Košarica
Izbornik

Alphonse Daudet - omiljen, zaboravljen pa ponovo voljen

Alphonse Daudet - omiljen, zaboravljen pa ponovo voljen
"Pjesnici su ljudi koji još uvijek mogu vidjeti svijet kroz oči djece"

Alphonse Daudet, francuski pisac koji je umro je na današnji dan, 16. prosinca 1897.  s 57 godina kao slavan, voljen i priznat pisac možda je mislio kako će i nakon smrti biti čitan. Ali, budućnost mu se pokazala nesklonom i gurnula ga na rub. Dogodilo se da su strogi kritičari revidirali Daudetova djela i od onog slavnog pisca odjednom je postao marginaliziran. Ponekad se dogodi da nekog književnika cijene nakon smrti više nego li su za života no kod Daudeta dogodilo se obrnuto. Kao da je znao rekao je jednom "To je slava - samo cigara s vrućim krajem i okusom pepela u ustima." Daudet je rođen 13. svibnja 1840. godine u gradiću Nimes, na jugu Francuske, u građanskoj obitelji. Otac, Vincent je radio u proizvodnji svile (u Francuskoj je tada bilo dosta proizvođača svile koji su s Istoka donosili dudove svilce, a svilane su donijele bogatstvo i prosperitet što je divno opisano u Bariccovoj "Svili"), ali mu je cijeli život bio prepun nesreća i promašaja.

Vincent nije imao škole jer ga je djed Daudet izvadio iz škole i ubacio u posao kada je imao 16 godina. Putovao je u uzduž  Francuske sa zadatkom da kupuje i prodaje svilu pa je škola koju je završio bila životna. Putovao je noću s vrijednim tovarom, naoružan i u strahu od prepada na usamljenim cestama, i od pljačkaša po zabitim prenoćištima.  Vincent je oženio Adeline Reynaud koja je potjecala je iz ugledne obitelji, bila je krhka, lijepa, ali boležljiva. Voljela je čitati i sanjarila je o junakinjama i junacima iz romana i tako bježala od okrutne stvarnosti. Imala je dušu svetice i beskrajnu nježnost. Vjenčali su se iz ljubavi, brak je bio dobar, ali iskušenja su bila velika. Djeca koju je rađala umirala su jedno za drugim i preživio je samo najstariji Henri koji je pobolijevao cijeli život što je roditelje financijski bacalo na koljena. Iako je preživio djetinjstvo Henri je umro od "infekcije na mozgu", vjerojatno meningitisa kada je drugi sin, Alphonse navršio 16 godina. A onda je krenulo nizbrdo. Baka Reynaud koja je jako voljela Daudetove umrla je iznenada od infekcije pluća, a Adeline je imala braću koja su skoro uništila obiteljsko bogatstvo. Vincent je i dalje putovao za svilom koja je sve manje bila unosan posao. Nije se mogao posvetiti poljoprivredi, stalno je bio na putu i u opasnosti, a zarada nije bila dovoljna za normalan život obitelji. Nezadovoljan sobom i životom, sa ženom koja je oplakivala svoju mrtvu djecu Vincent je imao mlo razloga za sreću. Nakon dva sina - boležljivog Henrija i trogodišnjeg Ernesta dobio je i trećeg - Alphonsea.

unnamed (13)

Kuća u kojoj su Daudetovi živjeli i dalje stoji u Nimesu, to je Maison Sabran - dolje su bili pogoni za svilu, a gore su živjeli. Dolje su živjela majčina braća a gore Daudetovi. Problemi su bili sve veći pa je na kraju otac morao prodati svilaru a nestankom tih prihoda Daudetovi su zapali u siromaštvo. To propadanje obitelji i siromaštvo oblikovalo je Alphonsea kojem je djetinjstvo bilo sumorno, a jedina je sreća bila što se obitelj prepuna ljubavi nikada nije ni slomila ni raspala.  Važnu ulogu imala je i Provansa koju će taj maleni dječak zaljubljen u smirenost prirode kasnije u svojim djelima opisivati lijepo, sentimentalno, nostalgično. Ali, uslijedio je šok jer je nakon bitke kod Waterlooa neka vojska upala u selo i napravila pokolj. To će Alphonseu ostaviti traumu kao uostalom i svim stanovnicima tog kraja. Do danas.

Traumatična škola Traumatična škola Alphonse je bio lijepo dijete s nezgodnom navikom da uvijek kaže što misli, a uz to je reagirao burno na nepravdu i imao prave napade bijesa ako bi ga zatvorili u sobu nakon neke dječje svinjarije. Istovremeno je imao blago srce i bio je jednostavno dobar, velikodušan. Ali, nije podnosio nepravdu, a  temperament mu je uvijek ostao žestok. Lako je planuo. Doduše takav je bio zato što je bio  kratkovidan pa je čak i uz pomoć naočala jedva vidio što ga je užasno frustriralo. Kasnije je obolio od reumatitisa, imao je traume od zapravo okrutnog života na selu ispresijecanog s lokalnim legendama o strašnim čudovištima. Tu je bio i jedan bijesan pas koji je utjerao strah u kosti svim seljanima sve dok pomahnitalog psa nisu, naoružani do zuba, uspjeli smaknuti. Boležljiv, slabog vida Alphonse nije išao u školu nego ga je kod kuće podučavala mama. Naučio je čitati i pisati, nešto španjolskog, osnove sviranja na gitari, no najvažnije je bilo što mu je prenijela ljubav prema knjigama. Na žalost, kada je ojačao poslali su ga u školu kod velečasnog koji je temperamentne dječake kažnjavao štapom uronjenim u rasol, koji su morali jezikom lizati pločice, ponavljati lekcija klečeći na hladnom podu a na koljenima su i "dolazili" do stola učitelja koji bi ih namlatio. Školovanje je bilo traumatično. Kod kuće ga nitko nije maltretirao, ali  rijetko je bilo dovoljno hrane, igračaka malo pa su se mali Daudetovi najviše igrali sami i to kazališta kojeg su sami napravili - i kostime, i pozornicu a Alphonse je bio i pisac i režiser i glumac. Kasnije će to raditi za "prava" kazališta i "prave" glumce. 

Otac je s  nekog sajma jednom donio dječacima darove i to knjige: "Švicarska obitelj Robinson", zbirku romana za mlade "Misterije dvorca Pierrefitte" i Alphonseov najdraži roman "Robinson Crusoe" koji je toliko puta pročitao da ga je naučio napamet.

Diploma i prvi posao Sve u svemu, cijelo djetinjstvo Alphonsea bilo je sumorno, a budućnost nije izgledala blistavo iako je od malena pokazivao dar za pisanje. Već je s 14 godina napisao prvi roman, a jedinu zbirku stihova objavio s 18 godina. No nitko nije pomislio da se od pisanja može živjeti. Alphonse je krenuo u školu u Lyonu i nakon završetka imao papir u ruci. Ako je mislio da će krenuti na bolje, prevario se. Sa 16 je počeo raditi kao učitelj u Alaisu, na jugu Francuske. Cijela priča s tom školom bila je za Alphonsea užasna - nije bio učitelj kako bismo pomislili na prvu već kao neki asistent koji je imao niz zadataka. Uz to je bio potplaćen, loše odjeven što je bilo predmet sprdnje, a učitelji su ga ignorirali. Nije predavao već je morao brinuti o dječacima kojima je bio i čuvar i pratitelj, zatvarao bi ih ako su dobili kaznu, spavao s njima u spavaonici, jeo s njima, a klinci su mu, kad god su mogli, radili užasne spačke. Alphonse je bio prestravljen. Mjesecima je poslije imao noćne more u kojima su glavni progonitelji bili - učenici. Usprkos teškim danima u djetinjstvu uvijek će reći kako mu je najužasniji dio života bio od 1856. kad je počeo raditi kao učitelj, do 1857.  kad je dao otkaz, 1. prosinca.

Otišao je u Pariz kod tri godine starijeg brata Ernesta koji je pokušavao za život zarađivati novinarstvom. I njegova ideja da pomogne obitelji kao učitelj izjalovila se, a ni kao novinar nije imao uspjeha - ionako je  Alphonse uvijek pisao. Sada je počeo "ozbiljnije" pisati i tiskao je malu zbirku pjesama "Les Amoureuses" 1858. koja je bila dosta dobro primljena. Zaljubio se u model Marie Rieu kojoj je posvetio zbirku, no veza je bila duga i zamorna. Nju će opisati u romanu "Sapho" koju je posvetio "sinovima kad napune 20 godina". Zaposlio se u novinama "Le Figaro" i srećom naletio na energičnog urednika Cartiera De Villemessanta koji je prvi prepoznao Daudetov talent. Tako su nastale dvije (ili tri) drame. Upoznao je i Frederica Mistrala koji je u mladiću probudio entuzijazam za životom i ljubav prema Provansi. Ubrzo su Daudeta (napokon) prepoznali kao dobrog pisca, a Napoleonov ministar Duc de Morny (i polubrat Napoleona III.) imenovao ga je svojim tajnikom. Možda je posao bio siguran jer je za Mornyja radio dok ovaj nije umro, ali taj mu je posao i položaj donio nešto važno - bogatstvo. Ali i bolest, potpuno pokidane živce. Godinu je dana, do 1862. živio u Alžiru i tada napisao "Chapatin i ubojica lavova" koji je zapravo skica za kasnijeg Tartarina, junaka o kojem je napisao tri knjige. Drama "Posljednji idol" u Parizu je 1862. doživjela uspjeh.

unnamed (14)

Na zimovanju na Korzici počeo je pisati ono što će kasnije biti "Pisma iz mog mlina" a dok je radio za Mornyja samo je sakupljao pažljivo promatrajući - materijal, likove, situacije, odnose među ljudima... U Clamartu, nedaleko Pariza, napisao je 1866. možda i najpoznatije djelo danas, "Pisma iz mog  mlina" (Lettres se mon Moulin) po mlinu iz Fontvieillea u Provansi. U knjigu je utkao svoje sretne uspomene na djetinjstvo i ljubav prema rodnom kraju. Knjiga je izazvala pažnju i bila je rado čitana, ali nije bio govora o nekom velikom uspjehu. Prva "dulja" knjiga "Le petit chose" dvije godine kasnije nije bila senzacija, a kasnije je napisao seriju o "Tartarinu de Tarasconu" i dramu u tri čina "Arležanka". Ta je drama Daudeta učinila slavnim, barem u Francuskoj. No najveći uspjeh Daudet je postigao s "Fromont jeune et Risler aîné", (Mladi Fromont i stari Risler)  o čemu nije mogao sanjati ni u najluđim snovima. Postao je ne samo slavan, već je i proglašen najvećim romanopiscem svog vremena, "jednim od rijetkih koji je znao napisati roman u kojem su i misterije i kompleksnost i opis ljudske prirode i strasti." Francuska akademija dodijelila mu je nagradu Jouy i to je taj faktografski dio priče.

Ono što je zgodno je nevjerojatan uspjeh u vremenima bez telefona, interneta, brzih informacija. Sve je išlo usmenom predajom -  svugdje se pričalo i raspravljalo o knjizi, prepričavalo, a čitali su je bogati i siromašni. Knjiga je bila pravi pravcati hit! Tiskana je u skupocjenim de luxe izdanjima, izdanjima za knjižnice ali i najjeftinijima kako bi i najsiromašniji potencijalni čitatelj mogao kupiti knjigu i pročitati je. Tiskano je na tisuće i tisuće primjeraka. Napisao je knjigu o nezakonitom djetetu, "Jack" o dječaku koji je žrtva majčine sebičnosti, i danas hvaljeni i po nekima najbolji roman "Le Nabab" (kod nas prevođen kao "Nabob", 1877.), pa "Les Rois en exil " (Kraljevi u egzilu, 1879.), "Numa Roumestan" (1881.), danas jako cjenjeni "Sapho" (1884.), "L'Immortel "(Besmrtnik, 1888.) "Evangelist" i druga a  istovremeno pisao za kazališta. Kad je Francuska akademja napala "L'Immortel " Daudeta to nije pogodilo jer ga ionako nikada nisu primili u svoje redove. (imaju samo 40 članova, tzv. besmrtnika, les immorteles, a Akademiju je osnovao kardinal Richelieu 1635. i Akademija se ne mora slagati ni s vladom ni s carem ni predsjednikom...) Alphonse, sada s dobrim izgledima za budućnost zaljubio se preko glave i oženio s 27 godina za Juliu Allard. Julia nije bila samo lijepa već i "kolegica po peru" jer je napisala nekoliko knjiga i književne studije koje je objavila pod pseudonimom. Voljeli se jesu, ali da joj je bio vjeran - nije. Daudet je jedan od pripadnika generacije francuskih književnih sifiličara. S 12 godina izgubio je nevinost, s prijateljevom ljubavnicom je za vrijeme svog braka uredno ljubovao i imao je česte "izlete". Nije ni čudno da je obolio od sifilisa vrlo mlad, po nekim već sa 17 godina kada je došao u Pariz, po nekima između 18. i 21. godine ali, kada god da je, obolio je od sifilisa za kojeg nije bilo lijeka. Kod njega je bolest zahvatila i kičmu. Liječio se u skladu s tadašnjom medicinom a tretmani su bili izuzetno bolni. Nekoliko je puta operiran jer mu je sifilis razarao mijelin u živcima (tabes dorsalis ili sifilisna mijelopatija), bio je polupokretan, imao je stravične bolove, klonuo je, često je osjećao slabost, imao usporene reflekse, gubio je motoriku, ali najgore su bili užasni i zapravo neprekidni bolovi. Pomagao mu je morfij od kojeg mu se kralježnica raspadala, nije mogao hodati, a operacije su samo pogoršale stvar. Penicilina još nije bilo. Nije mogao pisati, nije se mogao sjetiti riječi, a potom bi sjeo i napisao nešto u dnevnik i iako polulud od agonije osim mračnih opisa svog propadanja začinio bi zapis s dozom humora o bolesti i kako ga malo po malo ubija.

KRONIKA UMIRANJA Daudet je vodio dnevnik desetak godina. Stravična kronologija je objavljena nakon njegove smrti kao "La Doulou" 1930. a na engleski je prevedena 2002. kao "Zemlja boli." To je ne samo trijumf čovjeka nad mukama već i dokument boli, a Daudet, koji je kao klinac znao eksplodirati, ovdje pokazuje nevjerojatnu strpljivost, pokazuje kako se strašno brinuo kako bolest pogađa i utječe na njegovu obitelj i nije žalio sebe već svoju djecu. Zola je rekao kako je Daudet imao svetačku strpljivost. Prestao je pisati "dnevnik boli" tri godine prije smrti. Umro je i tako je završila ta priča, a da nitko sve do 1930-ih nije objavio da je umirao i umro poput mnogih, od sifilisa.

S Juliom je imao dva sina Léona i Luciena i kćer Edmée. Léon je studirao medicinu, ali nikada nije radio kao liječnik. Oženio je unuku Victora Hugoa, bacio se u politiku, razveo i kao monarhist kasnije upao u niz skandala. Podržavao je vladu u Vichyjy i maršala Petaina i umro 1942. Mlađi, Lucien bio je pisac i slikar, a najviše ga pamte kao prijatelja Prousta i Cocteaua. S Proustom je navodno imao i više nego li samo prijateljski odnos, a kada je to objavio izvjesni Jean Lorrain ljutit je Proust tog drznika izazvao na dvoboj. Lucien je bio najzgodniji Daudet, ali nije se mogao maknuti iz sjene oca iako je objavio 15 knjiga i umro 1946. Kćer Edmée je pisala knjige kao i svi u obitelji - mama, tata, Léon i Lucien, Edmee, šogorica Marthe Allard i ujak Ernest Daudet.

Daudetov (antisemitski) svijet Za razliku od ostalih književnika koji su bili naturalisti i realisti, Daudetove knjige nisu bile turobne. Zola ga je nazvao "šarmerom" jer je uvijek umetao humor. Ali, Daudet pripada prozi naturalista zajedno sa svojim prijateljima Goncourtom, Flaubertom, Zolom. Doduše, Daudeta su svi voljeli. Bio je prepun energije, šarmantan, zabavan, fizički aktivan, jurio bi s jedne strane Pariza na drugu, bio i na okupljanjima, na premijerama, pa trk do kazališta... Bio je i mecena mnogim piscima, između ostalih i Marcelu Proustu, nije bio zavidan, niti zločest. Doduše i dalje je bio  dvobojima i tučnjavama ali to je bio ostatak onog malenog dječaka koji je jednostavno mrzio nepravdu. Kao da je "trošio" život na najjače vjerojatno svjestan da će ga sifilis obogaljiti jer zdravlje mu je propadalo iz dana u dan. Politički, Daudet je bio monarhist i protivio se Francuskoj republici. Bio je i protiv Židova što tada nije bilo rijetko, na žalost, no nije na tom polju postigao "slavu" kao njegov sin Léon koji je peljao s fašistima. Glavni je junak u Daudetovom romanu "Le Nabab" napisan po liku stvarnog čovjeka, političara koji je bio zamjenik u Nimesu, Židova protiv kojeg se Daudet kandidirao i - izgubio pa neki nalaze u tome razlog za nesklonost prema Židovima. Daudet je osim toga imao i mnogo prijatelja antisemita - Edouard Drumont je osnovao Antisemitsku ligu Francuske i antisemitske novine "La Libe Parole" a Daudet se dopisivao s Richardom Wagnerom i pisma nisu ni za prepričati koliko su gnjusna.. Očito kod nekih treba, kako u Francuskoj tvrde, razdijeliti djelo od pisca i gledati Daudeta kroz njegove knjige koje su tople, idilične i nostalgične. Niz je takvih primjera, ali pametni se narodi tako nose s tim. Daudet je bio plodan pisac i dan danas se u Francuskoj njegovo ime čuva a djela čitaju, i dalje je omiljen tako da je zauzeo svoje mjesto u francuskoj književnosti.  Nekoliko je njegovih knjiga stalno u tisku.

Daudet je pisao je i za djecu i mlade, uvijek je tu bilo i autobiografskih elemenata, a Tartarin se drži klasičnim djelom književnosti za mlade jer je Daudet u francusku književnost uveo burlsekno-herojski roman s folklornim obilježjima. "Tartarinova trilogija" je remek-djelo francuske humoristične proze. Kako je kao dijete vidio i dobre i mnogo više one grozne dane, propadanje obitelji i siromaštvo Daudet je zapravo najjači u opisivanju napuštenih i progonjenih ljudi gradske periferije. Uvijek je bio socijalno svjestan, a po načinu opisa likova uspoređuju ga s Charlesom Dickensom.

TARTARIN DE TARASCON by Alphonse Daudet (auteur), Georges Duriac  (illustrations), Marion Vidal-Bué (Iconographie).: Très bon Couverture  rigide | Mimesis

AGONIJA Kada je umro njegov izdavač, izdavač Daudet se nekako dovukao na pogreb i izjavio "kako na sahrane uvijek ide s osjećajem zavisti jer onaj koga će sada polijeći u grob više neće osjećati bol" i rekao: "Neprekidno sam u bolovima, u konstantnoj boli i nema izgleda da tako neće biti svaki dan što je užasno.." Nakon nekog vremena nije bilo jedne sekunde u danu ili noći  bez bolova. "Prije sam se veselio što ću leći u postelju jer mi je to davalo nadu. A sada je leći u postelju čin koji me uvijek zaskoči sa strašnim iznenađenjima. Moram se dići, prohodati okolo a kako bi otjerao bol. Svaki me dio tijela boli..."  Razmišljao je u samoubojstvu samo jednom, u školi Alais da bi priznao 1885. nakon jedne noći u kojoj ga je bol lomila, kako razmišlja koliko kapi opijuma mu treba do vječnog mira? Koliko je god ta ideja bila primamljiva istovremeno ga je i prestravila. Pio je apsint, davali su mu laudanum, s chloralom je išao spavati, s morfijem se budio i tako 12 godina. A onda je usred večere sa ženom, djecom i punicom čavrljajući o dramatičaru Edmondu Rostandu samo je klonuo i umro. Bio je to 16. prosinac 1897., a jedan od liječnika koji je dojurio i pokušao oživjeti slavnog pisca bio je Gilles de la Tourette po kojem je nazvan Tourettov sindrom. Daudet, oplakan od nacije svečano je pokopan na Pere Lachaise groblju u Parizu.

Voljen pa ispraćen s počastima, pa omalovažavan na kraju je ponovo otkriven i danas im mjesto koje zaslužuje. Niste li do sada svakako pročitajte pisma iz njegovog mlina koja su šarmantna, svježa i neodoljiva i danas, u doba kad rjeđe pamtimo zlatne dane naših djetinjstava bez sve tehnologije...

TAJ ČAROBNI MLIN Zbirka pripovijetki "Pisma iz mog mlina" tiskana je nakon što je Daudet objavio nekoliko priča u novinama, pa poslije vjenčanja sa ženom posjetio Provansu i ponovo se zaljubio u rodni kraj. Iako je prvo prodano jedva 2000 primjeraka, s knjigom je Daudet bio zadovoljan: "Ne marim! Ipak je to moja najmilija knjiga, ne s gledišta literarnog nego zato što me ona podsjeća na najljepše trenutke moje mladosti, ludog smijeha, opijenosti bez grižnje savjesti, prijateljskih lica i vidika kojih nikad više neću ponovno vidjeti... Iako je Provansa glavni sporedni lik, ova je knjiga mali fenomen jer je čitateljima, slobodno možemo reći, svijeta, otkrila jedan komad Francuske u svoj ljepoti. Svakako je do danas najpoznatija i najomiljenija knjiga koju je Daudet napisao.  

Napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-06 08:27:28