Ernest Hemingway - rođen prije 115 godina

• Odrastao u mirnom, konzervativnom  gradiću, Ernest Hemingway jedan je od najvećih književnika pustolova te američkih i svjetskih pisaca koji je već za života postao slavan i priznat. Hemingway je bio čovjek koji je živio punim plućima, možda i prepunim, i godinama se i za života i poslije smrti o njemu ispredaju razne priče. O njegovom je stilu pisanja i knjigama napisano mnogo knjiga, radova, doktorata, biografija, eseja. Ali, ima i mnogo zabavnih i zaista neobičnih stvari o kojima se manje zna.

  Rođen je 21. srpnja 1899. Koliko je predano, strastveno pio to je već legendarna priča no nikada nije patio od "mamurluka".  Zapravo, u mladosti i nije prestajao piti. Pio je ujutro, navečer, često se spotičući zavalio u postelju (ili na pod jer do krevet nikada nije stigao), palubu ili na neko smeće, probudio se i - nastavio piti. Ženio se četiri puta - jer imao je "feler". Kako se oženio jednom djevojkom ubrzo bi poželio neku drugu. Imao je četiri žene: Hadley, Pauline, Marthu i Mary.

  Obožavao je mačke i po njegovim kućama bilo je na desetke i desetke mačaka prema kojima je uvijek bio nježan. Prvu je polidaktilnu mačku (sa šest prstiju) dobio od nekog kapetana, a poslije smrti njegova je kuća pretvorena u muzej i kuću za njegove mačke. Key West na Floridi danas ima oko 50 ak praprapraunučadi šesteroprstnih mačaka. Privrženost polidaktilnim mačkama postala je poznata pa mačke s ovim genetskim poremećajem nazivaju "Hemingwayevim mačkama".

  Iako mu se pripisuje, on nikada nije napisao ljubavnu priču u šest riječi - "For sale; baby shoes. Never worn". ("Na prodaju: dječje cipelice. Nikada nošene.") To nije bila priča već marketinška kampanja, ali zbog jezgrovitosti je pripisuju Hemu. Hemingway se nije "zamarao" dugim rečenicama, pisao je kratko, novinarski i izravno, a opet, sve je rekao.

  S automatskom puškom Thompson  lovio je - morske pse. Možemo reći da je mrzio morske pse koji bi mu pojele ulov, velike marline i druge ribetine jer je bio strastven ribič i lovac. Jednom prilikom je u danu ulovio sedam marlina. No, osim morskih pasa, kad je živio na Kubi, od ljeta 1942. do kraja 1943. organizirao je patroliranje i lov na nacističke podmornice u vodama sjeverno od Kube. Naoružao se automatskim puškama i ručnim granatama jer Amerika nije bila pripremljena za Drugi svjetski rat pa je sam Roosevelt pozvao dobrovoljce da patroliraju Atlantikom. Hemingway je bio jedini civil Amerikanac koji je patrolirao oko Kube. Trebao je pozvati pojačanje, ali bi ih on napadao sam što je bilo suicidalno. Na sreću nije imao bliske susrete.

  Europa U Prvom svjetskom ratu dobrovoljno se javio za vozača ambulantnih kola, a kada je nosio čokoladu i cigarete za vojnike na frontu počeo je napad granatama. Šrapneli su ga pogodili u noge i odmah je operiran. Tek je nakon pet dana mogao biti prebačen u bolnicu, kad se napad smirio. Bio je prvi Amerikanac koji je ranjen u Prvom svjetskom ratu. Zaljubio se u sedam godina stariju medicinsku sestru Agnes von Kurowsky, željeli su se vjenčati da bi, kada se Ernest vratio u Ameriku, ona povukla pristanak jer je željela karijeru. Bio je shrvan i od tada će svaku ženu u svom životu ostaviti da ne bi bio ostavljen.

  Oženio je Headley, crvenokosu prijateljicu svoje sestre, osam godina stariju, neiskusnu  jer je imala mamu koja je bila prezaštitnička - je li ga podsjetila na Agnes kojoj je bila slična kako neki tvrde nije nikada rekao. Planirali su ići u Rim ali ih ratni prijatelj Ernesta, Sherwood Anderson nagovorio da odu u Pariz, dapače, napisao im je pismo preporuke. Headley i on imali su sina Johna "Bumbyja". Iako je bio i u Prvom svjetskom ratu, Španjolskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu - prezirao je rat. Ali, ako si već u ratu, rekao je, onda moraš pobijediti Kao dječak s ocem je naučio sve o kampiranju, planinarenju, lovu i ribolovu. Obožavao je ribolov na dubokim vodama, lov, safari, sve što je dizalo adrenalin. Kad je prvi puta vidio borbu bikova u Pamploni zaljubio se u koridu, a nakon treće posjete u samo osam tjedana napisao je "Sunce se ponovo rađa". Tada se sprtljao s Paulinom Pfeiffer. Razveo se od Hedley u siječnju, a u travnju oženio Pauline.

  U kupaonici mu je pao prozor na glavu i od teške ozlijede ostao mu je ožiljak, no na pitanje kako ga je zadobio nije odgovarao. Priča nije bila dovoljno "macho". U drugom braku dobio je sina Patricka, a Paulinin težak porođaj Ernest je uklopio u "Zbogom oružje" i činilo se da se uz nju smirio. No, u zimi je dobio vijest kako se ubio njegov otac što ga je strašno pogodilo. Par je kasnije dobio i sina Gregoryja, a Paulinin im je ujak kupio kuću na Key Westu.

  U Africi, na safariju 1933. Ernest je dobio inspiraciju za nekoliko pripovijetki, od kojih je jedna "Snjegovi Kilimandžara".  Tada su lovili  u Serengetiju, vodič im je bio legendarni Philip Hope. Ernest je tada dobio dizenteriju, evakuirali su ga u Nairobi i spasili. Priča o Passosu i Hemingway zasebno je poglavlje koje ćemo preskočiti, no, u Španjolskoj je ponovo sreo Marthu Gellhorn, novinarku koja je imala potpuno drugačiji odnos spram književnika. Nije ga doživljavala kao centar svijeta što mu je imponiralo. Brak s Pauline polako je i bolno odumirao, završio razvodom, a on se 1940. oženio Marthom. Ona je inspiracija za "Za kim zvona zvone", roman koji mu je donio toliko željeni uspjeh: u mjesec dana prodano je pola milijuna primjeraka, a donio mu je i nominaciju je za Pulitzera. Kad je Martha išla u Kinu zbog interviewa Ernest je odmah odlučio ići s njom, no Kina mu se nije dopala. U braku su bili četiri godine, no on je bio pregrub i brak se raspao što zbog Marthinog prelaska Atlantika na brodu punom eksploziva (nije joj pomogao da dobije let avionom) jer nije podnio njezinu avanturu koja mu se činila boljom od njegove, a i  jer je upoznao "novu" novinarku, Mary Welsh. Kad se Martha probila do Pariza zatekla je muža u bolnici u kojoj je nakon automobilske nesreće i na glavi ima 50 šavova.  Posvađali su se, razveli, a on je na trećem "čvenku" zaprosio Mary. Sa zavojem na glavi prati iskrcavanje na Normandiju kao novinar, pridružio se kasnije pješačkoj jedinici i otputovao u Pariz.  Za hrabrost u Drugom svjetskom ratu dobio je Brončanu zvijezdu. Tada je i službeno "teški frajer" i macho.

  Mary mu je posljednja žena, ali da je brak s njim lagan - nije. Osim pijančevanja, naglih mijenjanja raspoloženja, ganjanjem avantura stalno ga sustižu nesreće: Mary je imala izvanmateričnu trudnoću, on je smrvio koljeno u automobilskoj nesreći, Mary je slomila oba zgloba na nogama kad je pokušavala skijati, sin Patrick je imao tešku prometnu nesreću, umrli su prijatelji poput Williama Butlera Yeatsa, Forda Madoxa Forda 1939., a godinu nakon i Fitzgerald a 1941. i Joyce. Gertrude Stein umrla je 1946, a 1927. i Max Perkins, Hemingwayov izdavač pri Scribneru, kući koja je izdala sve njegove romane i pripovijetke. Sve to ga strašno deprimira, ima užasne glavobolje, probleme s kilama, tlakom, dijabetesom. Posljedice su to i alkohola i svih nezgoda i nesreća. Ali, znamo danas da je patio od teške depresije, paranoidnih zabluda i bipolarne bolesti pogoršane poviješću alkoholizma, teških ozljeda glave i genetskog poremećaja metabolizma željeza poznatog kao hemokromatoza, koji može uzrokovati intenzivan umor i gubitak pamćenja.

  Kad je sa ženom putovao u Europu ostali su u Veneciji nekoliko mjeseci gdje se Ernest zaljubio u 19-godišnju Adrianu Ivančić. O tome je napisao knjigu koja nije naročito dobro prihvaćena što ga je razbjesnilo pa u osam tjedana ugrubo piše novo djelo - to će biti "Starac i more". Priča s Ivančićkom, Hrvaticom, i danas je predmet istraživanja. "Starac i more" je knjiga mjeseca od trenutka kada je objavljena, Hemingway je međunarodna zvijezda, osvojio je Pulitzera i putuje u - Afriku. Tu je skoro poginuo u dvije zrakoplovne nesreće u dva dana. Iznajmio je aviončić za let iznad tada Belgijskog Konga što je bio božićni dar za Mary. Željeli su fotografirati vodopade Murchison iz zraka, ali je pilot aviona, izbjegavajući jato ptica, zakačio telefonski stup. Avion je gotovo uništen. Mary je slomila dva rebra, nagruvani su, ali više-manje su dobro. Idući su dan željeli doći do liječnika u Entebbi, ukrcali su se na drugi zrakoplov koji je pri polijetanju - eksplodirao. Hemingway je dobio nove ozljede, strašne opekotine i napuklu lubanju (curila je moždana tekućina). Ozlijedio je glavu jer je njome razbijao prozor kako bi mogli izaći. Posljedica su bila oštećenja i sluha i vida i - bolovi. Kad su se napokon dočepali Entebbe neko je vrijeme ispravljao pogrešno objavljene osmrtnice po novinama koje su izvijestile kako je poginuo ili on, ili on i Mary... Ipak s njom i Patrickom odlazi na planirano pecanje pri čemu je Ernest nemoguć- ima strašne bolove, bijesan je na sebe i cijeli svijet. Nije to bilo mirno pecanje. Uz to ih je zahvatio šumski požar pa je Hemingway dobio opekotine na nogama, torzu, usnama, lijevoj ruci i desnoj nadlaktici. Kad su se došli do Pariza Mary je prijateljima rekla što se sve Ernstu dogodilo: dva slomljena diska, rapture na bubrezima i jetri, dislocirano rame, napuknuće lubanje. Sve to kod Ernesta izaziva gubitak orijentacije, pije više nego ikada kako bi "umirio" strašne bolove. U konkurenciji za Nobelovu nagradu 1954.  je s Isakom Denisenom (Karen Blixen), Carlom Sandburgom i Bernardom Berensonom, no Nobelova nagrada je njegova. Skromno kaže kako manje od njih zaslužuje Nobela, ali će mu novac dobro doći. U Stockholm nije otputovo zbog bolova, ali je poslao svoj govor koji je zapravo definicija života književnika. Pročitao ga je američki veleposlanik u Švedskoj, John M. Cabot. Posljednjih je godina života postao paranoičan i mislio da ga špijunira FBI. Po preporuci liječnika 1960. bio je liječen tada popularnom metodom elektrošokova (sestra JFK je bila podvrgnuta istom tretmanom ali su joj tretmani potpuno uništili mozak), i primio ih je 15. Kasnije se pokazalo da to nije bila njegova paranoja jer ga je Edgar Hoover osobno stavio pod promatranje i nadzor, kao i mnoge druge slavne osobe iz svijeta književnosti, filma... Knjiga objavljena 2009. dokazala je kako je Hemingway bio na listi potencijalnih špijuna KGB-a, dapače, tvrde da je bio regrutiran još 1941. prije nego je išao u Kinu a kodno mu je ime bilo "Argo". Od kraja 1955. do početka 1956. Ernest je u postelji. Liječnici su jasni: mora prestati piti jer mu je jetra u katastrofalnom stanju. U početku je poslušao, ali ubrzo je nastavio starim putem. Kad je 1956, otputovao u Europu kako bi posjetio umirućeg prijatelja, baskijskog pisca Pia Baroju, Hemingway se vraća bolesniji nego je bio. Osim jetre muče ga krvni tlak i ateroskleroza. U Parizu je u Ritzu ostavio 1928. nekoliko velikih kutija. Iz bilježnica, blokova u koje je pisao u "pariško vrijeme" uobličio je, po mnogima, najbolji roman, "A Moveable Feast". Iako mnogo radi, piše tri, četiri knjige i polako pada u depresiju iz koje se nikada nije izvukao. Kubu opsjedaju turisti pa seli u Idaho, u Ketchum. Iako se vraća na Kubu, zbog Castrove ideje o nacionalizaciji posljednji je put s Mary tamo 1960., rukopise i umjetnine pospremili su u sef u banci u Havani. Kubanske vlasti kasnije su otvorili sef u kojem je Ernestova kolekcija od "četiri do šest tisuća knjiga".

  Umjesto 10 000 riječi koliko je Life naručio o borbi s bikovima, Hemingway ne može kontrolirati pisanje. Napisao je 130 000 riječi, a Hotchner kojeg je zamolio da mu pomogne primijetio je kako je Hem neorganiziran, zbunjen a i sve lošijeg vida. Kad se nakon nekih putešestvija vratio kući Hemingwaya lijekovi samo još dublje guraju u depresiju, danima leži u postelji, elektrošokovi su od njega napravili ruševnog starca, a jednom ga prilikom Mary zatekla kako sjedi s puškom u rukama. Zove liječnika koji mu daje injekcije za smirenje. Ponovo su ga u bolnici podvrgnuli elektrošokovima i puštaju ga kući 30. lipnja 1961.

  Dva dana kasnije, rano ujutro, 2. srpnja, ubio se svojom najdražom puškom. U podrumu, gdje je držao oružje, mirno je otključao ormar, popeo se u hodnik na prvom katu, sjeo, napunio s dvije patrone pušku i ispucao ih u usta. U početku su mediji objavili da je poginuo nesretnim slučajem pa je imao katolički pogreb sa svećenikom koji je vjerovao kako je književnik poginuo. Tek je nekoliko godina kasnije Mary u jednim novinama priznala da se Ernest ubio. Ponašao se, pred samoubojstvo isto kao što se ponašao i njegov otac. Kasnije je ustanovljeno da su obojica imali hemakromatozu - dapače, Ernestovu su dijagnosticirali početkom 1961. To je bolest koja onemogućava razgrađivanje željeza koje se gomila u organizimu i izaziva mentalno i tjelesno propadanje. I da, na pogrebu je ministrant pao u nesvijest i razbio glavu o lijes književnika. Brat, Leicester, prokomentirao je: "Meni se čini da bi Ernest bio jako zadovoljan".

  Trideset i pet godina nakon Ernestove smrti, 1996. umrla je njegova unuka, poznati model i glumica Margaux Hemingway. Bila je peti član u četiri generacije u lozi Hemingway koji je digao ruku na sebe. Osim oca Clarencea i Ernesta, ubile su se i njegove sestra Ursula i brat Leicester. Najmlađi sin Gregory umro je kao transseksualac Gloria prirodnom smrću. Mariel, koja je glumila u filmu "Lipstick", danas aktivno zagovara prepoznavanje depresije kao opasne bolesti. I sama pati od nje. Danas ima 52 godine, za ulogu u "Manhattanu" dobila je kao osamnaestogodišnjakinja nominaciju za Oscara, ali je napustila glumu. Bavila se pisanjem, yogom, holistikom, a danas živi na ranču. Dokumentarac koji je snimila, "Running From Crazy" postigao je uspjeh ali i usmjerio reflektor na problem mentalnih oboljenja koja i danas pacijentima donose stigmu "luđaka". Za svoj je rad Mariel dobila i humanitarnu nagradu.

  John, Bumby umro je 2000. Imao je troje djece, Joan, Mariel i Margaux. Paulinin sin Gregory umro je 2000. a Patrick je živ kao i njegova kćer Mina. Gregoryjeva su djeca Lorian, John, Maria, Sean, Edward i Vanessa. Lorian je objavila 1998. knjigu "Hod po vodi" koja otkriva tamnu priču o borbi protiv alkohola, suicidalnosti i ružnog djetinjstva ali, sa sretnim krajem.

  Još neke zanimljivosti:

  Ernest je preživio: antraks, malariju, upalu pluća, rak kože, hepatitis, dijabetes, dva pada zrakoplova, rupturu bubrega, puknuće slezene, rupturu jetre, slomljen kralježak, prijelom lubanje.
  Optužili su ga za ratne zločine radi kršenja Ženevske konvencije jer je preuzeo zapovjedništvo i odveo grupu francuskih vojnika u borbu protiv nacista. U jednom je trenutku maknuo s uniforme oznake da je novinar i predstavio se kao pukovnik. Na kraju nije osuđen jer je rekao kako im je samo dao savjete, a čin su mu dali "dečki" kao izraz simpatije. Kako je sam kazivao, on je sa svojom jedinicom bio prvi koji je ušao u oslobođeni Pariz gdje su zauzeli Ritz i to dan prije nego su saveznici oslobodili grad.
  U Pariz je došao kao dopisnik u vrijeme kad je u njemu bio centar svijeta. U slavnoj knjižari "Shakespeare and Company" Hemingway je upoznao Ezru Pounda, sprijateljili su se, lutali po Italiji, živjeli u istoj ulici a to što se Poundu dopalo pisanje mladog Amerikanca otvorilo mu je mnoga vrata jer ga je upravo Pound upoznao i s Jamesom Joyceom. Joyce i Hemingway često su imali "alkoholne ture".
  Ezra Pound i Gertrude Stein u Parizu su Hema upoznali s Fitzgeraldom, Picassom, Joanom Miroom. Gertrude Stein ga je upoznala s mnogim umjetnicima koje je oko sebe sakupljala i postala mu mentoricom. "Izgubljena generacija" potječe od tamo.
  Kad je svom mužu u društvu bijesna Zelda Fitzgerald rekla kako veličina njegovog penisa nikada ne bi mogla ženu učiniti sretnom, Hemingway je odveo Francisa S. Fitzgeralda u WC da bi mu dokazao da mu je "alat" normalne veličine.
  Kad su našli fotografiju na kojoj je Hemingway u bolničkoj haljinici, onoj koja nema dovoljno platna na leđima, pokazalo se da je imao malu i ravnu stražnjicu.
  Hemingway je imao četiri sestre i jednog brata, bio je po redu drugo dijete u obitelji. Brat, Leicester (1915.-1982.) napisao je šest knjiga koje opisuju njegovo ratno iskustvo u Francuskoj i Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu, ali i biografiju, "Moj brat, Ernest". Osnovao je Republiku Nova Atlantida 1964. na otoku u Karibima. Zapravo, to je bila splav veličine 2,44 x 9,14 metara, od čelika i bambusa, usidrena u Karipskom moru. Sidro je bio stari Fordov motor. Dvije godine nakon "osnivanja" tu Novu Atlantidu uništila je tropska oluja. No, nije odustao od ideje pa je 1973. napravio drugu mikro-naciju na Bahamima na pješčanom sprudu dugom 91 metar. Leicester je također počinio samoubojstvo.
  Svake godine Društvo Ernestovih dvojnika ima sastanak i proglašavanje pobjednika.
  Oko 3000 Ernestovih rukopisa do danas je neobjavljeno.
  Najdraže Hemingwayeve knjige: Stephen Crane - The Blue Hotel (S. Crane, umro 1900. s 28 od TBC-a godina, američki je pisac, realist s primjesama ranog naturalizma i ekspresionizma, klasik) Stephen Crane - The Open Boat Gustave Flaubert - Madame Bovary: James Joyce - Dubliners; Stendhal - Crveno i crno; W. William Somerset Maugham - Of Human Bondage (Ljudsko robovanje) Lev N. Tolstoj - Rat i mir i Anna Karenjina; Thomas Mann - Buddenbrookovi; F. M. Dostojevski -  Braća Karamazov; W. H. Hudson - Far Away and Long Ago, ornitolog , naturalist i pisac, rođen u Argentini, ovo je "Povijest mog ranog života"; Henry James - Amerikanac; George Moore - "Hail and Farewell" (irski pisac romana, kratkih priča, kritičar, dramatičar memoarist i pjesnik); Andre Malraux -  La Condition Humanie (Život čovjekov), o neuspješnoj komunističkoj revoluciji u Šangaju 1927.; Oxfordska knjiga engleskih stihova E. E. Cummings -  The Enormous Room

Većina Ernestovih knjiga je prevedena na hrvatski:

•           Zbogom oružje (B. Kojić), Zagreb 1937.
•           Kome zvono zvoni (Š. Balen), Zagreb 1952.
•           Starac i more (B. Lojen), Zagreb 1952.
•           Novele (B. Lojen, I. Slamnig, A. Šoljan), Zagreb 1956.
•           Fiesta (S. Šimić), Zagreb 1959. (zapravo Sunce se ponovo rađa, preveden pod britanskim naslovom!]
•           Novele (Ž. Bujas, M. Despalatović, B. Lojen, I. Slamnig, A. Šoljan), Zagreb 1964.
•           Otoci u struji (N. Šoljan), Zagreb 1974.
•           A sunce izlazi (A. Šoljan), Zagreb 1978.
•           Snjegovi Kilimandžara i druge priče (O. Lakomica), Zagreb 1874. •           Starac i more (P. Gregorić), Zagreb 1993.
•           Zbogom oružje (R. Bernardić), Zagreb 1995.
•           Starac i more (Z. Crnković), Zagreb 1998.
•           Istina u svitanje (P. Vujačić), Zagreb 1999.
•           Zbogom oružje (M. Horkić), Zagreb 2000.
•           Kome zvono zvoni (M. Horkić), Zagreb 2001    

S. Veić Sukreški