Košarica
Izbornik

Anton Čehov - pisac željan nježnosti

Anton Čehov - pisac željan nježnosti

Malo je koja biografija književnika dirljiva poput one Antona Čehova, jednog od najvećih ruskih pisaca i dramatičara. O njemu i dan danas pišu mnogi - studenti i profesori, znanstvenici i teoretičari, Rusi i rusofili, teatrolozi i kritičari, raspravljaju, kritiziraju...  Njegova su djela obavezna lektira i dio repertoara svakog teatra koji imalo drži do sebe. Priča o životu Antona Čehova ne može se prepričati kratko koliko god bi ga, skromnog kakav je bio, ljutilo što pričamo o njemu. Od rođenja je bio velika ruska duša. Ponekad na Zemlju slete takva bića i pomalo je nepravedno da ga pamtimo "samo" kao književnika. Jer on je bio mnogo više. Opće je poznato da je Anton Čehov bio ruski liječnik, pisac i dramatičar. No ne možemo se oteti dojmu da je njegov karakter važan dio priče. Bio je nevjerojatno odan sin i brat koji je svoj život podredio obitelji što je i te kako utjecalo na teme o kojima je pisao. Bio je i čovjek koji je u prkos svim nedaćama bio veseo, duhovit, strastven i zabavan – nije ga savladala mračna ruska duša. Opisuju ga kao dobrog i odanog prijatelja, neumornog domaćina, skromnog čovjeka i iznad svega pravog gospodina. Bio je Čehov i vrtlar, graditelj, ljubitelj cvijeća i životinja, omiljen kod svih. Prijateljevao je i s Gorkim i Tolstojem, s Čajkovskim i Turgenjevim, ljudima koji bi teško našli zajednički jezik – Čehov je sa svakim od njih bio dobar i svaki je od njih imao o njemu dobro mišljenje. U pretrpanom rasporedu kakav liječnik u Rusiji 19. stoljeća može imati, stigao je činiti stvari za opće dobro. Pisao je noću, nakon napornog dana i ostavio nam 17 drama i oko 600 priča. On je taj koji je rekao kako zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu znajući odmah da je njegova bolest smrtonosna…

DJETINJSTVO PUNO BOLI Na dan svetog Antuna 29. siječnja 1860. u Taganrogu, mjestašcu na jugu Rusije i morskoj luci na Azovskom moru, rođen je mali Anton. Bio je treće od šestoro djece Pavela Jegoroviča vlasnika dućana mješovite robe. Sa svojom je braćom i sestrom odrastao uz činjenicu koja je bila temelj očevog nevjerojatnog ponosa: djed Čehov bio je serf, kmet koji je otkupio 1841. svoju slobodu za 3500 rubalja. Otac Pavel podredio je sve želji da se uzdigne s dna i bio sve što nijedno dijete ne želi imati - tvrd, nestrpljiv i okrutan otac koji je koristio samo grube riječi, pa će njegovi sinovi rano uz njega naučiti jezik boli. Nije moralo biti tako jer je i djed po majci otkupio je svoju i sinovljevu slobodu s 53 godine i bio mrvu nježniji – baveći se prodajom tkanina putovao je po cijeloj, ogromnoj Rusiji sa svojom lijepom kćerkom Jevgenijom pa su mu se doslovno otvorile oči. Čehov nije bio zgodan, ali je imao ogromnu snagu i čvrstu odluku da će uspjeti. Kada je oženio siromašnu i lijepu Jevgeniju Jakovljevnu Morozovu bio je trgovac u usponu koji se iz godine u godinu penjao na ljestvici ceha. Jevgenija je bila je tiha, nježna i mirna. Djeci bi pričala priče s putovanja po Rusiji koje su njima bile čista čarolija i potpuno nespojive sa životom kojeg su živjeli.

UJAK VANJA Čehovljevi su prvo dijete, Aleksandra, dobili 1855. taman kad je završio krimski rat. Nikolaj Kolja rođen je četiri godine kasnije. Treći je sin bio Anton, zatim su rođeni Ivan Vanja i kćer Marija Maša, a dvije godine kasnije i Miša. Djetinjstva malih Čehova često su bila presijecana očevim kaznama koji je bio tvrdokoran vjernik i slijepo se držao Biblije pa nametnuo što je i njemu bilo nametnuto - nema slabosti, treba se boriti da bi se preživjelo, valja od malena teško raditi. Kao dijete često je gladovao, spavao na podu, budili su ga udarcima pa nije mislio da sa svojom djecom treba drugačije postupati. Sve to je u djeci, osobito Antonu, usadilo osjećaj strave kad bi začuli očeve korake. Jedina svjetla točka bile su posjete ujaka Ivana, veseljaka koji je govorio nekoliko jezika, svirao violinu, trubu, flautu i bubnjeve, crtao i slikao, popravljao satove, pekao pite iz kojih bi prhnule žive ptice, sam mijesio halvu, radio drvene brodove, izmislio pecački štap koji je sam vadio ribu. Ujak Ivan, od milja zvan Vanja, jednom je izrezbario iz drvenog štapa pravu igračku, nepoznat komad u domaćinstvu Čehovljevih - malog konjanika. Ujak Vanja razbio bi tmurnu svakodnevicu u kojoj je grubi otac nagle naravi ponižavao i tukao i majku i djecu. Ne čudi što su djeca prezirala svoga oca. Anton je brzo shvatio da tata ima dvostruko lice – na van je bio pristojan i fin, a iza zatvorenih vrata grub patrijarh koji bi se u trenu pretvorio iz janjeta u krvoločnog vuka. I obratno. Djeca ga nikada nisu voljela: Aleksandru se otac gadio, Kolja, ta nježna umjetnička duša, rano je strah utapao u alkoholu, a najmlađi Miša je postao ovisnik – sve su ih proganjale ružne slike iz djetinjstva. Jedino je Anton bio čvrsto na zemlji i bez poroka, ali je bio vezan za obitelj sve do svoje smrti. Smatra se da su svi likovi licemjera koje je kasnije Anton opisao rađeni po predlošku oca. Majka je bila famozna pripovjedačica i djecu je uz ognjište zabavljala pričama s putovanja. Preživjela je sedam porođaja, financijske propasti, siromaštvo, koleru, ratove, voljela je svoju djecu, željela da se školuju. "Talent smo dobili od oca, ali dušu, dušu smo dobili od mame" reći će kasnije. Očevo ponašanje usjeklo se dječacima kao odurno i strašno. Tragično je što djeca znaju preuzeti model ponašanja zlostavljača što je bio slučaj s  Aleksandrom koji je bio grub prema svojoj ženi i djeci. Čehov ga je kritizirao: "majčinu je mladost, da te podsjetim, uništio despotizam oca i njegovo laganje. To je uništilo i naše djetinjstvo toliko da je strašno i mučno sjetiti se tih dana. Sjeti se užasa i gnušanja koje smo osjećali kad bi otac imao napad, za večerom, za stolom jer je juha bila preslana i kada je majci rekao da je glupača"... Čehov je išao u školu za Grke, pa u taganrošku gimnaziju (koja danas nosi njegovo ime), a kako je pao iz grčkog, ponavljao je razred. Nije ništa razumio, zaostajao je u gradivu i škola mu se nije svidjela. U gimnaziji je bilo nešto bolje. Ali nije se mogao posvetiti učenju jer je morao raditi u trgovini – zimi je bila ledena, ljeti prepuna muha, pretrpana, mračna, neuredna. Zapravo su dečki sami vodili trgovinu dok je otac putovao poslom.  Anton je sjedio iza pulta, nije se smio igrati, nije smio spavati, jedva se koncentrirao na zadaću jer mu je bilo ili hladno, ili je morao slušati kupce koji su dućan tretirali kao jeftinu birtiju. Osim njega bila su tu i dva dječaka, šegrti, koje je mama pronašla misleć kako im daje budućnost, a ne znajući da su bili gladni, da ih je gazda tukao i da u pet godina nisu dobili ni novčića. Kasnije će Anton dati šegrtima novac i osigurati im budućnost. Ispravit će nepravdu. Možda bi dječaci pronašli utjehu u vjeri da im je otac nije – zgadio. Antonu nije volio obavezne mise na kojima su morali pjevati, dečki su se osjećali kao osuđenici. Čehov je kasnije bio - ateist. Anton je od malena vidio sve - glad, siromaštvo, lijenost, ružnoću, glupost, zlo... Upoznao je Ruse, Grke, Židove, katolike, razne trgovce, njihove jezike i pokrete, priče i iskustva. Brinuo je i žalio majku koja je bila meka, tiha, krhka i prestrašena i uvijek u brigama, iscrpljenog tijela od čestih trudnoća između kojih je bila premala razlika. Uglavnom je radeći po kući tiho plakala.

MLADI DANI ANTONA ČEHOVA U kazalište je Anton prvi puta ušao 1873. i bio njime očaran toliko da je s braćom napravio "Obiteljski teatar Čehov" pa su pred roditeljima i susjedima s uspjehom odigrali neke predstave. U ljeti 1875. prijatelj iz škole pozvao je Antona k sebi, u ljetnikovac, i dječak je uživao u prirodi, šumi, livadama i hrabro se kupao u rijeci. Ali, voda je bila prehladna pa je dobio upalu trbušne maramice. Kako mu je bilo sve gore, hitno je prebačen u školu gdje mu je rusko-grčki liječnik spasio život. Anton je bio zaprepašten količinom njege i predanosti koju je dobio pa je odlučio postati liječnikom. U domu je došlo do velike promjene: Aleksandar nije više mogao podnositi oca i s 19 godina seli kod ravnatelja škole kojem je podučavao djecu sve dok nije dobio (kao najbolji u generaciji), diplomu i odmah odselio u obližnje mjesto. Nikolaj je pak imao dara za slikanje i prijavio se za moskovsku školu. I on je otišao, prvo kod brata, a onda su zajedno otišli u Moskvu. Otac je bio bijesan, a trgovina je pala na Antonova leđa. Mali je Anton imao ljubav i strast - novine koje je s braćom osnovao i koje će sada sam raditi, puniti ih pričicama o ljudima i događajima u Taganrogu. Novine su bile toliko popularne da su prijatelji čekali nestrpljivo svaki broj ne bi li možda i o sebi našli neki zgodan zapis. Anton bi svaki primjerak slao braći. Nije želio pisati, i dalje je želio biti liječnik, ali je imao loše ocijene jer je rintao u dućanu. Nešto mora promijeniti… Zvučat će čudno, ali Čehovi su bili jako povezani usprkos kažnjavanju i deranju i zanemarimo li očevu fanatičnu religioznost i ispade bijesa i to da ga djeca nikada nisu voljela. Otac je želio da djeca uspiju, da završe škole, postanu ugledni ljudi, samo nije imao ljubavi u sebi. A djeca rastu od ljubavi, ne od pljuski i udaraca. "Ljubav, poštovanje i prijateljstvo ne ujedine ljude koliko kada zajedno mrze nešto" rekao je Anton - a oni su oca godinama samo mrzili.

NAPUŠTENI ČEHOV Veliki preokret dogodio se kad je otac bankrotirao. Pokušao je naime izgraditi kuću, ali su ga prevarili i radnici i graditelji. Posudio je 500 rublji od lokalne banke i kad ih nije vratio morao je u zatvor. Bio je, kažu, strašna kukavica pa je usred noći pobjegao sinovima u Moskvu, a obitelj ostavio na milost i nemilost žandarima i vjerovnicima. Jevgeniji nije željela pomoći ni obitelj ni lokalni lihvar, a spas se pojavio u obliku vraga - sobu su iznajmljivali nekom Parpnitiviču koji se ponudio otkupiti očev dug, pa ih je odmah zatim izbacio iz kuće na ulicu, a namještaj stavio na aukciju. Doslovno su imali samo odjeću na sebi te nešto pokućstva i suđa. Jevgenija je nakon nekoliko mjeseci gladi uzela najmlađu djecu sa sobom, a Ivana je posvojila majčina rođakinja. Do 1876. cijela je obitelj preselila u Moskvu, a iza sebe su ostavili Antona. Odjednom je imao slobodu - nije bilo dućana, crkve, biča, deračine. Ali, sa samo 15ak godina morao se brinuti o sebi. Onaj ujak Ivan koji bi pomogao nećaku na žalost je umro - od tuberkuloze. Zašto su ga ostavili? Kako bi završio školu i rasprodao obiteljske ostatke. uglavnom lonce i vrčeva. Živio je u kutku svoje nekadašnje kuće kao sluga, podučavao djecu i bio više gladan nego li sit. Neki tvrde da je bio nesretan, a po drugima je ovo bio važan period: našao je prvog prijatelja napisao prvu dramu, "Bez oca" (o njoj ne znamo mnogo i misli se da ju je Čehov uništio). Anton je sam plaćao svoje školovanje: poučavao je i drugu djecu, prodavao skice novinama i lovio češljugare-zelundare (štiglice), a svaku rublju koju bi zaradio slao je u Moskvu u pismima prepunim šala, smiješnih opisa sa željom da svoju obitelj raspoloži, razveseli. Čitao je Cervantesa i Schopenhauera, Turgenjeva i Gončarova i uranjao u knjige s mnogo strasti. A zgodan, zaista zgodan mladić upao je i u niz ljubavnih zgoda i nezgoda jer je jedna od njegovih ljubavnica bila žena učitelja. No Čehov nikada nije prepričavao svoje zgode jer je bio sramežljiv i gospodin. Ali, da, imao je uspjeha kod žena. Ludovale su za njim. Anton je jednom posjetio obitelj u Moskvi i iako se pripremao na loše jako se iznenadio. Majku je selidba u Moskvu emotivno slomila, svi su živjeli u jednoj sobi, spavali na jednom madracu i na podu. Nikolaj i prijatelji s Akademije krali su drva da se ne smrznu. Majka se dizala u zoru i šivala. Otac je radio na građevinama, ali često nije imao posla, lutao je gradom i tražio posao (a boga molio da ga ne nađe) i najviše bančio. Marija je s 14 godina čistila, kuhala i prala za cijelu obitelj. Nije bilo novaca da je pošalju u školu, a plela je i šalove koje je prodavala za par kopjejki. Starija su braća davala privatne satove, pisala po manjim novinama, ali je opet nastao novi trošak: Aleksandar je morao uzdržavati ženu koju je zaveo i koja je zbog njega ostavila muža. Otac je i dalje bio tiranin, tražio da se svi mole, naređivao što se mora napraviti, a ako nije bilo kako je htio, tukao je. I pio. Nikolaj je samo pio. Zgrožen kako žive Anton je donio dvije odluke – prvo, on je od sada odgovoran za njih i mora pomoći obitelji da se izvuče iz siromaštva. Drugo, rješenje je Moskva. Vratio se u Taganrog, završio školu i – doselio u Moskvu. Naučio je u tih 19 godina kako biti sam, kolika je važnost samodiscipline, ali i kako se za sebe postaviti. Otišao je iz Taganroga s idejom da će se jednom vratiti i modernizirati rodni grad. To je ostvario. Danas je Taganrog spomenar na pisca: knjižnica postoji zahvaljujući njemu jer je sakupljao, kupovao i slao knjige, angažirao kipara da napravi skulpturu Petra I. Velikog, financirao galeriju, organizirao izložbe i na kraju svoju osobnu biblioteku ostavio rodnome gradu. Kad je odlazio za Badenweiler, u lječilište u kojem će umrijeti, posljednji dopis bio je o isporuci knjiga Taganrogu.

"A ŠTO BI REKAO ANTON?" Čehov je narastao u lijepog mladića; plavokos i smeđook, zabavan, energičan, za tadašnje pojmove jako visok (186 cm), ali i nesiguran u sebe. Iako ga pamte kao čovjeka koji je imao blage oči koje su se uvijek smijale i iako je odlično je pričao viceve i nizao jedan za drugim bez stanke dok su oko njega ljudi plakali od smijeha i padali sa stolaca, Čehov je imao svojih dvojbi. Doduše, primili su ga na medicinu pri Moskovskom univerzitetu i dobio je stipendiju od 25 rubalja. Umjesto da se prvo baci na učenje on je odmah je na sebe preuzeo brigu o obitelji. Do tada je obitelj promijenila 11 adresa, a kada je Anton stigao u Moskvu živjeli su u podrumu u kvartu punom prostitutki i ološa. Iz Taganroga doveo je i dva prijatelja i smjestio ih kod roditelja da i oni studiraju - on je živio u sobičku na faksu. Starija braća su rijetko dolazila kući, ocu se nova pravila nisu dopala, ali ih je prihvatio i s vremenom zahvaljivao sinu. Anton je napunio 19 godina, studira, a kako guta knjige dobije ideju da bi možda pisanjem za magazine mogao nešto zaraditi. Neki su književnici počeli pisati iz ljubavi, a Anton iz nužde. Uz sve to bio je nevjerojatno miran, blag i znao je kako nagovoriti braću da uče i rade; ohrabrivao ih je, a mlađu gurao u škole i tjerao da razvijaju umjetničke sklonosti. To ih je sve spasilo. Najčešća rečenica kod kuće bila je "A što bi rekao Anton?" Studij medicine zapravo je razočarao Čehova jer se moralo učiti i pamtiti, a ne misliti pa se bunio, a zbog "dugog jezika" i duge su ga kose kolege smatrale neurednim, nepristojnim i pomalo divljim. Bojao se kako neće uspjeti sve naučiti i uspjeti u naumu da pomaže drugim ljudima. I baš njega kojeg su ogovarali kao divljeg ništa nije moglo izbaciti iz takta:  bio je miran, ozbiljan, promišljen, a kada su kolege protestirali on bi ih saslušao, ali ne bi ulazio ni u demonstracije ni revolucije. Zanimao ga je samo - studij. Diplomirao je 1884. (ali nije završio diplomski pa nije imao titulu dr. ispred imena iako je mogao raditi kao liječnik), i prvi puta odjenuo bijelu kutu u bolnici u Čikinu. U Zvenigorodu je mijenjao kolegu jedno ljeto i upoznao Kiseljove, mlade i obrazovane ljude koji su bili povezani s moskovskim carskim kazalištem. Upoznao je Čajkovskog i druge slavne Ruse, slikar Levitan bio im je susjed. Čehov je brzo upoznao sve na ladanjskom imanju - lovce, vrtlare, stolare, seljake, igrao se s djecom, pecao, upoznao je šume, zemlju i zaljubio se u prirodu. S Levitanom se sprijateljio i zajedno su ludovali - namazali bi lica crnom bojom, napravili turbane i dok je slikar jahao na magarcu Anton bi ga "napao" iz grmlja. Jednom su se sva braća tako pojavila na plesu kod prijatelja i izazvali salve smijeha. Gospođa je pisala priče pa poticala mladog liječnika da i on piše.

PISAC ČEHOV

Nakon mnogo odbijenih priča, prvu je ipak objavio mali humoristički magazin "Vretence". Čehov je dobio pet kopjejki po rečenici. Objavili su mu prve godine devet, a iduće 13 priča. Uspjeh je dolazio polako jer na jednu objavljenu priču barem deset ih je bilo vraćeno: prekratke su, preduge, dosadne, trivijalne, bez značenja, bez smisla... Dvije godine od prve, Anton je objavio 129 priča, ali nijednu nije potpisao imenom već kao "Liječnik koji je izgubio pacijente", "Čovjek bez slezene", "Moga brata brat", "Odisej", "Antonš" i, najčešće s nadimkom iz škole, "Antonša Čehonte". Smučilo mu se "Vretence" pa je priče slao novinama "Budilica" i "Spectator" koje su objavljivali priče i po retku plaćali pet kopjejki. Pisao je, radio a kod kuće je uvijek puno ljudi, gosti, obitelj i buka i kako se nije mogao posvetiti ni studiranju ni pisanju bio je potpuno iscrpljen i emotivno smlavljen. Ali, zapazili su ga književni krugovi. U listopadu 1882. Čehov je šetao s bratom Nikolajem po Moskvi. Kraj njih je prošla kočija s dva muškarca – pjesnik i pisac Falmin, inače Antonov prijatelj, vozio se s Nikolajem Aleksandrovičem Lejkinom, uglednim piscem, urednikom i izdavačem čije je priče Anton čitao kao dječak. Lejkin je tražio talentirane, ali jeftine pisce za svoje novine "Fragmenti", a kad je Falmin na ulici vidio braću Čehov štapom je pokazao na njih i u šali rekao Lejkinu: "evo vam jedan pisac i jedan umjetnik." Lejkin je naredio da zaustave kočiju. On i Anton su odmah "kliknuli" i dogovorili osam kopjejki po redu, a uskoro je Čehov dobio kolumnu o moskovskom životu i radio sumanutim tempom. Lejkin je tražio da piše duhovito i sve stavi u sto riječi što je Čehovu bilo prestrašno. Molio je barem 120 redova, znojio se i uz to mislio kako njegove priče nitko ne želi. Ali, čitatelji su Čehova voljeli i kad je pisao ozbiljno, samo kritičari za njega uopće nisu marili. Čehov je tako zaradio reputaciju satiričara i kroničara moskovskog uličnog života, a i pratio je i što se događa u zemlji: glad, siromaštvo, korupcija, vlast koja ne mari  - oštro je sve to kritizirao. Pisao je i humoreske, kratke priče o životu, a odvažio se i napisao dramu "Platonov". Ona će doduše ugledati svjetlo dana tek 1923., skoro 20 godina nakon njegove smrti.

DOKTOR ČEHOV Anton je diplomirao medicinu u lipnju 1884. i nije morao u obveznu vojsku, već je dobio specijalizaciju u bolnici kraj Moskve. U Zvenigordu je odradio staž. Medicina mu je dala financijski mirniji život, ali i dalje je bio prvo čovjek - siromašnima liječenje nije naplaćivao. Pisao je navečer i noću pa je naporan ritam narušio njegovo zdravlje: u prosincu mu je pozlilo, počeo je pljuvati krv. Liječnik, i to dobar poput Antona, znao je kakva je to bolest, što je ona i kako završava, ali nikada nije želio priznati da ima tuberkulozu. Odbio se odmarati ili promijeniti način života, a od obitelji je zatajio da je bolestan. "Melpomenine priče", zbirku od šest priča objavio je 1884. u vlastitoj nakladi zaduživši se. Tiskano je 1200 komada i iako su kritičari hvalili knjigu prodaja je bila slaba jer naslov sugerirao da je to dječja knjiga. Do 1880. objavio je 300 priča u novinama Moskve i Petrograda, ali pod pseudonimima. Dr. Anton Čehov pisalo samo na mjedenoj pločici na njegovim vratima. "Medicina je ozbiljna stvar, a književnost je samo igra", rekao je, "pa treba zato koristiti različita imena."Anton se morao oporaviti pa je iznajmio vilu na imanju prijatelja u Kiseljovu i tamo preselio 1885. i obitelj. Cijelo je ljeto pisao od zore do kasno u noć, ali često su ga prekidali seljani koje je trebalo liječiti. Kad su se na jesen vratili u grad Anton je našao bolji i prostraniji  stan za obitelj. Ali, sve je češće imao napadaje. I - uvijek ista priča: od kad su ga kao dječaka ostavili, Čehov je imao strah od samoće i trebao je gužvu i ljude oko sebe. Ali, oni su bili bučni i išli su mu na živce jer su ga prekidali u pisanju. Lejkin ga je pozvao u Petrograd no kako Čehov nije imao novaca iznenadio ga je kad je ovaj platio put i Čehovu i cijelom njegovom plemenu. Topao i oduševljeni doček Petrograđana iznenadio je Čehova i tada je prvi puta shvatio da je cijenjen i da mu se čitatelji dive. To ga je zaprepastilo, podiglo mu raspoloženje da bi odmah osjetio strašnu odgovornost. Upoznao je tada i Alekseja Suvorina, medijskog tajkuna koji je osnovao "Moderna vremena", najslavniji časopis toga doba. Ponudio je Čehovu 12 kopjejki po rečenici i ne samo da su dogovorili posao, već se postali najbolji prijatelji. Dvadeset godina stariji Suvorin je Čehovu bio zamjena za oca i fer poslodavac koji mu je omogućio da se izvuče iz bijede. Prijateljstva se raspalo jer je  Suvorin bio antisemit preko čega Čehov nije mogao prijeći uvjeren u nevinost Dreyfussa, slučaja koji je Europu podijelio u dva tabora. Čehova je ovaj raskid teško pogodio.

"USPORI, PIŠI MANJE I KVALITETNIJE" Prva knjiga na kojoj je 1886. objavljeno ime Čehova bile su "Šarene priče“. Knjiga je dobru primljena od publike, a tada slavni ruski pisac Dimitrij Grigorovič napisao je pismo Čehovu. "Vi imate pravi talent, talent koji vas stavlja u prvi red pisaca nove generacije." Savjetovao mu je da "uspori, piše manje i koncentrira se na kvalitetu." Čehova je ovo pogodilo, priznao je, poput groma, jer do tada je pisao kao da zapisuje činjenice u novinarski blok, mehanički, nesvjesno i ne misleći ni na sebe ni na čitatelje. Savjet je poslušao i pisao opreznije, preciznije. Pisao je po savjetu. Polako. Precizno. Pažljivije. Uostalom, Grigorovič je 40 godina prije poslao slično pismo jednom drugom mladom piscu, Dostojevskom. "Šarene priče" nisu dobile i sjajne kritike pa je Čehov poslao primjerke u Petrograd koji je knjigu prihvatio s oduševljenjem. Od tada će Čehov pisati malo u jednom, malo u drugom gradu, seliti iz ovog u ono kazalište… Čehov se s 26 godina, možda i prvi puta, strašno zaljubio. Do tada je sve ostajalo na flertanju i udvaranju - sve dok nije sreo Dunju Efros, mladu Židovku koju je gotovo odmah želio oženiti. Ali, ona bi se trebala odreći svoje vjere što nije bilo moguće. Osim toga, dvoumila se između Antona i drugog udvarača. Na kraju je prekinula vezu. Slomljeno je srce Čehov pokušao zaliječiti radom: od tifusa su oboljeli i Aleksandrova žena i Grigorovič pa je dr. Čehov opet dan i noć trčao od bolesnika do bolesnice. Suvorin mu je dao avans od 300 rublji kako bi objavio knjigu i uspio je, samo… Kad je 1887. izašla zbirka priča "U sutonu"  Čehov je bio toliko iscrpljen da je odlučio otići u Taganrog - vukla ga je stepa o kojoj je i napisao novelu o ruskom selu i devetogodišnjaku koji živi s ujakom u udaljenom gradiću. Čehov ulazi u novu fazu - prestao je pisati za humoristične magazine i časopise i počeo raditi na dramama. U Petrogradu su njegove knjige razgrabljene, a "Stepa" (1888.)  je očarala sve ruske duše. Napisao je i komad "Medvjed". Moskovski je dom Čehovljevih prepun, stalno dolaze prijatelji, ali i kojekakvih ljudi što Antona iscrpljuje. Zato Anton bježi i u ukrajinskoj Luki iznajmljuje kuću od svibnja do rujna. Posjećivali su ga samo prijatelji, a on se družio i putovao sa Suvorinom koji je imao luksuzne kućerine na Krimu, Etosu, Tbilisiju, Bakuu i Batumi. Anton je pecao, uživao u prirodi i bolest se povukla. Kad se vratio u Moskvu gotovo se odmah aktivirala bolest. U listopadu je dobio prestižnu Puškinovu nagradu za "U sutonu" što je bio jasan znak da je Rusija dobila velikog pisca. Više nije imao problema s redovitim objavljivanjem radova, a nakon što su izašli i u uglednom magazinu "Sjeverni glasnik" i dobro mu platili, Čehov je mogao lakše disati.

DRAMATIČAR ČEHOV I NJEGOVA PUŠKA Još 1887. direktor kazališta F. A. Korš naručio je od Čehova dramu "Ivanov". Završio ju je u samo dva tjedna, a na kazališnoj pozornici postavljena je već u studenom. Ali, koliko je s lakoćom pisao priče, proces pisanja drame je Čehovu bio mučan. U pismu Aleksandru s mnogo humora opisuje i pisanje, i kaotičnu produkciju, ali što god on mislio, i koliko crna predviđanja imao bio je u krivu - predstava je bila hit. (imenom junakinje Ane Petrovne kasnije će nazvati svoju najdražu kobilu na imanju). Po bratu Miši uspjeh drame "Ivanov" presudan je trenutak jer se u teatru pojavljuje tzv. Čehovljev pištolj, dramatski princip koji zahtjeva da svaki element u naraciji mora biti neophodan i nezamjenjiv, a sve ostalo mora biti - odstranjeno. "Sve što za priču nije relevantno odstrani", kaže. "Ako u prvom poglavlju napišeš da puška visi na zidu ona mora opaliti u drugom ili trećem činu. Ako neće opaliti, ne treba ni visjeti na zidu." Čehova slava zamara, želi pobjeći na selo i raditi ono u čemu uživa - pecati. Ne zna piše li za sebe ili za publiku koja je neobrazovana i loše odgojena. Pogađaju ga kritike pa onda, podigne čelo i za njih ne mari. Hvale ga, pa su suzdržani. A on je i dalje ono ostavljeno dijete, nesigurno je li njegovo pisanje vrijedno ili nije. Odan je i dalje profesiji, doslovno se satire od posla. Glad i siromaštvo seljaka ne ignorira, već sakuplja pomoć, novac, organizira dostave hrane, namirnica… Ljeto 1888. proveo je u Ukrajini, ali ne odmara. Nikolaj-Kolja je obolio od tuberkuloze i tifusa, pa Anton juri u Luku i njeguje brata iako zna da je bitka unaprijed izgubljena. O tuberkulozi koju i sam ima sve zna, ali nijednog trenutka ne napušta bratovu postelju sve do sredine lipnja kad ga zamijeni Aleksandar. Grozne su sudbine braće Čehov: Kolja je izmučen glađu, grubostima i slab rano utonuo u alkoholizam, nije završio studij sada mlad umire. Čehov mora natrag na posao i teška srca ostavlja brata. Dan nakon stiže mu telegram da je 31godišnji Kolja umro. Anton je slomljen, no dok priprema pogreb i tješi obitelj on je potpuno pribran. Aleksandar piše ocu kako svi plaču osim Antona što je, kaže, "loš znak." On radi, piše i više ne brine o kritici jer stižu samo pohvale. Godine 1889. izlazi "Sumorna priča" o umirućem čovjeku koji traži smisao života kojeg je zapravo protratio. Poklopilo se da je Mihael-Miša, najmlađi brat i student prava istraživao zatvore i vidio stravične uvjete u kojima su zatvorenici čekali smrt. Pričao je o tome s Antonom kojeg je obuzeo nemir i koji je očajnički tražio svrhu svog života. Nakon svega što je brata čuo odjednom je postao opsjednut s reformom zatvora. Kad je mlađi brat Mihael 1890. diplomirao krenula je sahalinska pustolovina Antona Čehova.

SAHALIN U kasno proljeće 1890. Čehov je otputovao u zatvorsku koloniju na sibirskom otoku Sahalin. Putovao je 4800 kilometara vlakom, zapregama i rijekom sve do dalekog istoka Rusije, do katorge, ruske zatvoreničke kolonije, sjeverno od Japana. Razgovarao je sa svih deset tisuća zatvorenika, doslovno sa svima, ali i s lokalnim stanovništvom. Primjedbe o Tomsku koje je slao sestri postale su slavne i - ozloglašene. "Dosadan grad prepun pijanaca.. stanovnici Tomska su isto tako, dosadni...". No ono što je Čehov vidio u koloniji razljutilo ga je i šokiralo. Osim Australije i Cayenne u Francuskoj Gvajani jedino je Rusija imala koloniju u kojoj se mogla proučavati kolonizacija osuđenika i on je sve precizno zapisao, zabilježio... Odlazak na Sahalin bio je mučan jer je svjestan bolesti i teškog puta napisao poruku i sve na teret ostavio sestri Maši. Put je bio dugačak, zamoran, vrijeme užasno i jedva da je vidio ljudska bića igdje u nepreglednoj tundri. Za zdravog čovjeka to bi bilo iskušenje i pol, a za tuberana je to gotovo smrtna presuda. A onda je ušao u deseti krug pakla… Sahalin je imao pet kažnjeničkih kolonija u kojima su živjeli sadašnji i bivši zatvorenici koji nisu, ni nakon odsluženja, napustili taj pakleni krug. Guverner barun Korf dao je Čehovu slobodan pristup tvrdeći kako je ovdje život težak, ali podnošljiv. Slika je bila sasvim drugačija. Okovani zatvorenici potrbuške su iskopavali ugljen u rudnicima. Bolnica nije imala lijekove, a pacijenti su spavali na podu. Nisu smjeli u crkvu. Vladari života i smrti bili su čuvari koji su se iživljavali na zatvorenicima. Bez ljudskog dostojanstva kažnjenici su krali jedan od drugoga, cinkali, opijali se i kartali. Bilo je mnogo izgladnjele djece. Čehov je ulazio u mračne sobičke i sa svakim razgovarao. Strašno ga je pogodila sudbina djece. Nisu znala tko su im roditelji, živjela su bez nadzora, pothranjena, prljava, zapuštena, polugola. Znala su što je smrtna kazna i igrali se čuvara i zatvorenika. Nisu znali što je ljubav, briga i nježnost. Žene koje su sa svojim osuđenim muževima došle u koloniju uskoro su pale u ralje prostitucije. Bičevali su ih ako bi se bunile. Roba je slana u koloniju, ali je nestajala prije krajnjeg odredišta. Nakon tri mjeseca i dva dana Čehov je otišao iz tog pakla prepun utisaka i čvrsto riješen da pomogne. Htio je otputovati do Japana, ali je odustao zbog epidemije kolere pa je "prošao" kroz Hong Kong, Cejlon, Sinaj i preplovio Crveno more. Kod kuće je odmah sjeo i napisao "Otok Sahalin" koji je izlazio u nastavcima, kao socijalni roman. I danas je to povjesničarima i sociolozima važan izvor. Godinama će Čehov slati knjige djeci Sahalina: za života ih je skupio i kupio na tisuće!!

BIJEG NA SELO

Vratio se u  Moskvu, pa u Petrograd.  Priređivali su mu večere u čast., bio je slavan i uspješan i svi su se lomili biti u društvu s 32godišnjim piscem. Toliko su ga opsjedali da je sa Suvorinom gotovo pa pobjegao na šestotjedni put po Europi.  Nakon Sahalinskog užasa Europa mu se učinila poput slikovnice. Beč mu se dopao, Venecija oduševila, Firenza mu nije bila privlačna, a Rim mu je djelovao - provincijski. Pariz ga je oduševio osjećajem slobode, Monte Carlo nije volio zbog kockara, a Nica je bila preblizu Monte Carlu... Koliko god da je uživao u putovanju, zdravlje mu je bilo sve gore -  nije pomoglo ni što je kiša neprekidno padala. Kad se vratio naporno je radio da otplati putovanje, uspio i s majkom preselio, na kratko, blizu brata Miše koji je radio kao porezni inspektor u jednom gradiću. Do tada je sirota Jevgenija zaboravila što je prostor pa je morala, u iznajmljenoj kući, umorna sjesti da bi prešla iz jedne u drugu ogromnu sobu. Nakon europske avanture i asketskog iskustva na Sahalinu napisao je "Dvoboj". Ali Anton je doslovno padao s nogu, bio je iscrpljen i odjednom mu je sinulo što mora napraviti, što mu treba: mora imati neko skrovište. Možda kuću na selu?

ČAROBNO MELIHOVO

Sasvim slučajno dočuo je da se prodaje zgodno imanje i kupio je 1892. Melihovo od 1.214 kilometara četvornih, 60ak km od Moskve -  ideja je bila da će devet mjeseci živjeti na selu, a tri u Petrogradu, a s obitelji će ovdje živjeti do 1899. Suvorin mu je posudio 1000 rubalja, a Anton je inzistirao da potpišu ugovor, dao je garancije i bio ponosan što je svojim teškim radom uspio doći do imanja. Kad je uselio, Melihovo je bilo pod snijegom i tek je s dolaskom proljeća vidio koliko je zemlje zapravo kupio. Vidio je i koliko je bilo sve zapušteno jer je imanje kupio impulzivno i naglo. Kad je pažljivo procijenio situaciju bacio se na posao.

Osim roditelja doselili su i Maša i mali Miša. Maša je uredila povrtnjak i cvjetnjak, Miša radio na poljima, Anton je sam zasadio svako drvo. Obožavao je pecati, uživao u vrtu koji je bio prepun cvijeća, pripitomio je ždralove, a u ribnjaku imao sve vrste riba osim štuke koje je - prezirao. Stari je Čehov je od jutra do navečer krčio puteve i radio nove, posadili su djetelinu i kupili guske, a voćnjak proširili. Na kraju su morali uzeti dva radnika za ispomoć. Prva zima bila je duga, a hrane premalo. Uskrs je bio prepun snijega, ali se obitelj skupila na misi koju je držao otac. Na imanju su imali tri konja, ali s njima je bilo samo problema: jednog su im ukrali, drugi je pobjegao, pa je ostala samo Ana Petrovna, kobila s kojom je Čehov obilazio pacijente. Ana bi vukla i plug. Nakon što su prve zime davali konjima sijeno s brašnom da prežive, odlučili su zasaditi po polje zobi, raži i sijena. Trebat će im i za Anu i za stoku koju su kupili. Jako je volio svoja dva psa, jazavčare Brominu i Kraljicu koji su postali i junaci njegovih priča. Čehov je shvatio ulogu vlasnika ozbiljno i ubrzo postao važan stanovnicima Melihova jer je Rusija tog doba imala mnogo problema: glad, učestale epidemije kolere, tifusa i niza boleština - bila je to  zaostala zemlja. Čehov k'o Čehov, uzeo je stvar u svoje ruke: sudjelovao je u izgradnji tri škole, vatrogasne postaje i klinike, donirao liječničke usluge seljacima miljama unaokolo iako je često imao napade tuberkuloze. Od dana kad je uselio, u krugu od 20 milja, ljudi su počeli dolaziti po pomoć "novom doktoru". Dolazili bi pješice, na zapregama, kako su god mogli, a od zore bi žene s djecom stajale pred vratima i čekale. Čehov nije imao mnogo lijekova, ali je više problema imao s putovanjima do udaljenih bolesnika koja bi trajala i po nekoliko sati. Jednu mu je noć banuo seljak s vilama u trbuhu, a Anton je ustao, operirao ga, previjao, nježno i smireno razgovarao s izbezumljenim čovjekom sve dok se ovaj nije smirio. I ne samo to - njegovao ga je dok nije se ovaj nije skroz oporavio i mogao na noge. Svakodnevno je dobivao materijal za priče, samo nije imao vremena zapisati ih. Dobro je Čehov tada upoznao ruski život – vidio je iznutra seljačke potleušice, užasne životne uvjete onih na dnu, ali i život visokih slojeva ("aristokrati? ista ružna tijela i tjelesna nečistoća, ista bezuba starost i odurna smrt kao i kod piljarice" zapisao je) i nije se libio o tome pisati.

RITAM SELA Dramu "Galeb" počeo je pisati 1894. u kućici koju je sagradio u voćnjaku. U samo dvije godine od kako je uselio, potpuno je obnovio kuću, pokrenuo poljoprivredu i hortikulturu, sredio voćnjak i jezero, posadio stabla o kojima je skrbio kao da su njegova djeca. Sanjario je kakva će biti za 300, 400 godina, baš poput pukovnika Veršinina u "Tri sestre." Maša je svoj život potpuno posvetila bratu, čuvala ga, osiguravala mu mir. No on je malo jeo, malo spavao, a puno radio. Ustajao bi u 4 ujutro, popio kavu, prošetao po imanju, popričao s drvećem, podragao biljke, voćke i onda, do 11 u kućici pisao. Pisao je za stolom, ponekad kraj prozora s pogledom na vrt koji je obožavao. Jedne zime kad je napadao snijeg uz prozor promatrao je zečeve koji su bili u visini prozora. Oko 11, 12 sati ušao bi u sobu u kojoj je majka šivala, pogledao značajno na sat, mama bi skočila i završila ručak nakon kojeg bi se Anton zatvorio u sobu gdje je "išao čitati". Gosti kojih nikada nije manjkalo, smjenjivali bi se za stolom. Čehov bi malo odrijemao, pa ustao, prošetao. Pisao bi između čaja i večere, pa opet oko 19 sati šetao. Naravno, ako ne bi morao odjuriti pacijentima. Navečer bi se pričalo, pjevalo, družilo, pa bi Čehov opet išao pisati i tako do zore… Ponekad je spavao samo dva sata u kući koja je vrvjela posjetiteljima, familijom, nepoznatim ljudima, prijateljima, znancima... Posjetili su ga i Tolstoj i Turgenjev, došao i Čajkovski, a Čehov je neumorno popravljao svijet: nabavio je građevni materijal, izradio nacrte i nadgledao gradnju škola i vatrogasnog doma, ali i crkvenog zvonika jer obožavao je zvuk zvona. Kad je u Moskvi izbila kolera prihvatio je poziv regionalnog vijeća i organizirao borbu protiv epidemije - naredio je građenje zasebnih kuća za izolaciju, tražio donacije znanaca i prijatelja, kupovao lijekove, prokuhavao vodu i čistio bunare, naučio seljake prevenciji, uz to liječio i tifus, i difteriju, i šarlah. U par tjedana liječio je na tisuće pacijenata iz 25 sela koja su potpadala pod Melihovo! Da nije bilo epidemije bilo bi to njegovo najsretnije ljeto jer je vrt dobro rodio pa je bilo kupusa, krastavaca, voćaka, a cvjetnjak je eksplodirao bojama. Rekao je: "ljudi ne primjećuju je li zima ili ljeto kad su sretni." Iskopao je bunar, posadio borove, a tata je radio likere, mama nakuhavala za kolone gostiju, nabavili su stoku, izgradili šišmišarnik. Utrkivali su se s droškama, niskim kočijama, a Čehov bi odjenuo rubaču i vikao da je Husar. Osim prijatelja dolazili su književnici umjetnici, mlade dame koje su na njega doslovno bacale.

LIKA Ljubav? Jedna od redovitih gošći bila je Lidija Jegorovna Mizinov, "Lika" koju je Anton sreo kao 18godišnjakinju. Plavokosa i sivooka, nježna, zanosna i vrckava, pušila je cigaretu jednu za drugom (što je bilo umalo pa skandalozno), osobito jer je bila učiteljica u istoj školi u kojoj je sestra Maša predavala povijest i zemljopis. Lika je željela biti operna pjevačica, a zaljubila se u Antona bezglavo. No on nije uzvraćao osjećaje. Njena je konkurencija bila mlada matematičarka Olga Kondusova koja je natuknula Antonu da za njega osjeća ljubav na što se on, odmah, povukao. Uvijek se "motala" oko njega, nadala se da će se predomisliti ali - nije. Lika, eh to je druga priča, jer je on njoj u pismima prepunima nježnosti i osjećaja davao nadu. Kada su se "spetljali" ona je imala 19, a Anton 29. "Lika prelijepa, prekrasna, zlatna, majka bisera...", tako joj je tepao i iako se često šalio, priznao je da mu njena prisutnost zavrti glavom, uzbuni tijelo, a ljubomornim ga čine muškarci u njenoj blizini, pa čak i Isaac Levitan. Nikada nije priznao da ga je dotakla u srce, u dušu. Čehov se jednostavno nije mogao odlučiti što je Liku sluđivalo. Kako bi ga trgnula i učinila ljubomornim "spetljala" se s Antonovim oženjenim znancem i s njim dobila dijete. Nije ga to pogodilo, barem na van, ali nju jest. Kako joj nije uspjelo da ga pridobi za sebe, vratila se u Moskvu slomljena, jadna i izgubljena, bacila "u bludni i razvratni noćni život", molila Antona da joj se nikada više ne javi da bi se, onda, ona javila njemu. Na kraju je čula kako Anton izlazi s mladom glumicom Lidijom Ivoroskijom koja je bila sve što Anton nije volio kod žena – površna i temperamentna, ali koja je na njega gledala kao na nekoga tko joj može pomoći u karijeri. Njihova je veza trajala čak deset godina, a ostala su nam pisma prepuna strasti i vrlo konkretnih rečenica. S Likom se nastavio začarani krug - ona je žudjela za njim, a on se i dalje nije mogao odlučiti. Uvijek je oko njega bilo jato obožavateljica koje su željele osvojiti njegovo srce - jer njihova je on lako osvajao No uvijek, uvijek kad bi došlo do faze prošnje rekao bi kako nema problema, oženit će je, ali pod ovim uvjetima: sve mora biti kao i do sada: "ona mora živjeti u Moskvi, a ja ću živjeti na selu i dolazit ću je vidjeti. Sreću koja bi se nastavljala dan za danom, od jutra do jutra ne mogu podnijeti. Kad svaki dan čujem isto, istim tonom glasa, postajem bijesan. Ja jesam bijesan na primjer u društvu S. jer je poput žene, pametne i osjetljive i jer uvijek pomislim uz njega da bi i moja žena mogla biti takva. Obećajem da ću biti sjajan muž, ali dajte mi ženu koja, poput mjeseca, neće na mom nebu sjati svaki dan. Neću ništa bolje pisati oženim li se...." Čehovu su samoća i strah od ostavljanja bili duboko usađeni od djetinjstva. Iako je s 15 godine bio samostalan i iako je kao dječak preuzeo brigu o obitelji (što je bila srž njegovog postojanja), svaki je dan sam sebi postavljao isto pitanje: kako bi mogao danas nešto napraviti u najboljem interesu mojih milih? Žena i brak kao dodatno emotivno angažiranje bili bi mu ekstra teret. Nije pomoglo ni što je otac urlao na majku, što je brat živio sa ženom koju je preoteo i uvijek kukao. Nije pomoglo ni što je znao da umire. S Likom je na kraju prekinuo. Ona je bila inspiracija za lik Nine u drami "Galeb." Neki će reći kako je to jedina ljubav Antona Čehova jer nijedna se žena nije toliko zadržala uz njega. Viđali su se i kada je njena karijera propala, kad se udebljala, a posljednji susret bio je 1897. Nakon toga se više nisu vidjeli ni sreli iako je Lika ostala prijateljica s njegovom braćom i Mašom.

MUKE PO KAZALIŠTU U Moskvi je Anton želio osnovati Narodnu palaču, kombinaciju knjižnice, čitaonice, učionica, muzeja i kazališta. Iako su dioničari skupili pola milijuna rubalja, od projekta nije bilo ništa. Cenzura je zabranila izvođenje Čehovljevih drama u kazalištima za radničku klasu, ali su gradska bila dupkom puna. On sam je s kazalištem i dalje muku mučio. Premijera "Galeba" u petrogradskom kazalištu Aleksadrinski 1896. bila je fijasko: glumci su bili očajni, zaboravili su tekst, a uskoro nisu mogli nastaviti s predstavom od zvižduka, lupanja nogama publike i povika "buuuuu". Glumci nisu shvatili tekst, a već je na probama Antonu bilo jasno da je ovo promašaj. Ali, tekst je impresionirao jednu osobu - direktora kazališta Nemroviča-Dančenka koji je uvjerio svog kolegu Konstantina Stanislavskog da postavi komad u svom moskovskom kazalištu. Stanislavskom se dopao realizam, naručio je još komada i vratio Antonu vjeru u kazališnu karijeru. "Galeb" je komad o njegovim iskustvima i osjećajima pa mnogi tvrde da je tu priča o Liki. Nakon premijera koje bila katastrofa i koju su ismijali i publika i kritika, dogodilo se nešto čudno; druga je večer bila trijumf, kao i treća. Čehovu ništa mu nije bilo jasno, jer kako shvatiti mehanizam kazališta kad te na premijeri ispljuju, a onda hvale i bacaju ti se pod noge? Kazalište je Čehova jako frustriralo.

JALTA, JALTA Na večeri u restoranu sa Suvorinom, Čehov je počeo kašljati i pljuvati krv. Nakon par dana koje je proveo kod prijatelja jedva su ga nagovorili da posjeti privatnu kliniku. Kad ga je Maša posjetila šokirala se bratovim izgledom. Prognoze su bile loše; gornji dijelovi oba plućna krila odumrli su, ali je Maši zabranio da išta kaže roditeljima. Liječnici su dijagnosticirali tuberkulozu – sad je imao sve crno na bijelo - i nije više mogao nijekati da je smrtno bolestan. Nije se mogao micati, nije imao snage a kako se tada držalo da je blaga klima dobra za tuberane odlučeno je da otputuje na jug. Poslao je knjige za Taganrog, vratio se na Melihovo, spakirao, otišao u Biarrtz, pa zbog lošeg vremena preselio u Nicu. Pasala mu je klima, bolest se primirila. Čim mu je bilo bolje on bi počeo živjeti kao da je zdrav. Uskoro je došla rijeka prijatelja, jesen i zimu je proveo u Nici, a u zimi 1898. želio je u Afriku - u Tunis i Alžir, ali je  (prijatelj s kojim je trebao putovati razbolio se), stigao samo do Korzike. Vratio se u Rusiju na proljeće, ožujak je proveo u Parizu, ( i poslao 319 knjiga francuske književnosti u Taganrog), vratio se na svoje Melihovo i sve je bilo dobro: rijeke sretnih posjetitelja su se slijevale, a Čehov je bio veseo, ali ipak malo tiši i malo tužniji. Morao je promijeniti način života. Zato je kupio parcelu zemlje nedaleko Jalte, u Autki, i izgradio vilu. Svaki kamen je pregledao, nadgledao radnike, sadio drveće... Iste je jeseni kupio i malo imanje Kutčuka i planirao kupiti kokoši, krave, konje i magarce, zasaditi cvijeće i uspio bi u tome da nije - umirao. Mislio je kupiti kuću u Moskvi, a kad je umro otac 1898. definitivno je stavio Melihovo na prodaju grizući se što nije bio uz oca jer da jest, pomogao bi mu. Otac je umro sa 73 godine na operacijskom stolu kad mu je kirurg pokušao odstraniti inficiranu herniju. Anton je uz tuberkulozu imao problema s probavom, nije mogao jesti, piti, ni raditi. U posljednjih četiri i pol godine života Anton trpio je strašne bolove, bio sve mršaviji, a svaki je napad kašlja bio sve gori. Živio je u Moskvi zbog kazališta pa bi se, kad god mu je pozlilo, vratio na Jaltu, otišao u Petrograd, pa natrag na Jaltu jer ga je moskovski zrak ubijao. Na sunčanoj Jalti je zasadio šljive, bilje, naručio sjeme i posadio sve što mu je palo na pamet i pazio kako biljčice rastu. Pisao je. Ali, nije mogao ne pomagati ljudima, liječiti bolesne, brinuti o invalidima. I dalje je slao knjige u Taganrog i na Sahalin. Smrt oca bio je veliki udarac -  nije ga volio, ali je mislio da ga je iznevjerio. Kad su mu rekli da je možda najpametnije da preseli na selo, odbio je. Jer, pisao je on, kako da se odmori od sela? Briga oko zemlje životinja, seljaka, žega, suša, poplava, mraza… to je neprekidan i težak posao.  Čak je Maši rekao neka svima objavi da više ne može raditi kao liječnik što mu je teško padalo jer, kako će pomagati? On koji je volio plivati i šetati sada to nije smio – mogao je samo ležati, jesti šest malih obroka dnevno, sunčati se... Uselio je u novu kuću, bacio na sadnju drveća i cvijeća, pripitomio je ždralove i primao posjete. Uvijek je s olakšanjem napuštao Jaltu koju je zvao "mojim toplim Sibirom". Želio se vratiti u Taganrog. Na Jalti je doduše pisao i napisao dva kazališna komada koje je s mukom završio u godinu dana - "Višnjik" i "Tri sestre." Kao liječnik prestao je definitivno raditi od 1897. kad mu se tijelo raspadalo od bolova. Pomogao bi ljudima koji su mu dolazili na vrata bolesni, ali liječio nije jer je slutio da je tuberkuloza zarazna bolest. Koliko je cijenio svoj poziv možda govori i to da je u 25 priča glavni lik - liječnik. Ali, nisu bili kao on, već depresivni, naivni, iritantni, cinični, nervozni, skeptici ili nespretni. Rekao je jednom da su "liječnici isti kao i odvjetnici sa samo jednom razlikom - odvjetnici te opljačkaju a liječnici te i opljačkaju i - ubiju. "Doduše, tvrdio je i da "znanje nema vrijednosti ako se njime ne služimo". Volio je medicinu i književnost, a kako je rekao, za njega je "medicina (moja) zakonita žena, a književnost moja ljubavnica. Kad mi dosadi jedna provedem noć s drugom." Antona su mučili – novci – htio je završiti kuću na Jalti, platiti sve dugove i osigurati budućnost majke i sestre. Ponuda  poznatog izdavača A. P. Marxa da mu Čehov proda prava na sve priče koje je napisao, ali i koje će napisati bila je nepravedna, ali primamljiva – ponudio mu je 75 000 rubalja, današnjih 80 000 USD. Ipak, dogovorio je da tantijemi i prava od drama ostaju njemu, a poslije smrti nasljednicima. Koliko god je to bilo premalo novca, Anton je imao osjećaj da je osigurao obitelj: organizirao je ogromnu operaciju pronalaska svih priča koje je ikada objavio. Pomagale su mu sestra i Lidija Avilova, njegova najodanija i opsesivna obožavateljica. Dok su cure bile u potrazi, on je nadgledao gradnju i sam sadio: trešnje, kruške, bademe i grmove borovnica. Pomagao je pri gradnji škole u selu kraj Jalte. Dao je novac onim sirotim šegrtima koji su nekada radili kod njegovog oca. Bratu Aleksandru koji je van Petrograda počeo graditi kuću poslao je novac. Čehov je sređivao svoje poslove… Iako su mu liječnici savjetovali da ne putuje, otišao je u Moskvu. Naravno, sve je bilo kao i uvijek – mnogo gostiju, buke i nemira. Jedino se jako veselio kad mu je u posjet stigao Tolstoj.

OLGA, BRAK I - JALTA Olga Leonardova Knipper bila je lijepa glumica iz dobre obitelji njemačkog porijekla koja je davno doselila u Rusiju. Djevojka je govorila francuski, njemački i engleski, bila vrsna pijanistica, inteligentna, obrazovana i profinjena, a imala je i slikarskoga talenta. Jedna je od 44 originalnih članica Moskovskog umjetničkog kazališta kojeg je 1898. osnovao Konstantin Stanislavski. Glumila je Elenu u "Galebu" na premijeri, imala ulogu u drami "Ujak Vanja" i bila prva Maša u "Tri sestre". Čehova je srela na svoj 30. rođendan, na probama za "Galeba". Olga je bila lijepa: na širokom licu uokvirenom dugom crnom kosom blistale su živahne oči. U Antona se zaljubila na prvi pogled. On je imao 38. Prvo su se samo družili. Onda ga je posjetila na Jalti gdje su proveli tri čarobna dana. Lijepa, pametna, puna energije, pričala je o svemu, ali ne i kazalištu ili književnosti. Koje li promjene! Nasmijavala ga je. Nije tražila ništa. Olga je naime naučila kako brinuti za sebe, jer su nakon iznenadne smrti oca i ona i majka, učiteljica pjevanja, morale raditi. Olga je odmah primijetila da Anton ne živi kako bi trebao. Nije jeo redovito, nije odmarao, i nitko nije bio s njim. Sluge su ga zanemarivale, čizme su bile prljave, a posjetitelji su navaljivali i smetali ga jer Čehov nije mogao zaključati vrata. Kad se vratila u Moskvu on je još neko vrijeme na Jalti sređivao antologiju, onda skočio do Moskve, no kad mu je pozlilo vratio se na Jaltu. No za njim su došle mama i Maša... "Ujak Vanja" je ponovo izveden i sada je postao trenutni hit pa je u noći počelo stizati more telegrama s čestitkama. Tuberkuloza je uzela maha, imao je problema s probavnim organima, a na Jaltu su gosti, ali i pacijenti i dalje dolazili u kolonama. U svibnju 1901. Čehova je pregledao liječnik i ustanovio da je stanje stravično: odmah je morao u Švicarsku na odmor, liječenje i kuru koumissa - pripravka od kobiljeg mlijeka, sličan kefiru za kojeg se vjerovalo da pomaže kod niza bolesti i naravno, tuberkuloze. Čehov je zaista volio Olgu, ali joj to nije mogao izreći jer je umirao:  bila je to po njemu idealna veza - ona radila u Moskvi, on je morao biti na Jalti pa je onaj uvjet o mjesecu na njegovom nebu ispunjen. Zaprosio je Olgu i vjenčali su se krajem svibnja 1901. Bilo je to malo i tiho vjenčanje najpoznatijeg i najpoželjnijeg ruskog književnika-neženje , svjedoci su bili Olgin brat i ujak te dva nepoznata studenta. Olga je naime znala koliko se Čehov užasava vjenčanja, ceremonije i gužve i nije joj smetalo udati se potiho; za prijatelje su organizirali mali domjenak na kojem se nisu pojavili jer bili u vlaku i putovali do Gorkog koji je bio u kućnom pritvoru. Od tamo Volgom do Uge, pa kočijom do sanatorija gdje su bili mjesec dana - Anton se oporavio i čak malo udebljao. Bila je to dobra veza. Čehova nije smetalo što je Olga bila štićenica i bivša ljubavnica Nemiroviča - Dančenka. Sve je posložio - ona će živjeti u Moskvi, a on na Jalti i posjećivat će je. Nije ga smetalo ni što je Olga imala divlji temperament, ni što je bila čas ekstatično sretna, čas potpuno depresivna. Te su mu mijene u život uvodile tempo i ritam. Bogami -  dobar. Olga je zatrudnjela, ali je izgubila bebu 1902. o čemu Rusi nisu voljeli pisati jer je bilo pitanje s kim je zapravo ostala trudna, a Čehov nije zaslužio da ga povijest pamti kao rogonju. Ona je bila prva Maša jer je po njoj i napisao ulogu u "Tri sestre". Na Jalti je napisao i jednu od najpoznatijih priča, "Dama s psom". Mama i sestra jako su se naljutile kad im je telegramom javio da se oženio. Osobito Maša koja je imala mjesta u životu samo za brata Antona. Naravno da su mu oprostile to malo i nenajavljeno vjenčanje. One nisu bile svjesne da je Anton umirući čovjek. Posjetite li Jaltu, svakako obiđite i kuću Čehov. Vodič će vam pričati kako je za onim klavirom Rahmanjinov svirao kad bi posjećivao Čehova kojeg je obožavao. S ovog bi telefona Čehov dugo pričao s Tolstojem koji ga je jako volio i cijenio. Dolazio mu je Gorki, također tuberan (koji će nadživjeti Čehova 30 godina), a baš je tu upoznao svoju buduću ljubavnicu i drugaricu po borbi za komunizam, lijepu glumicu Mariju Andrejevnu. Dolazio je i Bunjin i često radio društvo majci i Maši. Tu nekako još uvijek možete osjetiti duh Čehova…

ČEHOV I NJEGOVA OLGA

Kad su se vratili s bračnog putovanja Olga je uvela reda - redoviti obroci, higijena, odijevanje, pazila ga je što se majci i sestri nije dopalo a kad se vratila u Moskvu Antonu je nedostajala. Na to nisu računali. On koji je cijeli život sa strahom gledao na ljubav koja bi imao "dan za danom" sada je želio Olgu uz sebe. Ona je patila što nisu zajedno. Posjetio je Moskvu i ženu, ali se zbog klime vratio na Jaltu i ostavio Olgu u suzama. Voljela je muža strasno i odano, kad su bili zajedno bilo im je lijepo i nju je razdiralo što je Anton sam. Nije htio da Olga ostavi kazalište jer je volio njenu strast i vitalnost, predanost poslu i nije želio da mu bude medicinska sestra ili njegovateljica. Kada mu je javila da je trudna, pa da je izgubila dijete i bila je u lošem stanju. Zapravo se razboljela. Njena bolest pogodila je Antona pa je i njemu pozlilo od brige. Imala je upalu trbušne maramice i trebala hitnu operaciju. Anton kojem bi bilo najbolje da odmara preuzeo je na sebe zadatak liječenja Olge i ona se doista brzo oporavila. Možda bi zajedno živjeli na Jalti da se mama i sestra nisu strašno protivile. Navikle da se Anton brine za sve, a one nekako i za njega, nisu ni pomislile da on ima pravo na sreću i brak u kojem njih dvije nemaju mjesta. Olga je rekla kako mu ona zapravo ne treba, a ne razdvaja ih njeno kazalište već njegova hladnoća, nemir zbog kojeg se samo spakira i ode. On nije tako ni mislio ni htio, ispričavao se i uvjeravao je kako nije tako pa su se pomirili, i razmišljali o djetetu. Bio je Čehov šminker, bojao se da će oćelaviti, bio je ponosan na svoj izgled i znao kako djeluje na ljude, osobito žene. Znao je da su mu svi organi bili zahvaćeni tuberkulozom i da neće poživjeti. Ljubavni život Čehova tema je koja opsjeda mnoge "čehologe". Imao je zaista mnogo žena i svaka se željela udati za njega. Prva je bila prostitutka u taganroškom bordelu, a posljednja Olga. Pobrojali su imenom i prezimenom 33 žena, ali mnoge su zauvijek ostale bezimene. Neke su veze bile kratkotrajne, neke dugotrajne, neke usputne, a ponekad je imao nekoliko istovremeno. Uz to je obilazio bordele Rusije i Europe što se smatralo uobičajenom gospodskom razonodom muškarac kasnog 19. stoljeća. Bilo je to sasvim normalno i za oženjene muškarce, pa ne čudi da je neženja često posjećivao "dame noći". Navodno tuberani imaju ogroman seksualni potencijal… Djevojke su se kikotale čim bi ugledale zgodnog pisca, a Aleksej Suvorin opisao je svog prijatelja kao "zapaljivog, samosvjesnog i s ogromnim ljubavničkim potencijalom." Čehov je volio žene i njihovo društvo, volio je seks, ali se sve do Olge na početne signale obvezivanja povlačio. Opisivali su ga kao najpoželjnijeg ruskog neženju, ali nije Čehov odbijao brak radi braka: mnogo je članova obitelji umrlo od tuberkuloze od koje je i sam bolovao, pobogu, bio je liječnik i znao je da je uskoro i njega čeka odar. Tada se smatralo da je tuberkuloza obiteljsko prokletstvo, a ne zarazna bolest. Čehov se nije želio vezati i ostaviti udovicu i djecu iza sebe. Bio je svjestan da neće doživjeti starost. Ali, s Olgom se sve promijenilo… Kopnio je iz dana u dan, ali je i dalje neumorno pisao, zalagao se za ispravljanje nepravdi, branio Gorkog, čak izašao iz Akademije (u koju su ga primili kao slavnog pisca). Pisao je teško, s mukom i zapravo, nakon "Višnjika", više neće pisati. Imao je ideja, ali ne i snage. Uz to je brinuo za Tolstoja koji se razbolio, kad je pao snijeg na Jalti otputovao je u Moskvu, ali mu je tamo pozlilo da se vratio na Jaltu. Liječnik mu je zabranio da putuje, i ako mora nekuda ići to je samo jedno mjesto: švicarski sanatorij. Zanimljivo je kako se danas misli da je Čehov tuberkulozu dobio kao dijete u onom siromaštvu i gladi, no da se razvila kasnije kad je prelazio granice izdržljivosti ne bi li zbrinuo obitelj.  Tada je tuberkuloza kosila nemilice jer lijekova još nije bilo – jedino je bolest usporila dobra prehrana, odmor i blaga klima. Čehovu su dani bili odbrojeni jer je tuberkuloza zahvatila i kičmu.

VIŠNJIK Premijera "Višnjika" bila je početkom 1904. (Čehov je prvi put bio i producent). Ideja je bila da se njome obilježi i 25 godina književnog rada i rođendan Čehova. Slavili su ga, hvalili, a na premijeri toliko pljeskali da se pisac morao mnogo puta nakloniti publici. Sve te pripreme, strepnje i trijumf strašno su ga iscrpili i sljedeći je dan otišao na Jaltu. Je li se veselio? Ni riječi nije progovorio cijele večeri. Kako su kritike uvijek bile bolje od reakcije publike, Čehov je bio duboko uvjeren da je uspjeh u kazalištu varka - nitko zapravo nije shvaćao što je on želio reći. On je tada bio na samrti, bio je toga svjestan i nije mu se sviđala ideja slavljenja. Slave ga kao da je mrtav, a on je još uvijek živ, rekao je. Dodatno ga je uzrujalo što je "Višnjik" napisao kao komediju, a Stanislavski i Nemirovič Dančenko su je nazvali tragedijom. Stanje mu se malo popravilo (Olga ga nije ni sekundu napuštala) i napokon je uspio sjesti. Odlučio je poslušati preporuku liječnika i otići u Berlin. Par mjeseci prije smrti rekao je piscu Bunjinu kako bi ga ljudi mogli čitati još sedam godina. "Zašto sedam?" pitao je Bunjin, a Čehov je rekao "Onda sedam i pol. Nije to loše. Imam šest godina života." Drugi prijatelj koji ga je vidio dan prije puta kasnije je rekao kojim se riječima Čehov od njega oprostio: "Sutra odlazim.. Zbogom. Idem daleko, da umrem." Ali, uspio je ispuniti sam sebi veliku želju - posjetiti moskovski zoološki vrt. Uredio je sve, napisao oporuku: sestri je ostavio kuću, a Olgi ladanje i zapovjedio da se obitelj mora slagati. Znao je da Maša neće prestati maltretirati Olgu svojom ljubomorom, ali je računao da će se Olga znati postaviti. Ona je, doduše, i dalje morala raditi u kazalištu, ali čim je mogla dobiti slobodne dane jurila je svom voljenom mužu. Priče kako ga je varala i kako je njegova jedina ljubav Lika tlapnje su romantičara kojima se samosvjesna Olga nije sviđala već bi radije imali plačljivu ženicu. Početkom lipnja odlučeno je da Čehov mora odmah otići na pregled kod slavnog liječnika dr. Auelda. Sve i najtanašnije nade su se rasplinule kad mu je dr. Aueld rekao kako nema izlaza. Gotovo je. Umire i nema lijeka. Anton i Olga  odlaze u Badenweiler.

SMRT UZ ŠALICU ŠAMPANJCA Svatko tko je u svibnju 1904. vidio Antona vidio je da ga je tuberkuloza potpuno savladala. Smrt je bila na Antonovom licu. On, i dalje prepun optimizma i planova, to nije prihvaćao. Iz Berlina je s Olgom otputovao u njemačke toplice Badenweileru u Schwarzwaldu. Malo se oporavio zbog mira, reda, hrane i liječenja. Poslije tjedan dana umirao je, ali od dosade - pisao je Maši o hrani, okolici, uvjeravao nju i majku kako se osjeća bolje i zgražao se kako su Njemice užasno odjevene. Pisma koja je slao bila su vrckava i puna optimizma. Svima je pisao kako je dobro, kako mu se vratila snaga i zdravlje, da planira posjetiti talijanska jezera, a do Jalte će ići preko Trsta. Nikada nije pisao van Rusije pa se ograničio samo na pisma. Razlog je i što mu je bilo naporno sjediti i pisati "ozbiljne" stvari. Čaj je donio sa sobom jer mu je njemački bio užasan, ali sve drugo je bilo fino i - jeftinije. Udebljao se, nije imao dijareju, noge ga nisu više boljele. Zapravo, bolovi su nestali i mogao je disati, sjedio je na suncu... Ali, bilo je to kratko poboljšanje. Kasnije je priznao da ga muči vrućina i da teže diše. Astma, mislio je. Nije mu pasao maslac i mislio je da mu je probava uništena, ali dobro, jest će pomalo. Natjerao je Olgu da ode u šetnju i protegne noge jer se nije micala od njega. Kad se vratila ispričao joj je što se dogodilo za večerom. Kuhar je nestao i večere nije bilo, a reakcije svih gostiju opisao je tako da se Olga smijala od srca. Zaspao je i probudio se u znoju jer je sanjao da je nećak Kolja, tada na ratištu, u velikoj opasnosti. Prve noći u srpnju u pola jedan u noći probudio se i tražio liječnika. Prvi puta u životu je tražio od Olge da zove liječnika. I posljednji. Liječnik je stigao u dva ujutro. Olga je zapisala: "Anton je sjedio nevjerojatno uspravno i jasno i glasno rekao, iako je znao malo njemačkog, "Ich sterbe" (Ja umirem). Liječnik mu je dao injekciju kamfora (nije pomoglo) i htio da odmah donesu tank kisika, a Čehov je pročistio grlo i rekao: "Ma nema potrebe. Bit ću mrtav prije nego ga donesu" i naručio šampanjac. Anton je uzeo punu šalicu (jer su mu u nju natočili), pogledao je i nasmijao se te rekao: "Prošlo je dosta vremena od kako sam pio šampanjac" i iskapio je. Legao je mirno na lijevu stranu, a Olga je imala taman toliko vremena da pojuri do postelje, legne preko njega i zazove ga. Prestao je disati i kao da je spavao, smireno, poput djeteta. Sat je otkucao tri puta.

TIHI POGREB Tijelo Antona Čehova prebačeno je u Moskvu. U vlaku, u vagonu-hladnjači za svježe kamenice što je razbjesnilo Gorkog. Nekoliko tisuća ljudi pratilo je lijes, ali krivi, jer je istovremeno bio pogreb generala Kellera pa su ljudi stali iza tog lijesa misleći da je to počast piscu. Čehov je pokopan pored oca na groblju Novodevichy.

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 10:07:57