjičav, pretjeran i korumpiran, kao i kod Fitzgeralda ili Salingera. On dobro poznaje rodni grad jer je rođen na Long Islandu, misli se da živi tamo negdje, u ili oko tog djela grada, tu piše i živi i skriva se što možda nije teško u gradu s preko osam milijuna ljudi. Ima horde obožavatelja koji su uvučeni u nešto o čemu nisu sanjali. Kažu da tko pročita Pynchona ne može ne misliti o knjigama, da taj kompleksni svijet, koji stvara na stranicama uđe pod kožu čitatelja i stvara ovisnost. Tajnost kojom se ogrnuo izaziva još veće zanimanje. Franzen je "popušio" s odbijanjem da posjeti Oprah pa mu se vratilo kao bumerang, a pametniji Pynchon nikada nije došao u priliku da mu se tako nešto dogodi. On ne želi svijet u svom životu, radoznali, nasrtljiv, dosadan svijet i novinare s glupim pitanjima. Ne želi biti na naslovnicama ni davati interviewe, a kamo li imati turneje i javna čitanja.

TKO JE DO VRAGA TAJ THOMAS PYNCHON?

Na to pitanje godinama i desetljećima pokušavaju mnogi odgovoriti. Zna se da je pisac, jasno, sjajan pisac i veliki pisac. Zašto je onda važno kako izgleda? Zato što postoje samo četiri njegove fotografije kao odraslog muškarca. Na dvije ga se može prepoznati. Naravno da ima obitelj i prijatelje i suradnike, ali nitko nikada nije pisnuo o tome gdje je i kako izgleda. Tko god je išta o Pynchonu javno rekao ne bi više bio u njegovom krugu. Njegova žena Melanie Jackson ima najslavniju agenciju za književnike, negdje na 72. ulici, ali ne prima posjetitelje bez unaprijed dogovorenog sastanka. Ne prima zapravo uopće posjetitelje, ni nove klijente. Ona je nedodirljiva, baš kao i njen muž. Ne daju interviewe. Točka. Zato na CNN-u bude vijest da su možda "našli" Pynchona. Pokazuju slike vremešnog čovjeka. Da, možda je on. Sliči. Ne, nije. A Thomas se negdje valja od smijeha.

ŠTO ZNAMO O PYNCHONU? (OSIM DA SJAJNO PIŠE) Pynchon je rođen kao Thomas Ruggles Pynchon junior 8. svibnja 1937. u obitelji srednje klase, roditelja Thomasa Rugglesa Pynchona starijeg i Katherine Frances Bennett, u Glen Coveu, u državi New York. Preselili su se u East Norwich kada je Thomas jr. bio dijete. Otac je dobio posao u Oyster Bayu kao gradski inspektor, a kasnije i kao industrijski. Osim Thomasa dobili su još dvoje djece, Judith i Johna. Pynchon je rašireno američko prezime jer svi potječu od Williama koji je 1630. emigrirao na Novi kontinent i utemeljio 1636. gradić Springfield u Massachusettsu. Pynchoni su katolici. Srednju Oyster High School je završio i pisao za školske novine, dječački i nevino, ali, pod pseudonimima Roscoe Stein, Boscoe Stein ili Bosc. Poslije mature, 1953. a maturirao je sa 16 godina kao drugi najbolji u generaciji, dobio je nagradu Julia L. Thurston kao najbolji iz engleskog, daleko iznad razine škole. Dobio je stipendiju za Cornell. Ideja je bila da studira za inženjera ali se s odjela fizike prebacio na - engleski jezik. Prijavio se u mornaricu na kraju druge godine fakulteta i nakon što je dvije godine bio u Italiji, vratio se na faks 1957. i diplomirao 1959. Na Cornellu je upoznao između ostalog i Richarda Fariñu i postali su prijatelji. Zajedno su radili u novinama fakulteta, kasnije živjeli na Greenwich Villageu i osjetili bitnički pokret... Fariña i Pynchon su čak osnovali "mikro kult" oko romana "Warlock" Oakleya Halla. Za vrijeme studiranja Thomas je pohađao seminar o pisanju koji je držao Vladimir Nabokov koji nije primijetio talentiranog studenta, ali ga se njegova žena Vera koja je sjedila u studentskim klupama s Pynchonom sjećala. Zapamtila je rukopis kolege Pynchona - kombinaciju tiskanih slova i nakošenih, pisanih. Bilo joj je to neobično.

MLADOST NE TRAJE VJEČNO

Prva priča koju je Pynchon objavio 1959. "The Small Rain" izašla je u časopisu "Cornell Writer." U njoj opisuje iskustva prijatelja koji je bio u vojsci i koliko god bila slobodno prepričana ipak su to Pynchonova vojnička iskustva. Thomas je diplomirao kao iznadprosječan, vrhunski student u lipnju 1959. i odmah počeo pisati "V." ali trebalo je živjeti pa se zaposlio. Od veljače 1960. do rujna 1962. radi kao pisac tehničkih uputstava za Boeing u Seattleu. Piše i razne, stručne članke o avijaciji, a studiranje fizike i pisanje tih tehničkih članaka kasnije mu je pomoglo u pisanju djela "Dražba predmeta 49" i "Gravity's Rainbow." Objavljene su mu još neke priče poput "Mortality and Mercy in Vienna" (Smrt i milosrđe u Beču), "Low-lands", "Entropy", "Under the Rose"... Imao je poziv da predaje kreativno pisanje na Cornwellu, odbio je nekoliko je stipendija kao i ponudu da postane disk jockey i filmski kritičar. Flertovao je s bitnicima, ali je kasnije rekao kako su se previše oslanjali na mladost za koju svi znamo da ne traje vječno. Ali, cijenio je Kerouaca. "V." je završio u Kaliforniji i Meksiku, objavljena je 1963. i odmah je doživio uspjeh. Dobio je nagradu Zaklade William Faulkner za najbolji debitantski roman godine. Objavljivao je i dalje priče, a onda 1966. objavio knjigu "Dražba predmeta 49" i za nju dobio nagradu. Gotovo odmah je počeo izbjegavati pojavljivanje u javnosti.

DRAŽBA I DUGA Burne su to godine. jedan je od 447 potpisnika protiv predloženog poreza od deset posto 1968. za rat u Vijetnamu kojeg je smatrao moralno pogrešnim. Pisao je neprekidno, ali se zna da je 1964. imao ozbiljnu spisateljsku krizu. Svojoj je agentici Candidi Donadio napisao kako je u kreativnoj krizi i da će, uspije li četiri romana na kojima je radio prebaciti na papir, to biti "književni događaj milenija." Nudili su mu da predaje književnost na jednom fakultetu što je odbio jer je odlučio, tri godine prije, odjednom napisati tri romana. To je kasnije objasnio kao trenutkom privremene ludosti ali i time što je bio previše tvrdoglav da bi odustao od ijedne knjige. Par mjeseci nakon te prepiske, a bilo je to 1966., "Dražba" je bila vani. Ne zna se je li to jedan od ona tri romana. Sedam godina nakon "Dražbe" objavio je 1973. slavnu "Gravity's Rainbow." Ukratko prepričati sadržaj ne možemo ni u ludilu ali većina radnje događa se u Europi, poslije Drugog svjetskog rata. Pripovjedač se sjeća priče oko raketa V-2, tajnih okultnih i vojnih organizacija, a tu je i teorija zavjere, dosta paranoje, seksa, zakulisnih igara s preko 400 likova a neki su stvarne, povijesne ličnosti. "Dugu" smatraju najvećim američkim romanom nakon Drugog svjetskog rata.

ODBIJANJE NAGRADE I PYNCHONOV NESTANAK

Godinu dana kasnije dobio je nagradu koju je podijelio s Isaacom Bashevisom Singerom. Žirti je jednoglasno odlučio da je za Pulitzera, ali je savjetodavni odbor odbio i te 1974. godine nitko nije dobio prestižnu nagradu. Odbor je knjigu opisao kao "nečitku, arogantnu, prenapisanu i opscenu." Nagradu je ipak dobio 1975., ali "William Dean Howells Medal of the American Academy of Arts and Letters" koja se dodjeljuje svakih pet godina. Pynchon je odbio primiti je. Poslao im je pismo u kojem je objasnio kako bi nagradu trebali dati drugom književniku. "To je velika čast i, jer je zlatna, vjerojatno dobra obrana protiv inflacije. Ali, ja je ne želim. Molim vas, nemojte mi nametati nešto što ne želim. Akademija izgleda proizvoljna, a ja nepristojan. Znam da bih trebao napraviti ovo elegantnije ali izgleda da postoji samo jedan način za reći ne, stoga, ne." Što se dogodilo i zašto je tako odlučio nije poznato, no od tog trenutka Pynchon nestaje. Zbirka pripovjedaka izašla je 1984. i u njoj su prve autobiografske zabilješke koje je napisao sam Pynchon. Ponovo je dobio nagradu, a "John D. and Catherine T. MacArthur Foundation" dodijelila mu je stipendiju od 310 000 USD kroz tri godine. Dobio je prestižnu nagradu "MacArthur Award" i tisuću dolara. Sedamnaest godina kasnije izašao je "Vineland", 1990. a sedam godina kasnije "Mason and Dixon." A između, u tim pauzama pisao je tzv. book blurbs, one kratke sadržaje ili promotivne članke za knjige koje su na koricama (ili omotima DVD-a) i koje pročitamo kada kupujemo knjigu. Pisao je i uvodnike za na primjer Stevea Ericksona i Toma Robbinsona. Osim knjiga i nekoliko članaka jedino su "blurbsi" stvari koje je objavio.

POVLAČENJE IZ JAVNOSTI

Kako se dogodilo da briljantan klinac i student postane tako odlučan i, na kraju krajeva, uspješan u izbjegavanju javnosti? Posljednjih dana studiranja Pynchon je zabio nos u knjige i čitao non stop. Čitao je, odmah da pojasnimo, knjige o matematici i čitao ih za zabavu. Počeo bi čitati oko 13 sati i usput pojeo porciju špageta i popio sok i nastavio čitati do tri ujutro bez pauze. Kolega s faksa sjeća se kako je za Nabokova rekao da ima tako "jaki ruski naglasak da mu je teško razumjeti što govori", a kada su ga pitali za kompleksnost "V." odgovorio je "A zašto bi je trebalo lako razumjeti?" Kad je za "Dugu" dobio "National Book Award" po nagradu je poslao prijatelja Irwina Coreya. Pynchon nije želio da ga fotografiraju, pitaju ga o knjigama ili bilo čemu, nije želio da ga itko vidi. Naravno da se već desetljećima pitaju svi zašto je tako. Neki misle da je odluka da se skloni iz javnosti povezana s Fariñom. Obojica su došli na Cornell da bi postali inženjeri, ali su se prebacili na studij engleskog. Oboje su počeli objavljivati i pisati za školske novine, zajedno su pisali priče i imali bi mnoge uspomene na studiranje da Fariñu nisu izbacili s faksa jer je sudjelovao u demonstracijama protiv pravila u kampusu. Poslije su mu doduše dozvolili da studira ali je on, tik pred diplomom, odustao. Obojica su živjeli na Greenwich Villageu gdje se Fariña zaljubio u poznatu folk pjevačicu Carolyn Hester koju je oženio 18 dana nakon što su se upoznali. Postao je njezin agent, dogovarao turneje, paralelno radio na svom romanu (na njenom trećem albumu dionice usne harmonike svira nepoznati Bob Dylan s kojim je postao prijatelj). Onda se Fariña razveo od Carolyn jer se zaljubio u Mimi Baez, mlađu sestru Joan. Mimi koja je imala 17 godina i osam godina starijem Fariñi kum je bio Pynchon. Fariña je s Mimi živio u kolibi, skladali su folk pjesme, izdao je tri albuma i bio poprilično uspješan, jedan je iz generacije pjevača koji su pisali protestne pjesme. Napisao je i knjigu "Been Down So Long It Looks Up To Me" o svojim putovanjima po američkom zapadu i Kubi za vrijeme revolucije te događajima na Cornellu. Knjiga je gotovo odmah postala kultnim klasikom generacije 1960-ih i kontrakulture, a Pynchon je za nju rekao da je "urnebesna, sexy, duboka, zastrašujuća, manijakalna, prekrasna i pretjerana u isto vrijeme." Dva dana nakon što je izašla knjiga 29-godišnji Fariña je išao na potpisivanje knjige u jednu knjižaru sa svojim Thunderbirdom. Kasnije je bio rođendanski tulum Mimi koja je te 1966. napokon navršavala 21 godinu. S jednim je od gostiju sjeo na motor da bi što prije stigao, a vozač je nagazio na gas i vozeći 140 km/h u jednom zavoju izgubio kontrolu. Fariña je preletio preko motora i bodljikave žice, pao u polje i ostao na mjestu mrtav. Pynchon je posvetio "Gravity's Rainbow" svom prijatelju, kumu i Fariñi. Smrt prijatelja ga je potresla i misli se da je tada donio odluku o povlačenju iz javnosti. Iako za smrt Fariñe nije bilo krivo potpisivanje knjiga već vožnja cijeli cirkus oko popularnih pisaca kod Pynchona je izazvao odluku da o njemu ništa i nitko neće znati. Sve što želi reći piše u knjigama. I točka! Nije on jedini. Takav je bio i J.D. Salinger koji je odselio 1953. u ruralni, šumoviti kraj New Hampshirea (i ipak dao interview djevojci za školske novine, ali to je jedna duga i čudna i uvrnuta priča). Ni o Emily Dickinson se nije znalo da piše pjesme sve dok nije umrla i dok nisu našli sanduke pune pjesama. Zbog dobrovoljne anonimnosti barem prema javnosti i medijima, netko je objavio kako su Salinger i Pynchon ista osoba i da J. D. Salinger nije samo Salinger već i Pynchon, da on piše, a koristi Pynchonovo ime. Na to je Pynchon duhovito napisao "Nije loše. Pokušajte ponovo." Svašta su mu prišili, toliko gluposti da se čovjek stvarno zapita u kakvom svijetu živimo. Mnogo toga će se jednom otkriti jer je darovao svoju prepisku, preko 120 pisama koje je izmijenio s dugogodišnjom agenticom Candidom Donadio od 1963. do 1982. ali će ona biti data na uvid tek nakon njegove smrti.

IZDAJU NE PRAŠTA

Ali, nije istina da Pynchon ima organiziranu nevidljivost. On izlazi u javnost. Zna se da je zbog istraživanja za knjigu bio 1979 u Londonu, a 1987. u Bostonu. To što nije lud za "eventima", uh, pa tu ga razumijemo. Pojavi se na čudnim tulumima oko knjiga, piše "blurbs" za knjige koje je pročitao i koje su mu se dopale, ali mu se, kažu, zamjerilo "praćenje" slavnih pisaca. Ako su Norman Mailer ili Truman Capote uzeli olovku u ruke, to bi postala vijest. Pynchona to užasno pogađa. Njegov je šulkolega i prijatelj Jules Siegel u interviewu Playboyu objavio članak o svom (nakon toga bivšem) prijatelju. Otkrio je kako je Pynchon imao užasne komplekse zbog isturenih zubiju i da je prošao mukotrpne operacije da ih ispravi; da su ga na faksu zvali Tom, da je išao na mise i da je Siegelu bio kum na vjenčanju da bi poslije je imao aferu s njegovom ženom, gđom Siegel. Siegel je osim o Pynchonu pisao i o ostalim znancima i prijateljima, Dylanu na primjer i Beach Boyu Brianu Wilsonu jer je zapravo bio jedan od rijetkih koji ih je dobro poznavao. Indiskretni Siegel je umro 2012.

PET FAZA THOMASA PYNCHONA

Gotovo je nevjerojatno kako se očekuje da se Pynchon ipak odrekne svog života i postane "celebrity" i valjda stoji na crvenom tepihu uz Paris Hilton iako je to stvarno nevjerojatna slika. Ali, kada je na Salmana Rushdieja dignuta hajka, a glava mu visila o koncu Pynchon je dao potporu progonjenom književniku i navodno su se njih dvojica upoznala. I to na Pynchonovu inicijativu. Ma, čovjek samo želi birati društvo i živjeti u miru. Uostalom, normalan je čovjek koji se oženio s Melanie Jackson početkom 1990., a od 1983. ona mu je agentica. Njeni su klijenti književnici koji su do sada dobili i Nobelovu i Pultizerovu nagradu, National Book Award i National Book Critics Award i more drugih. Ona zastupa pisce kao što su Steve Coll, Nicole Krauss, Wole Soyinka... Ona je osim vrhunske agentice i praunuka Theodorea Roosevelta (26. predsjednika SAD-a) i unuka Roberta H. Jacksona, vrhovnog suca i jednog od tužitelja u Nürnbergu. Sina, Jacksona, dobili su 1991. i mali je išao u elitnu školu na Manhattanu, pa poslije Vassara studirao na Columbiji i nedavno diplomirao. Pynchon ponekad napiše recenziju knjige, ponekad objavi nešto u The New York Timesu. On je na kraju krajeva, književno plemstvo. Ali nije celebrity jer je uvjeren da u tome leži opasnost. On je na žalost i najproganjaniji čovjek danas. Pratili su ga, vrebali, škljocali foto aparatima nemilice ali - fotografije nema. Osim onih nekoliko u godišnjaku i službenog vojnog portreta Pynchon nema fotografije po kojoj biste ga prepoznali. Za "Los Angeles Times" se "slikao" - ruka i šaka stisnuta u znak mira.; za "The New York Times" s leđa, a na CNN-u su pokazali čovjeka koji prolazi s crvenom baseball kapom na glavi i tvrdili da je to on. Jedne britanske novine imaju fotografiju s udaljenosti od 30ak metara. Zgodno je što slavni nepoznati Pynchon normalno živi - šeće New Yorkom, kupuje, putuje metroom - samo ne voli da ga ljudi prepoznaju. Nije popularan za čitanje jer svaki klinac koji bi studirao književnost dolazi s naramkom knjiga - čitaju "Velikog Gatsbyja"," Klaonicu 5", "Boju purpura" i možda neki roman Toni Morrison, ali čak i "Dražbu predmeta 49" neki profesori smatraju prezamršenom za studente. "Stavio sam unutra toliko zagonetki i slagalica da će stoljećima profesori raspravljati i svađati se oko toga što sam ja zapravo mislio i to je jedini način da si osiguram besmrtnost" rekao je Joyce za svog "Uliksa." To je Pynchon već postigao - za života. Podijelio je svoj život u pet faza, što se pisanja tiče. Prva su romantizirane ratne priče. Druga pozitivizam, ateistički i logični koji je doveo do znanstvene fantastike. Treća je faza romantična, gdje oponaša Thomasa Wolfea, F. Scotta Fitzgeralda i Lorda Byrona. Onda slijede dvije godine mornarice i vraćanje klasicizmu i kako kaže, imitaciji Henryja Jamesa, Nelsona Algrena i Williama Faulknera. Peta je vraćanje na faks, na Cornell kad nezadovoljan romantizmom a la Byron zavoli bitnike, a zanima ga i volterska priča, satire. No, to je sam tako objasnio a mnogi vide i klasicizam i romantizam u njegovom stilu, strukturi i temama. Zanimljiv je lik taj Pynchon. Utjecali su na njega mnogi: prijatelj Richard Fariña, James Bond, William S. Burroughs, James Joyce, William Faulkner, T. S. Eliot, William Butler Yeats, Hobbes, Hogarth, SCI-FI, Vladimir Nabokov, Lewis Carroll, klasični špijunski romani, Ernest Hemingway, Conradovo "Srce tame", Franz Kafka, vodiči Karla Baedekera (da, da), Norman Mailer, Saul Bellow, Herman Melville, Mark Twain, Kurt Vonnegut, Joseph Heller ("Kvaka 22"), bitnički pjesnici i pisci i - Samuel Beckett. Njegov je utjecaj svakako već desetljećima na mnoge pisce ogroman..

ČOVJEK SVJESTAN SVIJETA

Nije on dosadan lik. Sam je opisao kako su on i Fariña išli na maskenbal. Fariña je bio Hemingway a Pynchon Fitzgerald. Smatra da je jezik važan: "ohrabrivali su nas mnogi (u eksperimentiranju s jezikom i stilom pisanja), od Kerouaca i bitnika, Saula Bellowa i zbog svih njih su se pojavili i Herbert Gold i Philip Roth jer vidimo da se barem dva različita engleska jezika mogu u fikciji koristiti, prožimati". Kažu i da je na Pynchona utjecao na film "Čarobnjak iz Oza", klasik iz 1939. Strašno ga je ražalostila smrt Marilyn Monroe (koja je ubijena iako kod nas i dalje, neinformirano prepisuju kako se nagutala tableta...), znamo i da je gledao serije poput "Brady Buncha" i smiješno je kako su ljudi sretno zaključili kako je "Thomas poput nas, i on gleda smeće na TV". Sve je važno i sve je vijest, a svaki komadić informacije o Pynchonu kao da je zlata vrijedan. Da, voli pizzu, grill i taco, voli pivo ali mu se meksička hrana zgadila. Voli jazz i najviše Theloniousa Monka, poznaje operu, voli Beach Boyse... No, to nije važno. Važno je da Pynchon lako "pokupi" bit i svjestan je svega oko sebe. Zna što se događa, u novinama, radiju, svemu, civilizaciji, u bilo kojem kutku svijeta, svaki trend, modu, problem... Jedan je novinar rekao kako je Pynchon bio samo tri dana u Londonu i znao više od njega što se u gradu događa. A čovjek je Englez, živi u Londonu i novinar je. Ne, Pynchonu ništa ne promakne. Jasno vidi svakog čudaka, luđaka, kako kaže, "svaki čudak na svijetu je u mom radaru". On piše o i iz vlastitog iskustva, sjajno poznaje znanost, matematiku, inženjerstvo, fiziku, avijaciju, knjige su mu kompleksne, teme različite. Možda je zato u nas rijetko prevođen jer je osim "Dražbe predmeta 49" prevedena samo "Skrivena mana", "Inherent Vice" u izdanju Vuković&Runjić i prijevodu Maje Tančik. Već smo navikli da ovi izdavači prevedu knjige koje nisu samo bestseleri ili popularni već su važna i vrijedna djela, i hvala im na tome! Ali, jasno je i da prevoditi Thomasa Pynchona zahtjeva vješte i obrazovanje prevoditelje čime ne mislimo da takvih nemamo već Pynchon nekako ne dolazi na red. Zato je nedavno najavljeno kao mini senzacija prevođenje romana "Skrivena mana." Ono što je čudno je da se Paul Thomas Anderson primio adaptacije ove knjige i napravio film. Za Pynchona će reći da bi bio luđak da ne piše tako dobro, da su mu romani toliko kompleksni ali i fascinantni, da su remek -djela koja će vas izluditi i da su ta djela postala opsesija svima koji su ih pročitali. Uvijek se naklapa i o tome hoće li Pynchon dobiti Nobela. Po nekima Roth treba dobiti Nobela, ali odmah se čuje i rečenica "zaboravite Rotha, navijajte za Pynchona."

ČITAJTE, ČITAJTE PYNCHONA Upustite li se u čitanje Pynchona napomena: knjige su kompleksne, velike i opsežne. Kombinira stvarne događaje iz povijesti s izmišljenima. Tu je i malo znanstvenih koncepata i detektivska priča, povijesti i glazbe, svih žanrova i tema. Humor je crni, likovi ponekad groteskni, svakako plošni, ima mnogo paranoje i otuđenosti. Što se romana "V." tiče, dio knjige u kojoj je riječ o potrazi za V. entitetom, kroz D'Annunzia se dio odvija i u Rijeci. Oduševljeni su kritičari hvalili maštovit stil, ogromnu količinu informacija, robusni humor, energiju. "Dražba predmeta 49" jedini je kratak roman koji je Pynchon napisao. Kako je preveden kod nas ako niste, pročitajte jer kažu da je to najbolje predstavljanje čitateljima koji ne poznaju njegovu prozu. Opisuje neobičnu potragu Edipe Maas koja 1960-ih otkrije veliku poštansku zavjeru koja je započeta još u srednjem vijeku. Kod nas je izašla 1998. u prijevodu Jasenke Šafran, 32 godine nakon objavljivanja u svijetu. "Gravity's Rainbow" je remek-djelo, velik, ogroman, opsežan, kompleksan roman. Ali smatraju ga i genijalnim i jednim od najtežih knjiga današnjice. U "Vinelandu" piše o američkom društvu 1980-ih ali ga kritika nije toplo dočekala, dok su roman "Mason & Dixon" o astronomu Charlesu Masonu i geodetu Jeremiahu Dixonu (demarkacijska linija Mason-Dixon) koju je počeo pisati 1975. ako ne i prije a objavljena je tek 1997. jako hvalili. Dapače, prozvali su je remek-djelom. "Against the Day" najdulje je djelo a navodno mu je oko knjige podacima pomagao i njemački ministar kulture. Objavljena je 2006. i ima 1085 stranica. Knjiga je izašla bez najave i s gotovo nikakvom promocijom, a profesionalnim kritičarima je dano malo vremena da pročitaju knjigu u miru, pretpostavlja se po Pynchonovoj ideji. "Inherent Vice" najavljivana je kao noir i psihodelična knjiga čiji je glavni junak privatni detektiv Doc Sportello kojeg u filmu glumi Joaquin Phoenix. Krajem 2014. film je izašao i dobio dvije nominacije za Oscara. Prije dvije godine izašla je knjiga "Bleeding Edge". Da izlazi javljeno je, u skladu s vremenom u kojem živimo, urednik "Washington Posta" na - Twitteru. Napisao je kritiku za Marquezovu "Ljubav u doba kolere" koja mu se jako sviđala. Njegov je "Vineland" hvalio Rushdie ali knjigu većina obožavatelja ni kritičara nije izgleda shvatila. Od 1990. se o Pynchonu šapće kao mogućem dobitniku Nobela jer je ili najveći ili jedan od četvorice najvećih američkih književnika danas - uz njega su Don DeLillo, Philip Roth i Cormac McCarthy. Napisao je predgovor za "1984" povodom 150. rođendana Georgea Orwella. Glas mu je snimljen dva puta - jednom u crtiću "Simpsoni" gdje je odbio izgovoriti ružnu rečenicu o Homeru jer je "Homer moj uzor i ne mogu o njemu loše govoriti" a pristao je na "ulogu" jer "Simpsone" obožava njegov sin pa je tako Pynchonov glas u tri epizode. Drugi puta 2009. njegov je glas na promotivnom teaseru za knjigu "Inherent Vice", na YouTubeu. Odgovorio je i na pitanja autora knjige (faxom) i dozvolio da se koriste njegovi odgovori u knjizi koju je pisao, a o životima Joan Baez, Bobu Dylanu, Mimi Baez Fariña i Richardu Fariñi. A 1990-ih se navodno sprijateljio s indie bendom Lotion i odlazio na njihove koncerte. Sve to zbunjuje javnost i ljuti obožavatelje koji bi rado s njim popričali. To što i kako piše, stilski, to je matematika proze, s pomno i pažljivo probranim rečenicama. Inventivan je po načinu slaganja priče. Kad se krene u tu pustolovinu čovjek je zauvijek zaražen Pynchonovim stilom. U knjigama obrađuje sve teme - od imperijalizma i rasizma, filozofije i teologije, socioloških ideja, a ima tu i utjecaja stripova, crtića, filmova, televizijskih programa, kuhanja, urbanih mitova, teorija zavjere, folka, pjesama i tekstova pjesama i musicala, jazza i rock and rolla, Charlieja Parkera i Monka. Svira i kazoo i harmonika, harfe, be-bop, surf band, punk, indie rock, ima ljudske seksualnosti, tehnologije, znanosti, kiborga, celibata, psihodeličnih droga.. svega što se oko nas zbivalo i zbiva se. Kod njega ima i Borgesa i Rilkea, Emily Dickinson i Nabokova, Ecoa i Emersona, uspoređuju ga s Rabelaisom, Cervantesom, E.A. Poeom, Hawthorneom, Melvilleom, Dickensom, Conradom, Thomasom Mannom, Burroughsom... I tako to ide do danas. On je davno objavio tko je na njega utjecao - Kerouacova "Na cesti", knjiga kojoj se divi. Izdvojio je utjecaj na njegovo rano pisanje i to su T. S. Eliot, Hemingway, Miller, Bellow, Roth, Graham Greene te nefikcija Asimova na primjer. Ali popis onih koje je impresionirao Pynchon daleko je veći i duži. Nadamo se da će uskoro impresionirati i nekoga od vas. Ako smo vas zainteresirali, eh, baš nam je drago.