Emily Brontë, sfinga engleske književnosti - rođena 1818. - prije 196 godina

Jedna od najtragičnijih obitelji u književnosti, Brontë, u kojoj su svi članovi pokošeni prerano, ostavila nam je nevjerojatnu ostavštinu, knjige koje čitamo desetljećima bez daha. Mnogo je obitelji čiji su životi ispresijecani tragedijama, a  svakako je obitelj Brontë takva. To je i jedna od najtalentiranijih obitelji u književnosti jer je svaki član ostavio iza sebe barem jednu knjigu, pa tako i otac i tri sestre i brat. Danas ćemo ispričati priču o Emily koja je napisala "Orkanske visove", kako su kod nas prevedena "Wuthering Heights" a čiji su likovi, Catherine i Heathcliff zarobili maštu milijuna čitatelja diljem svijeta. "Orkanski visovi" klasik su engleske književnosti koju je Emily Jane Brontë objavila pod pseudonimom, Ellis Bell, a to je podatak koji zna svako dijete u Engleskoj. Da bismo ispričali njenu priču moramo dotaknuti i njenu obitelj koja je bila nevjerojatno bliska i povezana. Tim je tragedija veća.

FATALNA SELIDBA

Od svih Brontëovih Emily Jane Brontë prava je sfinga. Rođena je 30. srpnja 1818. kao peto od šestoro djece Marie Branwell i svećenika Irca Patricka Brontëa u Thortonu. Nakon rođenja još jedne kćeri, Anne dvije godine kasnije obitelj je preselila u zabačeno seoce Haworth, na sjever Engleske. Otac je dobio posao kapelana u anglikanskoj crkvi, u župi Haworth jer je odgojen u vjeri svog oca iako mu je majka bila katolkinja. Selo u koje su stigli nije bilo bogato. Sasvim suprotno: vladala je velika nezaposlenost, selo nije prosperiralo jer nije imalo kanalizaciju ni zaštićene izvore vode, a groblje na brijegu zajedno je s otpadom kontaminiralo vodu. Da je vladao siromaštvo znamo jer su ljudi tražili posao po obližnjim kamenolomima, prosječna očekivana životna dob bila je manja od 25 godina, a mortalitet kod djece mlađe od šest mjeseci bio je 41 posto. Zemlja je bila neplodna i stanovnici su obrađivali male komade zemlje po vrištinama, a kod kuće su preli vunu od ovaca koje su držali na vrištinama. Gradnja vodenica i početak tekstilne industrije još su dublje gurnuli selo u siromaštvo, a najčešća je hrana bila kaša, slavni porridge. Uostalom, sama Emily je rekla kako i nije bilo strašno dok je ujutro bilo mnogo kaše, a navečer krumpira dok je uz ognjište ponavljala njemačku gramatiku ili je kuharica Tabby pričala o svom djetinjstvu. Tata bi se vratio iz obilaska sela s nekim darom od suseljana koji bi im obogatio trpezu. Od loše prehrane seljani nisu imali zube pa se za Emily zna kako je prije 30 imala bezub osmijeh.

Otac je bio od malena prepoznat kao izuzetno bistro i pametno dijete, bio je pisac, pjesnik i polemičar, vrlo obrazovan jer je kao dijete dobio stipendiju pa je studirao teologiju, modernu i staru povijest te opće predmete. Tada je i promijenio svoje prezime (Prunty ili Brunty) u Brontë jer se divio Horatiju Nelsonu koji je bio vojvoda od Brontëa. Diplomirao je umjetnost, objavio 1811. zbirku pjesama "Cottage Poems", a 1814. "The Rural Minstrel" te niz pamfleta, pjesama i članka. Sreo je 1812. i oženio 29-godišnju Mariu Branwell iz Cornwalla koja je poticala iz dobrostojeće srednje klase. Njen je otac imao dobro uhodan posao s prodajom čaja i namirnica te sakupio prilično bogatstvo. Maria je bila je živahnog duha, nježna i uvijek dobre volje, zanimljiva žena koja je uredila svoj dom i s mnogo ljubavi podizala djecu. Kuću je tata Patrick napunio knjigama i igračkama, a djeca su stizala jedno za drugim. Prvo se 1814. rodila Maria, pa 1815. Elizabeth, onda 1816. Charlotte, pa jedini sin Patrick Branwell 1817. Potom, Emily Jane 1818. a najmlađa Anne rođena je 1820. Na žalost mama Maria oboljela je od raka maternice i umrla s 38 godina, 21. rujna 1821. kada je Emily imala tri godine. Starije su sestre, Maria i Elizabeth već bile u školi "Clergy Daughters School" u Cowan Bridgeu u Lancashireu. Ta će škola pokrenuti cijeli niz događaja. Daleko od kuće i otrgnute od bezbrižnog djetinjstva školski su dani postali noćna mora djevojčica Brontë (kasnije će Charlotti biti inspiracija za "Jane Eyre"). U kolovozu 1824. godinu dana i stariju Charlotte i malu Emily otac šalje u školu, Prvorođena Maria nije mogla ni zamisliti što će sve doživjeti. Plaha i nježna djevojčica u školi u Cowanu patila je od gladi, neimaštine, hladnoće... Učenice su je zlostavljale što je teško padalo osjećajnoj i u knjige zaljubljenoj Mariji koja je kao mala naučila čitati i pokazivala je iznimnu inteligenciju. Kući se vratila s uznapredovalom tuberkulozom. Umrla je u svibnju 1825. sa samo 11 godina. Godinu dana mlađa Elizabeth doživjela istu sudbinu. Nije bila toliko živahna ni napredna kao Maria, a strahote su je nagnale da se još više povuče u sebe - umrla je od tuberkuloze u lipnju iste godine, dva tjedna nakon što se vratila kući. Patrick obezglavljen od tuge odmah iz škole povlači Charlotte i Emily u lipnju iste godine, pa k njemu preseli ženina sestra, teta Elizabeth (koju su zvali teta Branwell). Sestre i brat Patrick Branwell od tada su bili školovani kod kuće. Teta ih je učila aritmetiku, abecedu, kako šivati, plesti, vesti, što je svaka mlada dama morala znati, a dala im je knjige, pretplatila na časopis, bila je velikodušna i svoj je život posvetila djeci prerano umrle sestre. Nikada se nije udala niti je ikada posjećivala svoju obitelj koja je ostala u Cornwallu. Recimo i ovo. Škola u Cowan Bridgeu u koju je slao djevojčice nije bila jeftina. U odboru su sjedili ugledni i poštovani ljudi pa je oca Brontëa sludjela činjenica da je prekasno otkrio strašan nemar koje su njegove kćeri platile životom. Čak je zapisano kako su djeca bila izgrižena od štakora i pothranjena do te mjere da su neka oslijepila. To se sve dokazalo 1824. na suđenju školi. Mnoge traume Charlotte je kasnije opisala u "Jane Eyre". Recimo i da su sestre Austen pokupile tifus u jednoj uglednoj školi, dakle, bilo je to "normalno" za ta vremena. I onda mislimo da je Dickens dobro opisao užas sirotišta... Otac je bio strog i danju bi radio u svom uredu a djeca su morala biti mirna i tiha. Iako se nisu formalno školovala djeca su imala na raspolaganju kućnu biblioteku i osobito su voljela Sir Waltera Scotta, Byrona i Shelleya te "Blackwood Magazine". Obožavao je svoju djecu i davao im mnogo pažnje i ljubavi. Bio je inteligentan i velikodušan čovjek, sam je brinuo za djecu, kupio je sve knjige i igračke koje su djeca poželjela i davao im dosta slobode. Ali, imao je svoje, ekscentrične regule o ponašanju u čemu je imala prste i striktna religija. Djeca su ga voljela a sve oštre rubove je zagladila nježna teta Branwell. Maštu im je, uz knjige, zapalila i kućna pomoćnica i kuharica Tabby, Tabitha Aykroyd, prepričavajući im legende rodnog Yorkshirea na jorkširskom narječju. Djeca su imala i kutiju olovnih vojnika koju je dobio mali Branwell na dar u lipnju 1826. (blaženi precizni Englezi) koje su djeca nazvali Young Men i svakome dali ime. Tek krajem 1827. ideje i priče koje su izmišljavali počeli su zapisivati i tako je nastalo afričko kraljevstvo Stakleni grad, carstvo Angria a Emily i Anne su izmislile i Gondal, otok kojim su u sjevernom Pacifiku vladale žene. Prvo su napravile male knjige, veličine kutije za šibice, 3.8x6.4 cm, uvezene koncem, gusto ispisane sitnim slovima, bez znakova punkcije, ali su imale nacrtane karte, ilustracije, sheme, pejsaže i planove zgrada. Svako je dijete u nečem bilo vještije pa su tako slikali, crtali i pisali. Ideja je bila da su to knjige koje mogu Mladi ljudi pročitati. Kako su djeca rasla, mašta je sazrijevala pa su i priče bile kompleksnije. Gutali su i priče iz magazina, osim učenja su svaki dan čitali novine, diskutirali s tatom, čitali klasike. Iz novina su saznavali o otkrićima, na primjer centralne Afrike, o rijekama Niger i Calaber, upoznali su geografiju, a 1825. otkrili su netom preminulog Byrona i njegov opus, kao i priče iz "Tisuću i jedne noći". Maštu su rasplamsale i slike, osobito one Johna Martina. Sve će to kasnije zaživjeti u njihovim romanima. Otac se pokušao nekoliko puta oženiti, jer je ostao udovac s 47 godina, ali je na kraju odustao i osim djeci, posvetio je život bolesnima, siromašnima, davao sakramente, putovao svojom župom i brinuo o svima.

SFINGA EMILY

Šest godina nakon mamine smrti Charlottu su poslali u Roe Head School gdje je bila oko godinu dana i vratila se doma da podučava ostalu djecu. Kad je 1835. Charlotte dobila diplomu učiteljice Emily je došla u školu, ali je ostala samo tri mjeseca. Bila je neobična djevojčica, povučena, nazvali su je kasnije Sfingom književnosti. U školi je pričala samo s Charlotte, smršavila je i bila jako blijeda. Vratila se u Haworth, a u "Roe" je otišla Anne. U sljedećih je nekoliko godina Emily položila za učiteljicu i zaposlila se u Law Hill School gdje je izdržala šest mjeseci. Mrzila je podučavati a ruku na srce nije ni bila neki komunikativni tip. Žudjela je za domom, za vrištinama i divljim krajolikom. Baš kao kasnije Catherine u njenoj knjizi. Ideja oca je bila da se djevojke školuju kako bi postale ili učiteljice ili guvernante i tako je i bilo za sve osim Emily. Nikada nije bila guvernanta, bila je sanjiva i patila je za domom. Ideja da one same otvore školu nije uspjela. U veljači 1842. Charlotte i Emily odlaze u Bruxelles s tatom i žive u pansionu Heger, a istoimena gospođa im je ravnateljica. Sestre su naučile francuski, njemački, glazbu, pjevanje, pisanje, aritmetiku i crtanje. Gospodin Heger podučava napredni francuski. Emily se on nije ni najmanje dopao. Naučila je svirati klavir, njemački je govorila gotovo perfektno, na naprednom je francuskom pisala eseje i filozofske rasprave pa je i njoj i Charlotte madame Heger ponudila stalno radno mjesto. Pristale su, Emily nakon duljeg oklijevanja, ali je bila nezadovoljna svojim učenicama. Sviđala joj se samo 16 godišnja gospođica de Bassompierre koja je pokazivala pamet pa su se Emily i ona zbližile te je učiteljica čak poklonila maličkoj crtež bora kojeg je poharala oluja. Od kuće dolazi vijest da je Teta Branwell bolesna i djevojke su pojurile kući, ali stigle kad je već dobra teta već pokopana. Teta je sve ostavila nećakinjama i nećaku i jednoj rođakinji, pa su Brontëovi odmah mogli podmiriti dugove i još im je ostalo za crne dane. Charlotte se vratila u školu no Emily je ostala kod kuće iako je zovu da se vrati i radi, osobito jer je vješta u glazbi. Charlotte je sada učiteljica  s plaćom. Iako je Madame Heger zavoljela djevojke Brontë ubrzo je shvatila da se Charlotte zaljubila u njenog muža pa je zahladila odnose s Charlotte iako muž nije pokazivao nikakve sklonosti prema zaljubljenoj Charlotte. Rano 1844. vratila se doma i piše gospodinu Hegeru dva puta godišnje. Emily tu sestrinu zaluđenost ne može shvatiti. Njoj se Heger ne sviđa iako on nikad nije bio neljubazan prema njoj. Dapače, o njoj ima odlično mišljenje iako ima, kako je opisao "duh muškarca" i uvjeren je da bi mogla biti velika putnica. Hvali njeno obrazovanje, darovitost i razumnost, logiku, koja će joj dati "ne samo nova znanja, već će ona sama sigurno postati velika osoba". Kad se i Charlotte vratila doma, djevojke brinu o ocu koji je slijep jer operacija katarke nije uspjela. No najtalentiraniji je Branwell pa je otac sina zaposlio kao učitelja. Koliko su se djevojke trudile pronaći načina da zarađuju, glava obitelji što je ovaj trebao biti ali se propila, zbog bolova pije landau o kojem postane ovisan.

PJESME KOJE SU SVIJETU PREDSTAVILE SESTRE BRONTË

Sestre, sve tri, jedna za drugom počinju objavljivati poeziju i romane. Charlotte je vidjela tekicu u koju je Emily zapisivala stihove jer je uvijek sa sobom vukla prijenosni stolić za pisanje. Pročitala je sestrine stihove i bila očarana njihovom ljepotom. Nije to bila uobičajena "ženska" poezija i Charlotte je bila i iznenađena. Pjesme su bile sjetne, tužne, divlje, kao da su imale neku svoju glazbu. Nagovarala je sestre da sve pjesme izdaju kao zbirku. i Anne je odmah pristala, Emily nije marila i na kraju su složile da objave 19 Charlottinih a po 21 pjesama koje su napisale Emily i Anne. Charlotte se bacila na traženje izdavača i na preporuku se javila maloj izdavačkoj kući koju nije bilo strah objavljivati nepoznate autore. Alyott&Jones izdali su 1846. zbirku "Poems by Currer", a pjesnici su bili Curran Bell, Ellis Bell i Acton Bell. Za žene nije bilo uputno da se bave pisanjem pa su uzele muška imena kako bi izbjegle predrasude i osude. Štos je da su zadržale inicijale.

ORKANSKI VISOVI, JANE EYRE I AGNES GREY

Vikar župe postao je Arthur Bell Nicholls koji ohrabruje djevojke da nastave s objavljivanjem (a kasnije će oženiti Charlotte), no knjiga pjesama nije privukla čitatelje. Prodano je samo tri primjerka od 250 koliko ih je tiskano. Na sreću, jednu je knjigu kupio Frederick Enoch iz Warwicka i odmah zatražio izdavače autogram pisaca jer su ga pjesme očarale. Djevojke su pisale tajno, svake su godine objavile po knjigu, a o planovima su diskutirale samo kad bi se otac poslije večere, povukao na spavanje. U jednoj su se godini, 1847. pojavile tri knjige; Charlotteina "Jane Eyre", Emilyni "Orkanski visovi" i Anneina "Agnes Grey". Nije išlo lagano. Paketi s rukopisima su se vraćali s odbijenicama, a Charlotte bi prepakirala knjige i poslala sljedećem, pa sljedećem i tako do Smitha Eldera &Co, u Londonu 23-godišnjeg vlasnika, Georgea Smitha. Knjige su privukle pažnju kritičara, malo oštrije su ocijenili "Visove" jer iako hvale originalnu ideju, narativni stil, ne sviđa im se izopačenost, nemoralnost i nasilje. Možda je to djelo nekog izopačenog uma, nagađaju. Blaži su prema "Agnes Grey", a "Jane Eyre" je postala bestseler. Prodaju "Visova" nisu zaustavile osude. Naprotiv. To je djelo crnog romantizma, pokriva tri generacije izolirane u zimi ili proljećem obuzetom selu s dva tako različita mjesta zbivanja. S jedne je strane ruševan Wuthering Heights, usamljeno i mračno mjesto, a s druge je svjetla i suha, sunčana kurija Thrushcross Grange. Junaci koji žive u obje kuće izmiješaju se, ali oni "tamni" nikada nemaju u sebi dovoljno svjetla iako su čuvstva duboka. Junake sve zemaljske nevolje nose poput lišća na vjetru i jasno nam je da se sudbini ne može izbjeći. Nečuveno nasilje, oduzimanje, osvete i strasti lome ne samo junake već i nas, čitatelje. Priču pripovijedaju dva naratora; Lockwood i domaćica i guvernanta Nelly Dean koja je svjedokom zbivanja i jedina može objasniti to ludilo ljubavi, strasti i očaja. Charlotte je napisala "Jane Eyre", pa "Shirley" i "Villette". Posthumno joj je objavljen i "The Professor", a nekoliko romana nije završila. Emily je napisala "samo" roman "Orkanske visove" koji su objavljeni 1847. Anne je napisala "Agnes Grey" (1847) i "The Tenant of Wildfell Hall" (1848). Annein se "Tennant" smatra danas prvim feminističkim romanom. Emily je u jedinom romanu koji je objavila pustila mašti na volju i tako je nastalo djelo koje nije samo realističan roman s elementima gothica već je to remek djelo koje ni po čemu nije upalo u tipizaciju. Ali i ono s čim su počele, pjesme danas su na cijeni. Osobito one koje je napisala Emily a "Stari stoik", "Sjećanje" i "Posljednji stihovi" uvijek se navode kao najbolja ostvarenja engleske poezije.

TIHA, MIRNA I POVUČENA EMILY

Emily je pisala iz ljubavi prema knjigama i pisanju, nikada nije željela slavu, priznanje ni hvale. Znamo li da je napisala samo jedan roman i pjesme, a dostigla vrhunce književnosti moramo se zapitati kako je to uspjelo plašljivoj djevojci koja van svoje obitelji nije ni razgovarala s ljudima, a s onima kojima je morala, zbog nekog društvenog događaja ili s gostima, okretala je leđa, bez ijedne riječi. Najviše je voljela šetati vrištinom. Voljela je prirod  životinje, nikada nje bla neljubazna, samo povučena stidljiva. Nije imala prijatelja van obitelji, bila je blaga, sjajno je prepričavala zgode. Sa svojih je šetnji donosila životinjice, zečića a jednom kada ju je ugrizao bijesan pas sa žaračem je spalila ranu. Ali nije željela da itko zna, da ga ne bi ubili. Ako je nekoga zavoljela to je bila velika odanost i strast ali to je osjećala za malo ljudi. U rujnu 1848. počela je pobolijevati. Odbila je liječenje i samo je jednom londonskom liječniku dopustila da je pregleda, ali bilo je prekasno. Umrla je od tuberkuloze, 19. prosinca 1848., oko dva sata poslijepodne, na sofi u blagovaonici. Emily je umrla godinu dana nakon objavljivanja "Orkanskih visova" i nikada nije saznala koliko je njena knjiga popularna i cijenjena. Rijedak primjerak prvog izdanja prodan je 2008. za 114 000 GBP i jedan je od tri primjerka te edicije koji je ikada došao na aukciju. Po nekima je prodano više od  30 milijuna primjeraka, a da nije roman za cure pokazuje i da su "Orkanski visovi" bili su najdraža knjiga Johna Lennona. Roman je sve samo ne nježan i "bapski".

TRAGEDIJE

Brat, Patrick Branwell cijela je obitelj smatrala genijem. Osim alkohola i laudanuma dotukla ga je tuberkuloza i umro je u rujnu 1848. Iza njega ostalo je nekoliko pjesama, "Juvenilia" koju je napisao s Charlotte kao dijete, proza i jedan nezavršeni roman. Na njegovom je pogrebu Emily počela šmrcati da bi završila s teškom prehladom koja je prerasla u tuberkulozu. Tri mjeseca poslije brata, svakim danom je bila sve slabija. Bojeći se da će zaraziti liječnika nije željela nijednog kraj sebe, odbila je uzimati lijekove koje su joj slali ali je, na pragu smrti ipak rekla "Ako pošalješ po liječnika, primit ću ga sada." Domaćica je rekla kako je miss Emily umrla od slomljenog srca za svojim voljenim bratom. Toliko je propala da su je položili u lijes koji je bio širok 40 cm. Stolar je rekao kako nikada nije napravio uži lijes za odraslu osobu. Pokopana je u crkvi Sv. Mihovila (st. Michael) i svih anđela, u obiteljskoj kapsuli u Haworthu, Zapadni Yorkshire. Anne će umrijeti godinu dana kasnije. Charlotte se nakon protivljenja oca i nekih peripetija udala za novog vikara, Nicholsa, u lipnju 1854.  I ona umire, godinu poslije. Mislilo se da je i nju pokosila tuberkuloza ali je vjerojatno u pitanju bio tifus jer je voda Hawortha bila zagađena. Dodatno je njeno tijelo iscrpila  trudnoća. Tragični i kratki životi talentiranih sestara samo su dio priče. Drugi je i veći dio to što su nam ostavile nevjerojatno popularne knjige koje se iz desetljeća u desetljeće čitaju i nalaze nove obožavatelje. Sa samo jednim romanom Emily je uvijek u top pet engleske književnosti. Moguće je da je Emily imala još jedan roman koji je Charlotte spalila u želji da izbjegne kontroverze kakve su izazvali "Orkanski visovi". Ne zna se sa sigurnošću, ali postoji nekoliko dokumenata koji aludiraju na postojanje još rukopisa.

PRVA BIOGRAFIJA

Od 1860. počinje Brontë ludilo. Elizabeth Gaskell koja je bila Charlottina prijateljica napisala je prvu biografiju o svojoj prijateljici. Svađala se s Nicholasom koji je skoro spalio sva pisma Charlotte, tvrdio kako je on nasljednik ženinih knjiga. Gaskellova ga je nekako uvjerila da sada pisma i knjige pripadaju svima, svijetu. Nicholas je brinuo za starog i slijepog oca Brontë i čuvao uspomenu na svoju ženu i šogorice. Biografija je bila hit, ljudi su nagrnuli u Brontë Parsonage, a otac je primio svakog ljubitelja djela svojih kćeri i pričao kako su njegova djeca bila briljantna. Tako se nastavilo do danas i ovo je jedno od najposjećenijih književnih lokaliteta na svijetu.U njihovoj je kući danas muzej o kojem brine Brontë Society a koje ima podružnice i u SAD-u i Južnoj Africi i Australiji, Kanadi, Francuskoj, Irskoj, Skandinaviji. Nasljednika nema osim onih s očeve strane - njegov brat Patrick imao je potomke. Među njima su James Brontë Gatenby, zoolog te medicinski direktor pri UN-u dr. Peter Brontë Gatenby koji je rođen 1923 , prvi profesor kliničke medicine u Irskoj.

Sve tri sestre imaju svoj asteroid - Charlottebrontë, Emilybrontë i Annebrontë a na planetu Merkur jedan je krater, u čast talentiranoj i tragičnoj obitelji nazvan Brontë. Svake je godine samo u Engleskoj prodano oko 8000 primjeraka, a onda se dogodilo nešto zbog čega se broj prodanih primjeraka učetverostručio. U 2010. prodano je 17 milijuna primjeraka diljem svijeta jer to je najdraža Bellina knjiga. Bella je glavna junakinja Sumrak sage. Ponovo izdanje nije moglo pokriti glad za knjigom, u jednom je tjednu prodano 2634 knjige samo u jednoj od knjižara. Koliko god se neki žestili kako je strašno da je Sumrak saga navela tinejdžere da čitaju klasik, mišljenja smo da je knjiga divne, krhke Emily Brontë svakako zaslužila pažnju novih generacija. Pa makar i preko teen lit knjiga. Zar ne?

Sandra Veić Sukreški