Košarica
Izbornik

Felix Salten - briljantni novinar i pisac koji nam je dao Bambija

Felix Salten - briljantni novinar i pisac koji nam je dao Bambija

Gotovo je nemoguće naći malo stariju obiteljsku biblioteku bez knjige "Bambi".  Austrijski književnik i kritičar Felix Salten danas je ne samo upisan zlatnim slovima u dječju književnost već je i njegov najpopularniji lik, malo lane Bambi jedan od najomiljenijih likova. Salten je najpoznatiji austrijski pisac za djecu, no bio je čovjek zanimljivog života. Koliko znamo o njemu?

PEŠTA PA BEČ Rođen je kao Siegmund Salzmann u Pešti, Mađarskoj, kao sedmo dijete inženjera i domaćice u rujnu 1869. Kad je imao samo četiri tjedna obitelj je preselila u Beč. jer je taj grad davao puna građanska prava i državljanstvo Židovima od 1867. pa su se i Salzmannovi preselili u grad u kojem su bili dobrodošli. Otac se nadao dobrom poslu i zaradi u metropoli, ali su, po dolasku odmah osjetili i drugu stranu medalje. Grad prepun migranata i provincijalaca u metropoli imao je jasno određene slojeve i pravila i Beč baš otvorenih ruku dočekao pridošlice. Ali, što je bilo mnogo važnije, nije ih ni odbijao. Židova je 1860. u Beču bilo 6000 a deset godina kasnije više od 40 000, da bi do kraja stoljeća brojali još 100 000 više. Svaki priljev ogromnog broja emigranta mijenja lice grada pa je tako bilo i u Beču koji je odjednom imao problem sa stanovima a grad se počeo širiti. Sve to ima veze sa Salzmannom.

NOVI BEČKI KVART Kada je Sigmundov otac bankrotirao, navodno, zbog špekulacija oko rudnika i 1905. umro (kasnije će ga Siegmund-Felix opisati kao asimiliranog Židova i sanjara) majka, mlada udovica, ostala je sama, s pet sinova i dvije kćeri i muževljevim dugovima. Smrću glave obitelji nisu samo izgubili novac već i društveni status. To što su se morali preseliti iz devetog bezirka, građanskog Alsergrunda (u kojem je Votivkirche, najveći dio Bečkog sveučilišta, danas i Hundertwasserova spalionica, palača Liechtenstein i muzej Freuda...) u tadašnje predgrađe Wahring, danas 18 bezirk (brojne zelene površine, Paulinenwarte toranj, Türkenschanzpark, Pötzleinsdorfer Schloßpark, Währingerpark) manji je problem geografski gledano, ali sve je bilo drugačije. Wahring je tada bio novi kvart radnika i niže klase, imigranata, sirotinje... Iz buržoaskog devetog preseliti se u predgrađe bio je šok, ali je kasnije piscu koji će Sigmund postati bio izvor inspiracije. Kako je Beč muku mučio sa stambenim prostorom ovo preseljenje bilo je jedna od posljedica pada - ne možeš li plaćati stan u "centru" ima mnogo onih koji mogu. Kasnije će Sigmund opisati u autobiografiji sliku tog i tadašnjeg dijela Beča - užasno siromaštvo, njegova velika obitelj nagurana u malom stanu, dane u kojima nisu imali što za jesti, njihov je namještaj rasprodan na aukciji, sedmoro djece koja nemaju cipele... U kvartu su na ulicama siromašni, besposleni, prostitutke, iscrpljeni ljudi, zidovi su tanki i čuju se životi svih susjeda. Siegmund  je prvo krenuo u gimnaziju u kvartu, ali mu se tamo nije dopalo i iako se ne zna točno zašto, preselio se u drugu, Wasa gimnaziju u 9. bezirku, istu u koju je išao i Stefan Zweig. Gimnaziju nije završio i iako se ne zna zašto, biografi tvrde da se posvađao s profesorom latinskog. Nije bio briljantan pa čak ni dobar učenik i često je izostajao iz škole, a glad i siromaštvo obitelji natjeralo ga je da nađe posao.

USPON S DNA Siegmund je napustio školu i počeo, sa 16 godina, raditi za jednu osiguravajuću tvrtku što mu je sredio"rođak. Dosadan posao nagnao ga je da piše - prvo pjesme koje je nudio časopisima, potom eseje, kratke priče i sve je neumorno slao pod pseudonimima i svim mogućim novinama. Prvu pjesmu objavili su mu u siječnju 1889. a samo godinu kasnije je postao član literarnog kruga Jung Wien, Mladi Beč. "Glasnogovornik" Jung Wienerovaca bio je Herman Bahr, a ostatak ekipe Arthur Schnitzler, Felix Dörmann, Peter Altenberg, Richard Beer Hofmann, Raoul Auernheimer, Hugo von Hofmannsthal, Karl Kraus s tim da se kasnije Kraus odrekao kruga esejem o "srušenoj književnosti". Okupljali su se u kavani Griensteidl. Vrlo brzo samouk pisac Siegmund postao je ne samo kazališni kritičar za "Wiener Allgemeine Zeitung" i "Die Zeit" već i recenzent knjiga i  likovni kritičar s punim radnim vremenom, i, što je bilo važno, s redovitom plaćom. Upoznao je mladiće koji su, kao i on, željeli nešto drugo, bolje a prijateljstvo sa Schnitzlerom, Bahrom i ostatkom ekipe koji su ubrzo bili najznačajniji predstavnici austrijske književnosti omogućilo mu je prilike za bolje plaćene poslove. Razlika je bila što su svi oni bili iz dobrostojećih obitelji a on se penjao s dna. Njegovi romani opisuju doživljaj grada koji nije ni lijep ni obojan bojama duge već je mračan i sumoran.  Ali prvi uspjeh bio je članak koji je napisao povodom smrti Emilea Zole 1902. Prepun strasti i sjajno napisan privukao je pažnju javnosti, čitatelja i kolega. Cafe Grienstedil, tipična bečka kavana u prvom Bezirku otvorena je 1847. ali je zgrada, pa i kavana, demolirana, zbog renoviranja trga Michaelerplatza 1897.  Kavana je ponovo otvorena 1900. i postala je okupljalište mnogih umjetnika i književnika između ostalog, rado su zalazili Jung Wien krug i Stefan Zweig, Rudolf Steiner, Arnold Schoenberg i drugi... Kad je kavana demolirana i grupi Jung Wien je Kraus predvidio istu sudbinu. No, pisci su se i dalje nalazili, bez Krausa, u drugim, okolnim kavanama. Grupa se naime maknula od naturalizma ka novim, različitim stilovima u književnosti na primjer simbolistima i impresionistima, a pokret je, kako je kasnije objasnio jedan povjesničar, osporavao moralističke stavove književnosti 19. stoljeća u korist istine - sociološke, psihološke i naravno, seksualne.

CABARET, PSEUDONIM I JAVNO ŠAMARANJE S 18 godina golobrad je Siegmund, postao ne samo dobar novinar već i ugledni kritičar. Po danu kritičar, a poslije posla pisac priča, prvu je zbirku kratkih priča izdao 1900. a 1901. inicirao prvi književni cabaret "Jung-Wiener Theater Zum lieben Augustin." Želio je da cabaret bude mješavina modernog kazališta s glazbom, poezijom, plesom i slikarstvom, ali je bio malo ispred svog vremena. Prvi je performans bio 16. studenog 1901. ali - bez ovacija. U  jednim su ga novinama popljuvali. Posljednja predstava bila je 23. studenog i to je bio kraj cabareta s gubitkom od 6 000 kruna. Do 1906. nitko se neće ni pokušati baviti cabaretom. U to je vrijeme odabrao svoj pseudonim po kojem će postati poznat. Tako je rođen Felix Salten. Pisao je za 50 novina i dobro zarađivao, a 1895. je naslijedio Herzla kao urednik feljtona u "Wiener Allgemeine Zeitung", od 1902. je Burgtheater kritičar za "Die Zeit". Upoznao je i Nadvojvodu Leopolda Ferdinanda i dobio, iz bliza, uvid u život na dvoru Habsburgovaca. Pisao je za progresivni "Neue Frei Presse", pisao za bečke i berlinske novine, časopise, napisao nekoliko knjiga o kazalištu i opet pisao, pisao, pisao. S dečkima se prvi puta porječkao kada je kritizirao Hofmannsthala i Schnitzlera zbog netočnosti, ali prijateljstvo nije puknulo. Dapače, Salten i Schnitzler zajedno su išli na biciklističke izlete jer su oboje voljeli pedalirati po prirodi. Nisu dijelili samo ljubav prema prirodi već su im i životi bili slični. No nad njih se nadvio skandal. Schnitzler je imao ljubavnicu i Salten je molio prijatelja da prekine vezu prije nego li se izbije skandal. Ljubavnica Lotte Glass kasnije je poslužila za lik Therese Golowski u "Der Weg ins Freie". Salten je znao za Glassovu jer mu je to 1894. rekao Kraus, ali to nije stavio na sva zvona, kao ni činjenicu da je Glassova rodila vanbračnu djevojčicu koju su, kako je već bio običaj, dali na brigu nekim ljudima u Donju Austriju, na selo. Kraus nije bio gentleman. I Salten je imao ljubavnicu i nastojao biti diskretan. Ali Kraus je neprekidno napadao bivše kolege i na kraju otišao korak dalje - javno je objavio kako ugledni Salten ima vezu s glumicom Ottilie Metzel. Zbog toga je Salten 14. prosinca 1896. javno išamarao Krausa.

OKRUNJENE GLAVE I BRAK Slavu je Saltenu donio niz članaka, zapravo "inside" priča s dvora, o povlačenju Nadvojvode nakon što je otkriveno da ima vezu s prostitutkom. Leopoldova sestra Louise Toskanska imala je aferu s Andreom Gronom, pa joj je Salten pomogao da pobjegne u Pariz. Nije ih napadao, nije bio indiskretan. Naprotiv. Tu serija priča, zajedno s romanom o Josefine Mutzenbacher, danas se smatraju svojevrsnom molbom za "prirodnost požude i želje". Tako od 1903. do 1905. Salten je objavio niz portreta okrunjenih glava Europe ali pod pseudonimom Sacha u "Die Zeitu". Upućen, britak i duhovit postao je najpoznatijim novinarom svoga doba. S ljubljenom Ottilie Felix oženio se 1902. a svjedoci su im bili Schnitzler i Siegfried Trebitsch. Dobili su 1903. sina Paula a godinu iza kćer Annu-Katharinu.

Iako je Felix imao užasne dugove, a od kada se oženio narasli su na 60 000 kruna, i dalje je živio raskošno. Otputovao je u Egipat 1904., ljetovao na Baltičkom moru i Veneciji a 1909. iznajmio vilu u Cottageviertelu. Pisao je i o novoj temi, o iskustvu braka. Vrlo brzo je Salten objavljivao knjigu godišnje, a uz to i drame, novele, kratke priče, putopise, eseje. Pisao je za gotovo sve važne i velike bečke novine toga doba a 1906. otišao je u Ullstein gdje je radio kao glavni urednik "B. Z. am Mittag and the Berliner Morgenpost". Atmosfera u Berlinu bila je sve gora jer se politička atmosfera mijenjala s dolaskom rata. Prvi svjetski rat Salten je proveo u bečkoj ratnoj arhivi a poslije rata radio kao prvi feljtonist nedjeljnog izdanja Neue Freie Presse. Sve je poznatiji književnik u kasnim 1920-ima, piše je i filmske scenarije i libreta za opere. U film se zaljubio a na pisanje libretta se odlučio u nadi da će mu donijeti novac. Za operu "Bogate djevojke" napisao je libreto 1909. a skladatelj je bio Johann Strauss Sin no ni taj, ni iduća dva libretta nisu Saltenu donijeli zaradu. Od onog članka o smrti Emila Zole do onog koji je napisao 1910,. kada je umro gradonačelnik Beča Karl Lueger (popularni je Karl imao pet mandata) mnogo se toga promijenilo jer je antisemitizam bio gotovo opipljiv. U članku o smrti Luegera Salten napada popularnog kršćanskog socijalistu i njegovu antisemitsku demagogiju i ponovo privlači pažnju jer mu je važnije preskočiti onu "o mrtvima sve najbolje" i upozoriti da se je opasno okomiti na jednu naciju, jedan narod kao izvor svih problema. Zapeo je za oko i jednom Austrijancu koji je tada još živio u Beču, a kojem je Lueger bio uzor - Adolfu Hitleru.

FILMSKI SCENARIST Od 1913. Salten intenzivno piše scenarije za film, a premijera jednog bila je u listopadu 1913., u Berlinu, "Shylock iz Krakowa" i film je imao dosta dobar uspjeh. Do 1918. radio je na najmanje 11 filmova a mladići s kojima je radio kasnije će postati velika imena filma. Na primjer, 1932. snimljen je film "Scampolo, dijete ulice" po scenariju Billyja Wildera koji je 1931. napisao scenarij i za "Emila i detektive" po knjizi pod nacizmom progonjenog i zabranjivanog Kastnera. Wilder je ubrzo pobjegao u Pariz pa u Hollywood kao i Max Ophuls koji je 1933. po Schnitzlerovom scenariju snimio "Liebelai". Svijet se mijenjao nagore i Salten je od 1933. više pisao o životinjama i uspomenama. Protivio se nacizmu i o tome javno govorio pa su počeli sve češći napadi. Kad je napokon u kazalištu 1919. postavljena antiratna dramu "Kongregacija" koju je napisao još 1899. neki su se bunili. Salten je cijenio Theodora Herzla (pravnika, novinara i osnivača modernog cionističkog pokreta) i pisao je i za njegove novine do 1900. a 1909. otputovao u Galiciju i Bukovinu i posjetio Palestinu što nije "leglo" nacistima. Salten je bio nevjerojatno produktivan i pisao je na sve strane. Poznat i priznat 1927. izabran je za predsjednika austrijskog P.E.N.-a naslijedivši Arthura Schnitzlera (zanimljivog i kontroverznog pisca koji je umro 1931.). Bio je i predsjednik Udruženja Židovskih pisaca i umjetnika. Genijalni izvještaji o potresu u San Franciscu koji su, iako napisani iz Berlina bili nevjerojatno vjerni uvijek se spominju kada je o Saltenu riječ.

PORNOGRAFSKI KLASIK Saltenu se pripisuje jedan pravi pornografski klasik objavljen 1906. To je roman "Josefine Mutzenbacher, životna priča o bečkoj kurvi, kako ju je sama ispričala" i na naslovnici knjige nije bilo ime autora. Ni tada ni kasnije. U nekom su leksikonu zapisali da je autor ili Schnitzler ili Salten. Taj erotski roman slavan je u njemačkom govornom području i posljednjih je stotinu godina uvijek u tisku (do sada je prodano tri milijuna primjeraka). To je pravi erotski bestseler, pornografski klasik i danas su uvjereni kako ga je napisao Salten. Ono što je kod knjige zanimljivo je što je napisana na posebnom bečkom dijalektu toga vremena pa je danas zanimljiva lingvistima jer je rijedak izvor tog dijalekta. Potom, opisuje ekonomsku i društvenu atmosferu i stanje Beča tog vremena. Prevedena je na engleski, francuski, portugalski, španjolski, talijanski, mađarski, nizozemsku, japanski, finski i švedski i na temelju nje napravljeno je i mnogo predstava i filmova i parodija. To su uspomene 50 godišnje bečke kurtizane  i suprotno onome što bismo iz naslova zaključili, uspomene žene prije nego je zagazila u prostituciju i opisi njenog života od pete do 12 godine života. No, kako ona prepričava sve sočno naravno da je micana s polica iako nije riječ o prostotama već eufemizmima što se danas, kada su sočnije riječi odavno s ulica ušle u romane, čini smiješnim.

BAMBI: ŽIVOT U ŠUMI Kao i mnogi mladi muškarci toga doba Salten se osjećao djelom Austrije, Beča i kada je buknuo Prvi svjetski rat bio je uzbuđen. Smatrao je da rata biti mora i umjesto na front poslali su ga da radi u novinama ministarstva vanjskih poslova "Fremdenblatt." Ali, uskoro je vidio kamo sve to vodi, da nema neutralnosti i da je rat uvijek i samo katastrofa. Poslije rata hofirao je između konzervativaca i radikalnih političkih pokreta, ali morao je odabrati jednu ili drugu opciju. U tekstovima je 1923. pohvalio Karla Marxa, Victora Adlera i Lava Trockog a 1927. zagovarao da se biraju socijaldemokrati. Malo je flertao s katoličkim konzervativcima i stalno bio na rubu između salonskog života i javnog angažmana. Od 1920-ih objavio je nekoliko romana koji su bili popularni. Izdavač Zsolnay Verlag pomogao je Saltenu te je ovaj brzo postao pisac bestselera, radio i kao promoter nepoznatih pisaca koji su bili pod ugovorom kod izdavača pišući predgovore i kritike njihovih knjiga. A onda je 1923. objavio knjigu koja je zauvijek sve promijenila. Napisao je knjigu o životu životinja: "Bambi, život u šumi" i odmah osvojio Austriju. Tri godine kasnije ponovo je otisnuta naklada u Beču, a u Americi je izašla 1928. u prijevodu Whittakera Chambersa kojeg i danas smatraju najboljim. Do danas je preko 200 izdanja "Bambija" tiskano, stotinu njemačkih i engleskih uz izdanja na 20ak jezika i objavljen ukao knjiga, audio knjiga, e-book i na brajici. Saltenova je šumska priča po kojoj je danas najpoznatiji odmah osvojila Austriju. I u Americi je "Bambi" postao knjigom mjeseca i bestsellerom, pa je američki producent iz kuće MGM, Sidney Franklin odmah želio kupiti prava za film. Salten mu je 1933. prodao prava za samo tisuću američkih dolara. Franklin je imao ideju da snime igrani film ali procijenili su da je to gotovo nemoguće pa su prodali prava Waltu Disneyu koji je već napravio prvi dugometražni crtani film "Snjeguljica i sedam patuljaka" i doživio uspjeh pa je odmah "Bambija" vidio kao drugi i odmah je počeo raditi na razradi scenarija.

DISNEYEV "BAMBI" Tako je "Bambi" prvi crtani film napravljen po književnom djelu. Što se priče tiče, morali su "ublažiti" crnilo Saltenove knjige koja je zapravo knjiga za odrasle a ne za djecu pa su, nakon mnogo "peglanja" scenarij završili u ljeti 1940. do kada je budžet skočio na 858 000 USD. Disney je dodao likove zeca Thumpera (Lupetala) i tvora Flowera (Cvjetka) i danas je "Bambi" treći od sto najboljih crtanih filmova ikada te se smatra majstorskim djelom studija Disney.

Koliko god je to film koji vole i djeca i odrasli (a svaka generacija može naći druge poruke), većina se kritičara složila kako je priča o lanetu koje odrasta s prijetnjom Čovjeka s puškom zapravo alegorija. Jer Saltenove knjige spaljivane su na javnim lomačama u sada već nacističkoj Austriji i Njemačkoj, kao i knjige toliko drugih književnika čiji talent nije bio važan ljudima koji su sve gledali kroz prizmu nacije i rase. Danas "Bambija" poistovjećuju s crtanim filmom, pa mnogi i ne znaju da je napravljen po divnoj knjizi. Zgodno je da je Disneyu "Bambija" predstavio Thomas Mann. Disney se odmah zaljubio u knjig i pet godina stvarao crtić.

Premijera crtanog dugometražnog filma bila je u Londonu u kolovozu 1942. a u SAD-u pet dana poslije, a u filmu je izgovorenih samo 900 riječi. Više je pažnje posvećeno vizualnom doživljaju šume i prirode u čemu je Disney majstorski uspio. Istina, neki su kritičari rekli da je film presentimentalan jer teško je ne zaplakati kada Bambiju ubiju mamu, ali Disney je želio zadržati "sirovu" prirodu i okrutnost čovjeka i zaista, lovci nisu bili najpopularnije osobe tog vremena u Americi. Čak je American Rifleman Association napala film zbog prikazivanja lovaca kao okrutnih ubojica životinja. S pravima je do konačne zakonske regulacije bilo dosta nevolja. Po njemačkim zakonima o autorskim pravima iz 1923., kada je "Bambi" prvi puta tiskan, pravo na objavljivanje u Americi uključeno je u tu nagodbu. No kako je Salten prava prodao MGM-u, a ovaj ih preprodao Disneyu, nakon Saltenove smrti kćer Anna naslijedila je prava na očeve knjige. S Disneyem je postigla 1958. dogovor da njoj isplaćuju tantijeme, a nakon njene smrti 1977. prava je naslijedio njen muž i njihova djeca sve do 1993. kad su ih prodali izdavaču "Twin Books". Saltenovi su se s Disneyem svađali oko prava jer je Disney i dalje koristio ime Bambi. Na kraju je sve završilo na sudu. Danas se smatra kontroverznom odluka suda iz 1996. po kojoj "Twin Books" ima prava koja su kupili od Anne iako je 1923. Disney otkupio prava na knjigu. Tako je i danas, a prava na Saltenove knjige ističu 1. siječnja 2022. kada postaju svjetsko dobro. Naravno da je sudska bitka bila velika i puna strasti jer je samo 1942. prodano 650 000 primjeraka u Americi i, iako je prošlo mnogo vremena, i dalje se tiska i nove se generacije zaljubljuju u knjigu koja je postala klasik.

ZABRANJENI SALTEN U Njemačkoj su sva djela Felixa Saltena, pa tako i "Bambi" bila zabranjena od 1936. a zbog paljenja knjiga originalna prva izdanja izuzetno su rijetka. "Bambijeva djeca" koju je napisao Salten koji je već prognan iz domovine pa se nastanio u Švicarskoj (o rođenju Gena i Gurri) na engleski je prevedena 1939. i tek godinu kasnije izašla je u Austriji. Ali, uspjeh Saltenu nije donio novac i on je do kraja svog švicarskog izgnanstva muku mučio s preživljavanjem i nikada se nije vratio u domovinu. Problemi su počeli, osim što je bio Židov i iskreni pisac što je bila kombinacija koju nacisti nikako nisu voljeli, malo ranije jer je kao predsjednik austrijskog P.E.N.-a s europskim novinarima i piscima 1930. posjetio SAD. Kao predsjednik P.E.N.-a ušao je u sukob s nacistima i pokazao da nije dobro procijenio jer njima nečija genijalnost, ako su imali "krivu" krvnu sliku nije značila baš ništa. Već smo spomenuli da je od 1930. do 1933. Salten radio na pet, sada već zvučnih, filmova uključujući i "Scampolo, dijete ceste (1932) s Billyjem Wilderom što mu nije donijelo novac. Na slavnom kongresu P. E. N.-a 1933. na kojem su književnici osudili nacizam a koji je 21. svibnja održan u Dubrovniku, Salten je postao nesretna figura literature. Izašao je iz austrijskog P. E. N. -a jer je nakon kongresa bilo jasno da književnici koji propagiraju nacizam ne mogu biti za istim stolom s "normalnima" i naravno da su pronacistički pisci bili glasni i ni mrvu nisu odstupali od svojih stavova na opći užas ostalog književnog svijeta. Razočaran i užasnut zbivanjima Salten se malo po malo povukao iz javnog života. Nije se mogao sakriti pred Hitlerom koji je zabranio sve knjige koje je smatrao nepodobnima - i  Saltenove, i Zweigove i one Ericha Kästnera...) Salten nije mogao objavljivati, nije mogao zaraditi a zajam kojeg je uzeo da bi pomogao sinu uvalio ga je u financijske nevolje. Napisao je 1934. knjigu "Florian, carski pastuh" o ponosnom lipicancu koji mora vući taxi nakon Prvog svjetskog rata, pa knjigu "Perri" o vjeverici 1938. što je zapravo nastavak događaja iz Bambijeve šume -  Bambi se samo "epizodno" pojavljuje. Jednom od prvih izdanja američkog "Bambija" predgovor je napisao Nobelovac John Galsworthy inače nesklon ovakvim tematikama. Napisao je kako Salten ne piše bajke i kako to nisu životinje koje se pretvaraju u dječicu, a nisu ni neodoljivo slatke. "To su životinje koje žive u opasnosti i propituju, kroz rođenje laneta i njegovog odrastanja životna pitanja - o mudrosti, odnosima, ponosu i zrelosti, komunikaciji, ljubavi, smrti, životu... Rekao je Galsworthy kako "nikada nije pročitao roman koji bolje balansira ljudskost iza svake životinjske priče, a koju je ispričao čovjek s dubokim i osjećajnim pogledom na svijet životinja...". Koliko god će mnogi reći kako je Bambi dječja knjiga jer je po njoj snimljen crtić to je daleko od točnog. Svakako da je mogu shvatiti djeca ali knjiga ima daleko dublju poruku i višeslojna je pa se i dan danas odrasli, kada je napokon pročitaju, iznenade. "Bambi" je poput "Malog princa" alegorijska priča koja ima "dječje" likove, ali progovara o ozbiljnim stvarima. U tome je njena ljepota i snaga. Bambi je napisan "crno", sumorno, nema leptirića ni cmoljavih opisa prirode i to je iznenađujuće, ali bez sumnje knjiga će svakog čitatelja opčiniti. Ako ste čitali "Bambija" znate o čemu govorimo, a ako niste, pročitajte. Poglavlje o zimi u kojem dva lista razgovaraju malo je remek djelo.

ANSCHLUSS Nakon Anschlussa 1938. u Austriji se sve počelo odvijati jako brzo. Vjerojatno bi ga uhitili i ubili da ga nije spasila međunarodna slava i zaštita američkog generalnog konzula Lelanda Morrisa. Nacisti su nakon Anschlussa ukinuli sva građanska prava Židovima, zatvorili sve židovske tvrtke i institucije a osam mjeseci kasnije mnogi nisu preživjeli Kristalnu noć. Srećom Salten je sa ženom pobjegao na sigurno zahvaljujući zlatu. Saltenova se kćer Anne udala za Veita Wylera, briljantnog pravnika koji je uspio iskamčiti dozvole za boravak u SAD-u puncu i punici. U veljači 1939. Salten sa ženom odlazi prvo u SAD pa onda u Švicarsku u kojoj se nadao raditi i dalje, ali su mu Švicarci zabranili da radi kao novinar. Ružno je reći, ali tako su Švicarci "čuvali" prostor za "domaće" novinare. Tom je odlukom Salten postao i predstavnik "progonjenih pisaca" u književnosti. Jedino što je imao su bili tantijemi i onih tisuću američkih dolara od filmskih prava za "Bambija" i moralo ga je boljeti što su mu i u egzilu branili da objavljuje. S vremenom su mu dozvolili da objavljuje, ali samo životinjske priče. Ali, kada netko zna onda zna, kada je netko talentiran onda mu to nitko ne može oduzeti. "Bambijeva djeca: priča o šumskoj obitelji" pravi je nastavak "Bambija" koji prati život Bambijeve i Felinine djece, roman je napisao na njemačkom ali je prvo izašao na engleskom 1939. u SAD-u. Tek godinu kasnije i u Njemačkoj. Ovdje je jezik "nježniji" a sada vjeverica Perri ima "epizodnu" ulogu. Knjige o vjeverici Perri i "Pas iz Firence" Disney je pretvorio u filmove: Perri 1957. a "The Shaggy Dog" 1959. bio je prvi Disneyev dugometražni igrani film.

Bambi se smatra prvim "ekološkim" romanom koji pokazuje svjesnost i potrebu za očuvanje i zaštitu okoliša. I Rusi su dva puta snimili igrani film, a "Bambi" je postavljen je i na kazališnu pozornicu a postoji i balet koji nikada nije izveden. Salten je 1929. napisao i "Petnaest zečeva: slavlje života"  u kojoj opisuje jednu godinu u životu zečeva Hops i Plana, ali nemojte misliti da su to basne, pričice za djecu bez dubine i vrijednosti. Salten je maher i zapravo je šteta da ga pamte samo po Bambiju. No koliko god da neki mogu komentirati kako je crtić sladunjav, za popularnost, možemo reći vječnu, Felixa Saltena možemo zahvaliti Waltu Disneyu koji je uporno ekranizirao knjige ovog Austrijanca. Napravio je seriju od dužih i kraćih 14 dokumentaraca pod naslovom "True-Life Adventures" koje je snimao od 1948. do 1960. i za seriju osvojio osam Oscara. Felix Salten je nakon duže bolesti umro je 8. listopada 1945. u Zurichu, sahranjen je na židovskom groblju Israelitischer Friedhof Unterer Friesenberg.

Kako to već biva, danas je slavniji nego li je bio posljednjih godina svog života a od 1961. u 22 bezirku jedna je ulica dobila ime po njemu. To ne čudi jer je Salten bio plodan pisac i esejist koji je osim "šumskih" i "životinjskih" priča napisao antiratne satire, niz knjiga i zbirki eseja. Tu su i romani "Mala Veronika" iz 1903., "Olga Frogemut" iz 1910. i "Zvono koje zvoni" ili "Zvonki praporac" 1914. te drame "Djeca sreće" 1916. i "S druge obale" 1908. u kojima pokazuje moralni pad čovjeka i buržoazije. Nagrada "Bambi" dodjeljuje se za postignuća televizije i medija. Postoji i efekt Bambi - kada žalimo slatke ili lijepe životinje poput delfina ili laneta, tuljana ili slonića a nemamo isti osjećaj kada stradavaju manje ljepše životinje poput zmija ili pauka. Kod nekih je efekt Bambija ispoljen kao vegetarijanstvo, kod mesara se očituje u nestavljanju glava životinja u izloge (što je ionako sve rjeđe). U psihologiji postoji "Bambi efekt"  - kada ljudi djecu uspoređuju sa životinjama jer su "mladunčad" podjednako neodoljiva. Naravno, postoji i seksualna devijacija kada su ljudima privlačni partneri ili partnerice s velikim očima, okruglim glavama, zapravo s baby faceom.

KAD NEMA LJUDI TI POKUŠAJ BITI ČOVJEK Saltenova unuka Lea Wyler u Nepalu poznata kao Mummy Lea život je posvetila plemenitom cilju - udomljavanju i pomaganju napuštene djece. Pokrenula je jušnu pučku kuhinju u Katmanduu, a u tibetskom djelu Kine s kolegama gradi škole, bolnice i sirotišta te radi na obrazovanju djevojčica i dječaka. Kaže kako je njena želja da nastavi obiteljsko naslijeđe. I djed Felix i majka Katja (inače uspješna glumica) uvijek su pomagali potrebitima. Lea pamti kuću djeda i bake po ocu koja je uvijek primala sirotinju, a iz djetinjstva pamti kako su mama Katja i tata Veit hranili i odijevali prosjake. Baka Wyler bila je jedna od prvih koja je k sebi uzela djecu iz Njemačke, Austrije i Mađarske izbjeglu pred Prvim svjetskim ratom. Otac Veit bio je pravnik i pomogao je mnogim izbjeglicima da uđu u neutralnu Švicarsku, sakupljao je novac i pronalazio putovnice za daljnje putovanje izbjeglih, a moto koji je Lea usvojila divan je i jednostavan: "Kada nema ljudi ti  pokušaj biti čovjek." Zato je s ocem osnovala organizaciju ROKPA 1980. a kojoj je Lea posvetila tri desetljeća. Financijski i pravno je pomagao otac Veit sve do smrti 2002. S njima je od početka bio i lama dr. Akong Tulku Rinpoche. Više o projektima koje neumorno ROKPA i danas provodi - obrazovanje djece, pomoć ženama, medicinska njega i pomoć, očuvanje tibetanske kulture možete naći na Internetu. ROKPA - sto mozete uciniti

SALTEN I VEIT Životna priča Saltenova zeta Veita dostojna je dobrog romana jer je taj mladi i briljantni pravnik rođen u Švicarskoj 1908. , a obrazovan u Hamburgu, Leipzigu i Berlinu zastupao gotovo nemoguće slučajeve u Njemačkoj već dobrano ogrezloj u ludilo nacizma. Osim Saltenovi spasio je mnoge Židove jer je našao rupu u švicarskom zakonu. Ako bi švicarska vojska ili policija ulovila Židove koji su pokušavali pronaći spas u Švicarskoj, vratili bi ih u Njemačku iako su znali da tamo neće preživjeti. Veit je našao rupu u zakonu i zaštitio ih od "vraćanja", nabavljao im putovnice i vize, a iako je imao problema, dobivao kazne i prijetnje neumorno je i javno zastupao politiku primanja izbjeglica u Švicarsku. Čak se zamjerio židovskim organizacijama u Švicarskoj kojima se nije dopala njegova agilnost prema pomaganju i zastupanju izbjeglica pa ih je optužio za manjak empatije. Osnovao je 1948. mjesečnik "Novi Izrael" koji je izlazio 40 godina. Kada je Lea ispričala ocu što je vidjela na Himalajama, kako ljudi žive u užasnim uvjetima, kako su djeca slijepa i  izgladnjela a majke iscrpljene, te da je vidjela ljude oboljele od lepre on je podržao ideju, pomagao do zaista posljednjeg trenutka svog života da se što više napravi i uvijek ponavljao: "Pomaži gdje je pomoć potrebna."

Veit je bio jedan od najvećih filantropa i dobitnik je mnogo priznanja, a Lea je osnovala i zakladu s njegovim imenom koja pomaže mladim ljudima da završe fakultete. Lea radi i danas ali je na žalost Rinpoche ubijen je 2013. u Kini. To je cijela, doduše dugačka, ali sudbinski potpuno zaokružena priča o Felixu Saltenu, "Bambiju", njegovoj ostavštini i zakladi i morate priznati, lijepa je i inspirativna. Jer, pomognite gdje možete, a kad nema ljudi vi svakako pokušajte biti - čovjek.

Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 09:32:51