Borges - velikan latinoameričke književnosti
Jorge Francisco Isidoro Luis, to su njegova imena. Prezime - jedno i veliko. Borges. Tako ga poznaje svijet. Razlog? Jer je slijedio argentinski običaj da ne koristi puno ime, pa ga potpisuju kraće kao Jorge Luisa Borgesa. Argentinski pisac kratkih priča, esejist, pjesnik, ključna figura književnosti španjolskog jezika, ali i svjetski književni velikan, prevoditelj američkih autora (često ponavljaju kako je prevodio Edgara Allana Poea), sve je to veliki Borges. Najpoznatije su mu knjige "Ficciones" i "El Aleph", "Aleph" koje su objavljene 1940-ih, a zbir je to pripovijetki o raznim temama - snovima, labirintima, ogledalima i filozofiji, piscima, religiji, o knjižnicama. Ali Borgesov život dostojan je romana.
DJETINJSTVO S BAKOM I - MNOGO KNJIGA
Borges je rođen u Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. u dobro obrazovanoj obitelji srednje klase odvjetnika i učitelja psihologije u engleski školi Jorgea Guillermoa Borgesa Haslama koji je i sam želio biti piscem. U tome nije uspio, a o očevom pisanju Borges je rekao: "Napisao je neke vrlo dobre sonete." Majka Leonor Acevedo Suárez radila je kao prevoditeljica nakon što je od svog muža naučila engleski. I to ne bilo kakva već je bila vrsna u svom poslu - prevela je Hawthornea, Virginiju Woolf, Melvillea i Faulknera. S očeve je strane obitelj vukla razne korijene; španjolske i portugalske te engleske, a s majčine španjolsko i potjecala je iz urugvajske obitelji španjolskih korijena, tzv criollo. Majčina je obitelj imala bogatu povijest jer su preci sudjelovali u naseljavanju Južne Amerike, borili se u Ratu za argentinsku neovisnost i imali mnogo junaka o kojima je pripovijedala djeci koja su bez daha slušala priče, zgode, avanture... Kasnije će Jorge napisati knjigu o podvizima prapradjeda koji je vojevao u vojsci Buenos Airesa koji se borio sa Simonom Bolivarom. Djetinjstvo prošarano pričama o djedovom junaštvu i obiteljskoj slavi ostavit će utjecaj na dječaka. Jorge će kasnije reći kako se zbog obiteljske povijesti stidio što je više knjiški moljac nego li čovjek od akcije, ali - ljubav prema riječima bila je jača. "Don Quijotea" je prvo pročitao na engleskom, a kada je pročitao na španjolskom shvatio je, volio je pričati, kako je prijevod na engleski bio jako, jako loš. Kod kuće se govorio španjolski i engleski pa je mali Borges bio dvojezičan od rođenja no prvo je naučio čitati engleski, pa tek potom španjolski. U kući u kojoj su stanovali, u prigradskom kvartu Palermo bila je i velika knjižnica s preko tisuću knjiga, uglavnom na engleskom. Baka, očeva majka bila je Engleskinja iz Staffordshirea, pa je Jorgeov otac odrastao govoreći engleski, a i sam je svoju obitelj često vodio u Europu. Tako je i unuk Engleskinje, Jorge, bio vičan engleskom. Kvart Palermo je, osnovan od talijanskih emigranata, u doba Jorgeova djetinjstva bio očišćen od "kojekakvog ološa" koji se tamo kasnije naselio, ali je i dalje imao bordele, cabarete, nasilne muškarce i strastvene žene u zagrljaju tanga, gauchose koji su dolazili potrošiti zarađen novac, muškarce koji su za čas upadali u borbe s noževima... U svakom slučaju, uz sve one knjige, živopisno susjedstvo i obiteljsku pozadinu i edukaciju te očev anarhizam i mamine slavne pretke temelj za kasniju inspiraciju Jorge je udisao od rođenja. Do 11 godine Jorge se školovao kod kuće, čitao je djela Shakespearea s 12 i po svemu bio izuzetno dijete - s devet je godina preveo Wildeovog "Sretnog princa" na španjolski koji je čak je i objavljen u lokalnim novinama no njegovi su prijatelji bili uvjereni kako je priču preveo - Jorgeov tata. Bio je jako vezan za roditelje, otac ga je podučavao filozofiji a baka, Engleskinja koja ga je zvala Georgie pričala mu je ne samo o djedovoj junačkoj smrti (ubijen je 1874.) već i o "divljoj granici". Čitala mu je engleske magazine i uredila da mu Engleskinja bude dadilja.
Kad je Jorge "postao" Borges reći će je zbog bakine oštrine duha, bistrine i duhovitosti dobio koncizan stil, ali i da su engleski i španjolski bili toliko izmiješani u njegovom domu da je tek kasnije shvatio da su to dva odvojena jezika. No, nedostajalo mu je društvo. Jedina prijateljica u djetinjstvu bila je dvije godine mlađa sestra Norah pa su izmislili "prijatelje" - Quilos i The Windmill, pisali su komade, jurili po vrtu, po svim kutevima knjižnice... Ljetovali su u obiteljskom ljetnikovcu, u Adroguéu, gdje je bilo mnogo Engleza, stranaca, teniskih igrališta, labirinta po raskošnim vrtovima i jedan zoološki vrt. Jorge je bio opčinjen tigrovima. Kada su posjetili mamina familija na rijeci Urugvaj, opčinila ga je pampa. Jorge je čak pokušao pisati pjesme u gaucho stilu, ali sam je rekao kasnije da nisu bile uspješne.
SELIDBA U EUROPU Školovanje te 1908. nije dobro krenulo jer je bio obrazovaniji od drugih, nosio je debele naočale, a tatin anarhizam nije mu usadio argentinski nacionalizam. To je bilo neoprostivo i jako pogodno za maltretiranje dječaka. Odijevao se engleski, iz tučnjave se nije povukao pa je često bio na podu, pregažen. Imao je sjajne rezultate ali mu se škola jako, jako zamjerila. Otac je morao otići u prijevremenu mirovinu zbog slabog vida (s tim će kasnije imati problema i Jorge) pa je cijela obitelj 1914. preselila u Europu. Nakon par tjedana u Parizu otišli su Švicarsku, u Genevu gdje je otac išao kod specijalista. Jorge i sestra Norah, rođena 1902. krenuli su, 1914. u College de Geneve. Jorge je naučio i francuski koji mu je, doduše, zadavao muke, ali i njemački, latinski, grčki. Ali, Norah je u školi bila bolja od brata. On je više čitao nego li učio - Thomasa Carlylea na engleskom, počeo je čitati filozofiju na njemačkom, s 18 je godina upoznao Mauricea Abramowicza s kojim je prijateljevao do smrti. Čak su kolege nagovorili profesore da Jorgeu "progledaju" kroz prste zbog stvarno lošeg francuskog jer je bilo jasno da je mali odličan, pametan, no da mu taj jezik nikako ne leži. Na faksu je čitao simboliste na preporuku poljskih kolega, a francuski mu se dopao malo više kroz Rimbauda, Verlainea i Mallarméa. Zavolio je Schopenhauera a za Whitmana je mislio da je napravio u poeziji sve što se napraviti može. Dobio je baccalauerat 1918., a obitelj je zbog nemira, a kasnije i rata u Argentini odlučila ostati u Europi gdje im se pridružila i baka Fanny. Druga baka, mamina mama, putovala je s njima. Čak i u ratno vrijeme obitelj je posjetila sjevernu Italiju, a Jorge je recitirao gaucho pjesme u praznom amfiteatru u Veroni.
Pisat će na španjolskom, odlučio je.
POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA Borgesovi tri godine žive u Luganu, Barceloni, Mallorci, Sevilli i Madridu. Jorge je proučava Schopenhauera, a Meyrinkov Golem snažno na njega utječe. U Španjolskoj po kojoj se sele Jorge je usvojio španjolski kao jezik na kojem će pisati jer pokušaji na francuskom i njemačkom nisu bili dobri. Postao je član novog pokreta, smjera i načina života, avangarde, a njegova je prva pjesma, u stilu Walta Whitmana, "Himna moru" objavljena u časopisu Grecia. S tatom radi na knjizi o civilnom ratu 1870-ih. Upoznao je Jorge i poznate španjolske književnike, kretao se u krugovima avangardista, imao mnogo prijatelja ali, sve se mijenja.
POVRATAK U ARGENTINU
Borgesovi se 1921. vraćaju u Argentinu i Jorge je pomalo izgubljen: nema formalnog obrazovanja, ni kvalifikacija, nema mnogo prijatelja. Prijatelju piše kako je Buenos Aires "pun ljudi koji su mentalno zatucani, a mlade su dame tek dekoracija", nije to grad kojeg je pamtio. Sa sobom je donio nešto - doktrinu ultraizma i započeo karijeru pišući pjesme i eseje koji izlaze po književnim časopisima. Prva zbirka pjesama "Fervor de Buenos Aires" objavljena je 1923. i njegove su surealne pjesme privukle pažnju. Osnovao je s još nekim kolegama i novine "Prisma" ali ih se kasnije u životu gotovo stidio i pokušao je kupiti sve primjerke kako bi ih uništio. Iste je godine urednik književnog separata u novinama "Critica" gdje objavljuje dijelove priča koje je poslije objavio u "Historia universal de la infamia", "Opća povijest gadosti" (1933.-1934.) i to je zaista izvanredno djelo. Niz je to eseja i kratkih priča u kojima miješa fikciju kako bi ispričao istinite priče i ulomke iz književnih djela, za koje je obično tvrdio da su dijelovi slavnih ali rijetko čitanih djela. Druga knjiga pjesama, "Luna de Enfrente", objavljena je 1925. a "Cauderno San Martin", treća zbirka pjesama 1929. Za knjigu eseja dobio je i nagradu od 3000 pesosa. Aktivan je i piše, objavljuje. Osim knjige "Evaristo Carriego" 1930. izašla je i zbirka eseja 1932. "Discusión" koja je i najranije zbirka sačuvanih eseja. Kao suradnik radi za izdavačku kuću "Emece Editores", piše tjedne kolumne za "El Hogar" koji je izlazio od 1936. do 1939., a 1937. zaposlio se u Miguel Cané, ogranku knjižnice Buenos Airesa kao prvi asistent gdje su ga zamolili da ne radi mnogo. Ako katalogizira više od stotinu knjiga dnevno, rekli su mu, kolege neće imati što raditi pa je radio sat vremena svakog dana, a ostatak radnog vremena provodio u podrumu knjižnice pišući i prevodeći. Tu će raditi devet godina. Zgodno je kako kolege nisu imali pojma da je on isti onaj Borges čije su priče katalogizirali a i više im se sviđalo gledati djevojke ili se kladiti na utrkama konja. Zato je Jorge u podrumu preveo Virginiju Woolf i Faulknera na španjolski jer je posao obavio u prvom satu radnog dana. Jorge je s roditeljima bio blizak i strašno ga je pogodila očeva smrt 1938. To je bio početak zle sudbine.
NESREĆA I BOLEST Na Božić 1938. Jorge je doživio nesreću u kojoj je teško ozlijedio glavu. Trčao je uz stepenište i osjetio je kako mu je nešto ogreblo čelo. Bio je to svježe obojan prozor. Iako je rana očišćena ipak se zagnojila, Jorge je dobio visoku temperaturu, groznicu, imao halucinacije sve dok liječnici, nakon operacije nisu shvatili da je dobio sepsu. Život mu je visio o niti. Za vrijeme oporavka počeo je pisati stilom po kojem je postao poznat - nastaje "El jardin de senderos que se bifurcan", "Vrt razgranatih staza" 1941. a priča, "El sur" u koju je upleo i neke autobiografske dijelove (nesreću) i koj mu je rekao je kasnije, bila najdraže djelo. "Vrt" je prihvaćen dobro ali nije dobio nijednu nagradu iako su svi očekivali da će ga hvaliti i nagraditi. Prva Borgesova priča smatra se "Pierre Menard, Author of Don Quixote," koju je tada napisao. No, ležeći izgubio je govor i bojao se da će poludjeti. Majka mu je htjela čitati na glas, a on je odbijao bojeći se da je izgubio moć razumijevanja. Majčina se upornost isplatila jer je ona ipak počela čitati, i to C. S. Lewisove "Out of the Silent Planet", a Jorge je razumio svaku riječ. Opisao je olakšanje, sreću i zahvanost. Iako je mjesecima lebdio između života i smrti na kraju se izvukao. Nakon tog iskustva rekao je, pokušao je napisati priču i tako je nastao "Pierre Menard, Author of Don Quijote", a o liječenju je napisao priču "Jug".
NEVOLJE S PERÓNOM Kad je 1946. na vlast došao Juan Perón, Jorge je dobio otkaz. Bez posla, sa sve većim problemima s vidom koji mu je rapidno slabio nije mogao zarađivati kao pisac. Postao je predavač. Iako je u Argentini politički burno jer je na vlasti diktatura, a Jorge je donekle politički progonjen, postao je javna ličnost, bio je predsjednik Argentinskog društva pisaca i profesora engleske i američke književnosti pa ga nisu mogli lako smaknuti. Istina je i da je prihvaćanje mjesta u SADE-u, a sam je to kasnije rekao, bio trenutak slabosti - bio je depresivan zbog prekinute ljubavne veze i već je sljedećeg jutra požalio kad se sjetio da je predsjednik njegove zemlje - Perón. Diktator je kontrolirao sve medije a SADE je potpuno marginalizirao pa se mnogo pisaca nije usudilo ni ući u prostorije. No, grupica intelektualaca koji su kritizirali režim kako i gdje su stigli svoj su građanski neposluh, plešući po ivici mača, osim pisanim putem i prepričavanjem viceva na račun Peronovih još i pjevali pjesme francuskog Pokreta otpora i Marseljezu. Aleph i Perónovi progoni Jorge je objavio drugu zbirku priča, "Aleph", 1949. Putovao je po Argentini i Urugvaju, pričao o Blakeu i budizmu, bio je dobro plaćen i nakon dugo vremena bio sretan iako ga je mučio smjer kojim je njegova domovina krenula. Iako ga Perón nije bacio u zatvor napravio je sve što može da zagorča život njegovoj obitelji i prijateljima. Majka i sestra su uhapšene 1948. nakon nekog protesta, mamu su stavili u kućni pritvor, a Norah je bila u zatvoru u koji su inače smještavali prostitutke. Ponudili su joj da napiše pismo isprike Eviti, ali je odbila pa je ostala iza rešetaka. Kada je Evita umrla, u srpnju 1952. u Društvo književnika Argentine, Sociedad Argentina de Escritores, SADE, umarširala su dva policajca tražeći da na zid stavi portrete Evite i Juana. Borges je odbio rekavši da je to besmisleno, a policajac je zaprijetio ozbiljnim posljedicama. Borges je dobio 24 satnu policijsku pratnju, barem jednog policajca na svakom predavanju, a u listopadu su zatvorili SADE. Članstvo se osipalo godinama zbog režima koji ih je sve progonio, a Borges i prijatelji imali su niz zgoda kako da to malo što je ostalo održe na životu a da ne završe ili u zatvoru ili u nekoj rupi, zaliveni krečem. Priča "Emma Zunz" prebačena je na film kao "Dias de odio", u engleskom prijevodu "Days of Wrath", "Dani gnjeva", 1954. u režiji Argentinca Leopolda Torrea Nilssona. Time je počeo novo polje djelovanja jer je Jorge započeo pisati scenarije.
GUBITAK VIDA Tada, s 55 godina Borges je potpuno oslijepio. Nikada nije naučio brajicu, a kasnije će reći za njega da mu je tama pomogla da izmisli inovativne literarne simbole, kroz maštu. Dolaskom na vlast protuperonističke vlasti Jorge je dobio mjesto direktora Nacionalne knjižnice, a već potpuno slijep rekao je "Bog mu je dao 800 000 knjiga - i tamu." Još jedna stvar, on je bio treći direktor za redom koji je bio slijep! Dobio je Nacionalnu nagradu za književnost, počasne doktorate, od 1956. do 1970. je radio kao profesor književnosti na Sveučilištu u Buenos Airesu i često radio na drugim sveučilištima kao gost predavač. Nije mogao ni čitati ni pisati i oslanjao se na mamu koja mu je bila osobna tajnica. Inače bliski i dobro se razumijevajući surađivali su odlično - on je diktirao svoje misli koje je ona zapisivala na pisaćoj mašini, najčešće pjesme koje je mogao oblikovati u mislima lakše nego li priče. Zanimao se za stari anglosaksonski i staronorveški.
SVIJETU NEPOZNAT BORGES U svijetu prvo za Borgesa nisu znali jer nije bio prevođen. Doduše jest, na francuski i to 1940-ih. Ranih 1960-ih sve se okrenulo jer je, sa Samuelom Beckettom podijelio 1961. Formentor Prize od 10 000 USD. Knjiga Ficciones prevedena je na nekoliko jezika jer je Beckett bio poznat, cijenjen u svijetu pa je nagrada izazvala zanimanje i za Borgesova djela koja su prevedena 1962. Prijevode je popratio s nizom predavanja po Europi. Pet je godina, od 1967. surađivao s američkim prevoditeljem Normanom Thomasom di Giovannijem kojem je vjerovao kako neće "pogubiti" smisao, stil i misli. Objavio je niz knjiga, poput "El libro de los seres imaginarios" ili "Knjiga izmišljenih stvorenja" 1967., "El informe de Brodie" ili "Brodijev izvještaj" 1970., i "El libro de arena", "Knjigu od pijeska" 1975. a mnoga su predavanja sakupljena i objavljena kao "Siete nochas", "Sedam noći" i "Nueve ensayos dantescos". Knjige su čitali ne samo u Engleskoj ili Americi već se cijelim svijetom kroz prijevode počela širiti njegova začuđujuća riječ i možemo reći kako je svakim danom imao sve više poklonika. Osim toga, kako je govorio mnogo jezika i rado putovao, predavanja su donijela još više štovatelja. U Americi je bio šest mjeseci, s mamom je došao 1961. na poziv sveučilišta u Texasu i kasnije će mnogo puta boraviti u Americi. A 1963. je putovao po Europi, posjetio sva mjesta iz djetinjstva i mladosti, sreo mnoge prijatelje i suradnike. Kad su ga s Harvarda pozvali na godinu dana tad je upoznao Normana Thomasa di Giovanija koji će biti njegov prevoditelj i prijatelj i suradnik. Ali, u Argentini je opet prevrat i na vlast se vratio Juan Perón koji je bio u egzilu i koji je izabran za predsjednika 1973. Borges daje ostavku na mjesto direktora Nacionalne knjižnice. Kad je 1975. umrla mama, Borges počinje putovati po svijetu i tako živi do svoje smrti, kao neki izgnanik iz zemlje s čijim se vodstvom nije mogao složiti.
LJUBAVI J. L. BORGESA Imao je nekoliko žena, ali i neke ljubavi o kojima se ne piše mnogo. Prvi se puta oženio s dugogodišnjom prijateljicom Else Astete Millán koja je bila udovica od 1964. i u braku su bili tri godine. Elsa je htjela biti kod kuće, a Jorge je želio putovati, Elsa je znala samo španjolski a zemlje i ljudi koji su koristili engleski bili su joj jako neugodni. Nakon razvoda Borges se seli k majci i putuje - Engleska, Škotska, Izrael, piše poeziju, nekoliko zbirki kratkih priča i eseja. Mama je doživjela 99 godina a poslije njene smrti koja mu je teško pala živio je sam, u malom stanu i o njemu je brinula dugogodišnja domaćica obitelji, Fanny. Od 1975. živio je s Argentinkom koja je imala i japanskih i njemačkih korijena. Maria Kodama bila mu je i prvo studentica pa osobna asistentica, suradnica a vjenčali su se u travnju 1986., samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti. S Marijom je putovao, objavio Atlas 1984. Umro je od raka jetre, u Genevi, 1986. a pokopan je na Cimetière des Rois. Kodama, Borgesova udovica na temelju je braka i dvije oporuke dobila pravo na sve njegove radove. S francuskim se izdavačem Gallimardom gorko sporila kad su trebala izaći sabrana djela, da bi se na kraju sve se pretvorilo u bitku u kojoj su je optužili kako je ona prepreka za objavljivanje Borgesa na francuski jezik. Na kraju je tužila izdavača zbog uvreda, a prava ustupila za jedan euro. Petljala se i u engleske prijevode i iako je sam Borges surađivao s di Giovannijem uzela je drugog prevoditelja, Hurleya. Ti su prijevodi danas standard. Doduše, "malo" se uzrujala jer je di Giovanni imao visok postotak tantijema - čak 50 posto koliko mu je pokojni pisac dao.
POLITIČKI STAVOVI Borges je, što se religije tiče, bio agnostik. Što se pak političkih stavova tiče bio je protiv komunizma a zbog političkih razmimoilaženja prekinuo je i s dugogodišnjom ljubavnicom, komunistkinjom Estelom Canto. Za velikog čileanskog pjesnika Pabla Nerudu jednom je rekao kako je on "jako dobar pjesnik" ali i "jako zločest čovjek." Nije mu se dopalo ni što je Neruda podupirao SSSR a bio protiv SAD-a. Ultranacionalisti u Argentini, koji su 1934. simpatizirali Hitlera i naciste smatrali su da je Borges Židov koji to niječe, pa time nije "pravi" Argentinac. Borges im je odgovorio esejom "Yo, Judio" ili "Ja, Židov" u kojem je napisao da bi bio ponosan da je Židov a i spomenuo kako svaki "čisti" Kastiljanac vrlo vjerojatno ima židovske korijene... Prije i za Drugog svjetskog rata Borges je neprekidno objavljivao eseje protiv nacista i nacizma, protiv rasističke ideologije a bijes mu je potpaljivala i ljubav prema njemačkoj književnosti jer je nije mogao povezati s ludilom u koje je Njemačka tada zapala. Užasnulo ga je uvlačenje nacizma u dječje knjige. Perónovi ga nisu voljeli, uostalom, danas se zna da su oni, blago rečeno, ljubovali s nacistima. Zato je u jednom trenutku s mjesta knjižničara Borges "unaprijeđen" u inspektora piletine i zečetine na tržnici. "Bili ste na strani saveznika, pa što očekujete" rekli su mu kada je pitao zašto. Dan poslije je dao otkaz u "državnoj službi". Naravno da je takav odnos prema slavnom piscu izazvalo buru negodovanja, prvenstveno argentinskih intelektualaca. Oxford mu je 1971. dao počasno doktorat, a 1983. dobio je Legiju časti uz niz nagrada i priznanja kojima su ga osipali. Ali ne i u domovini za Peróna. Kad je umro iz Argentine nisu poslali nikoga na pogreb jer su i izjave o Eviti bile "neprihvatljive", kako je rekao jedan peronist. Jer da, Borges je rekao kako je ona "obična prostitutka" a kako je kult Evite već krenuo to je bila izjava koju nisu mogli prožvakati pa taman da je Borges bio predsjednik svemira.
Srećom, Borges je i danas obožavan i čitan. I s pravom.
"Kroz godine čovjek napučuje prostor slikama pokrajina, kraljevstava, planina, zaljeva, brodova, otoka, riba, soba, alata, zvijezda, konja i ljudi. Malo prije smrti otkriva da strpljivi labirint linija ocrtava sliku njegova vlastitog lica."
Sandra Veić Sukreški
