Alabama Song - Gilles Leroy - što bi nam o svom životu ispričala Zelda?

Dugo se, i predugo, o Zeldi Sayer Fitzgerald pisalo i govorilo samo kao o ženi slavnog pisca, o flapperici čije su modne kombinacije određivale modne stilove, južnjačkoj ljepotici i ženi koja je patila od mentalne bolesti i dovodila svog slavnog muža do bankrota jer on je, tvrdili su, plaćao račune liječenja. Zelda je bila mnogo više i – što je najtragičnije talentirana spisateljica. Čak i kad je umrla pisali su o njoj kao o ženi prerano preminulog Scotta – nadživjela ga je i onda u požaru u bolnici i živa izgorjela.
Zato je fikcionalizirana autobiografija Zelde Fitzgerald, "Alabama Song" važan doprinos rasvjetljavanju priče o njoj, osobito u poplavi romana i knjiga koje gotovo svake godine budu objavljene. Što bi nam o svom životu i braku s genijalnim američkim piscem ispričala ona?

Već se dugo vremena proučava život Fitzgeraldovih. Scott je bez sumnje sjajan, veliki pisac no na njegov život pada (sve veća) Zeldina sjena. Zašto? Jer je njen život, njene dnevnike i pisanje koristio za svoje romane i priče.

Alabama, 1918. Kada Zelda, južnjačka ljepotica, upozna poručnika Scotta Fitzgeralda, njezin se život preokrene. Oo se zakleo se da će postati pisac, a uspjeh njegovog prvog romana pokazat će da je u pravu. Još važnije, dokazat će njenom ocu, sucu, da se može brinuti za njegovu kćer. Tjedan dana nakon objavljivanja njegovog debitantskog romana koji je postao hit, vjenčaju se, i ubrzo odlaze u Veliku jabuku. Par postaje miljenik New Yorka, oni su prvi pravi celebrity,. Svi žele biti oko njih i s njima, mladi su, lijepi, duhoviti i brilijantni, odjeća koju nose postaje moda, pića koja piju, piju svi, dive im se.. oponašaju ih. Ali Scott i Zelda su samo djeca gurnuta u vatru blještavog života, pod svjetla koja će im ubrzo spaliti krila...

Gilles Leroy se uvukao u Zeldinu kožu, u njezine radosti i tuge. Nije čest slučaj da se muški pisac može tako spretno i ugodno uvući u kožu žene, a Leroy je to učinio maestralno. Ne pomislite ni sekunde da je pripovjedač muškarac, već 'čujete' njen glas. Leroy je spojio biografiju i upogonio maštu i dao, kažu, svoj veliki "američki roman". No, inzistirao da 'Alabama Song' nije biografija već roman koji se doduše oslonio na istraživački rad, išao je Zeldinim stopama, otišao u Alabamu, hodao gdje je nekada hodala i ona, i išao vidjeti njene slike koje su danas priznate kao umjetničke. Zelda ni to nije doživjela..
Ima tu i, možda mašte. Na primjer, sugerira, ali ne tvrdi, da je Francis Scott Fitzgerald bio impotentan i nesposoban voljeti svoju ženu koja je bila snažnija od njega. Sva ta silna proučavanja o 'it' paru potvrđuju, međutim, da je bio daleko od uspješnog ljubavnika. A onda je tu i ona koju sve manje opisuju kao ženu 'koja je pukla' jer u vremenu u kojem su živjeli žena je mogla biti majka, domaćica, možda glumica poput njezine prijateljice Tallulah Bankhead, ili su ih nerijetko slali na liječenje pa da nikada ne izađu iz kojekakvih sanatorija.Leroy je likove nazvao prvim imenom i prezimenom pa su tu Gertrude Stein i Tallulah Bankhead, američka kazališna i filmska glumice, kao i Zelda porijeklom iz ugledne obitelji iz Alabame (djed i ujak bili su američki senatori, a otac predsjednik Zastupničkog dom) koja je podržavala liberalne ciljeve, pokret za građanska prava koji se tek pojavio, podupirala je udomljavanje djece i pomogla obiteljima da pobjegnu od Španjolskog građanskog i Drugog svjetskog rata. Borila se s alkoholizmom i ovisnošću o drogama, navodno pušila 120 cigareta dnevno i otvoreno pričala o svojim porocima. Imala je niz veza s muškarcima i ženama, hrapavi mezzo-basso glas koji je doprinio njezinom statusu sex bombe bio je posljedica kroničnog bronhitisa iz djetinjstva, imala je izvanredno pamćenje za književnost, pamtila pjesme i drame, odigrala više od 300 uloga na pozornicama i filmu. Ali, živjela je brzo. Ni ona i Zelda - koje su zajedno odrasle - nisu bile rođene za ulogu poslušnih, krotkih žena. Zelda je 'barem' rodila i donekle ispunila 'ulogu' žene. Da je bila krotka – svakako nije.

Leroyev dvanaesti roman miješa biografski materijal s imaginarnim kako bi prikazao Zeldu, polovicu jet set para Fitzgerald koji je zapalio eru flapperica 1920-ih, osobito u Francuskoj i obilježio tzv Jazz Age. Leroy koristi zamjenicu "ja" da ispriča priču o 'svojoj Zeldi', govoreći da je 'staviti se u njezinu kožu' bio jedini način da ispriča taj 'ekstremni život': "Ne može biti mlako. To kako je Zelda živjela i kako je umrla, nije mlako", rekao je. I naslov knjige proizvod je njegovog istraživanja i potrage jer je tražio način da uključi Alabamu u naslov. "Alabama Song" je referenca na njeno rodno mjesto, nedugo nakon izlaska romana, Leroy je rekao da je sretan zbog Zelde "jer je vrijeme da se prizna njezino pravo."
Kakva je ta njena pjesma? Što bi nam dakle ispripovijedala Zelda da je mogla dobiti mjesta za svoju stranu priče? Nije to vesela pjesma, ali je fascinantna.
"Alabama Song" je nevjerojatna priča o njihovom braku prožetom ljubavlju, mržnjom, razvratom, emocionalnom ovisnošću, natjecanjem, književnim krađama i korištenjem droga – nerijetko je nešto od toga završilo na naslovnicama, a nešto nije, nikada..
Prati Zeldin burni odnos sa slavnim mužem, divlje zabave koje su posjećivali burnih 1920-ih i njezinu desetljećima dugu borbu s mentalnom bolesti. Nije teško biti fasciniran njome pa je poplava knjiga, filmova i serija Zeldu stavila u prvi plan. Ovo je ipak nešto sasvim drugo. Čitajući ulovit ćete se da je razumijete, kao da ste vi ti koji drže diktafon ili s njom razgovarate, zavaljeni u udobnu fotelju s pićem u ruci u kojem se tope kockice leda...

Zašto je Zelda toliko obilježila jedno razdoblje i zato danas fascinira toliko mnogo? Prvo, kažu, sve počinje s njezinom ljepotom. Drugo, tu su priče iz divljih 1920-ih o njihovim ludim zezancijama i zabavama. Treće, ljudi su je jako voljeli: bila je puna iznenađenja, nikad dosadna, izuzetno inteligentna, oštroumna, duhovita. Voljela je biti u središtu pozornosti kao i oni koji nisu mogli, pa su je ogovarali. Kombinacija svega toga učinila je Zeldu legendom. Scott je više puta pisao o njima - najviše u svom drugom romanu, "Lijepi ii prokleti", (The Beautiful and Damned), koji detaljno opisuje početak njihova braka. U melankoličnom, četvrtom, "Blaga je noć" (Tender Is The Night), pozlaćeni je san izblijedio u sumorniju stvarnost i on opet opisuje - njih. Sebi pri tom daje simpatičniju ulogu, ali ne sasvim riješenu demona. Zeldin je jedini roman "Save Me The Waltz" pak prikazao brak iz njezinog kuta. A onda se nakon što su oboje bili mrtvi počelo otkrivati kako je Scott čitao njezine dnevnike i rukopise i upleo ih u svoja djela. Briljantan, da, ali koristio je i njen glas...
Zato kažu da je Zeda "bila kanibalizirana od svog muža, da se morala boriti tijelom i dušom da postoji i preživi", a bogami i da objavi knjigu. Scott se svim silama trudio da njena knjiga nikada ne izađe.
Fascinantna i tragična žena čiji su joj talenti, energija i intelekt trebali donijeti briljantan uspjeh, žena koja je bila odlučna postati uspješna umjetnica, spisateljica i balerina, živjela je za te ciljeve krivoj eri u kojoj su udane žene trebale biti supruge i majke i - točka. Njezina privrženost Scottu bila je njezina propast i poništenje (iako) je on bio zarobljen kao i ona. Da su se manje voljeli, možda bi oboje bolje prošli.

Koliki je bio šok kad je otkrila da i njene najtajnije misli muž koji je bio centar njena svijeta uzima? Je li to bio posljednji udarac? Jer, kad je napokon našla ljubav s Francuzom i mislila pobjeći iz braka punog alkohola i nevoljenosti, Scott ju je skoro pa oteo i razdvojio od čovjeka s kojim bi, misli se, bila sretnija. Ona mu je bila potreban više nego li on njoj. Već 1974., njihovo jedino dijete, kći Scottie oduprla se govorkanjima i napisala kako pokušaji da se njezina majka promatra kao "klasična ponižena žena, čije je napore da izrazi svoju prirodu osujetio tipično muški šovinistički muž" nisu točni. Ali Zelda je bila znatno ispred svog vremena i zbog toga je 'fasovala'. Činjenica je i da je Scott (u)krao je njezine ideje i stavio ih u svoje knjige, a i da je Scotti živjela s tatom dok je mama ulazila i izlazila iz sanatorija, kao i da se pred djecom skrivaju problemi odraslih.... A njihov brak je bio suovisnost iz pakla sa soundtrackom iz doba jazza, kažu.
Zelda je, istina, voljela biti u središtu pažnje – južnjačka razmažena "belle", bez koje nije bilo dobre zabave. Usvojila je nove trendove – odrezala je kosu, pije, puši, vozi motor, previsoko zadiže suknju. Svi žele biti oko nje. A ona se zaljubljuje od svih udvarača, u Yankeeja, u siromašnog poručnika F. Scotta Fitzgeralda koji je bio opsjednut s idejom da postane najpoznatiji američki pisac. Podjednako je bio opsjednut idejom da je ona ljubav njegova života. Nakon vjenčanja žive između New Yorka, Azurne obale i Alabame. Oni su prvi u svijetu koji su slavu pretvorili u profesiju. On je pravi dandy, ona lijepa, otvorena i često briljantna, a zajedno su sjajni... i obično pijani. Zvjezdani autor i njegova Southern Belle pokazuju svijetu sve ono što pršti naslovnicama tabloidnog tiska.
Bili su prvi slavni par u Americi: bezbrižni zlatni par koji je bio u središtu pozornosti i stvarali vlastitu mitologiju u danima natopljenih ginom i noćima punima zabava. On je bio genijalan pisac, i roman "S ove strane raja"(This Side of Paradise) smatran je otkrićem novog morala mladih tijekom ranog doba jazza.Taj debitantski roman proslavio je 24 godišnjaka i osigurao mu novac pa je Zeldu oženio tjedan dana nakon izlaska romana. Sada su mogli raskošno živjeti. Ali, predugo su se zadržali pod reflektorom nakon što je svjetlo počelo slabiti. Nepromišljenost je napravila priču uzbudljivom i dramatičnom, ali su za to platili visoku cijenu. Kad su se sva mladenačka obećanja srušila, Scott je ostao omamljen i pijan u Hollywoodu, a Zelda se s 30 godina slomila. Dijagnosticirali su joj shizofreniju – naknadno je ustanovljeno daje bila bipolarna - i do kraja života odlazit će u sanatorije, a manje živjeti izvan njih.

Leroyev roman je oda ljubavi i književnosti, vodi nas u svijet glamura i samouništenja. Počinjemo shvaćati zašto tako mnogo darovitih umjetnika teško pokazuju ili iskoriste (sve) svoje talente. Današnje gledanje kroz prizmu feminizma ne čini Zeldi dobro. Proglašavaju je nekom vrstom proto-feminističke heroine kako se ona nije vidjela, nije bila feministica i ni u čemu nije u potpunosti uspjela. Reputacija koju ima temelji se na tadašnjim standardima a Zeldine ambicije i njezino inzistiranje na ostvarenje smatrali su neprikladnima i nezdravima. Kakvo pisanje? A ne, ne može biti balerina s 27! Nakon svakodnevnog osmosatnog plesanja, naime, zdravlje joj se urušilo pa kad je imala psihotičnu epizodu doslovno su joj rekli da je njeno inzistiranje na baletu stvorilo njezin 'podvojeni um' i da put do lijeka leži u odustajanju od svih ambicija (koje nisu u skladu s paternalističkim idealom).

Popularna loša slika o Zeldi krivica je Hemingwaya koji je želio biti pisac još dok je radio kao novinar, pa je iskoristio blagonaklonu Gertrudu Stein u Parizu i preko nje upoznao i Fitzgeralda kojem se divio. No čim je iskoristio i Gertrudu i Scotta, okrenuo je ploču. Često je to radio... U romanu "Pokretna gozba" koja je objavljena nakon Hemingwayeve smrti opisao je Zeldu kao ludu i okrivio je za Scottovu sve veću ovisnost o piću. Leroy se poigrao i s tim s govorkanjima i zapisima svjedoka – Hemingway je sa Scottom želio piti, silom dokazati svoju muškost i to da će biti veći pisac od njega, a Zelda mu je smetala. A onda su tu i govorkanja o jednom događaju u spavaćoj sobi čiji je slučajni svjedok Zelda bila... to joj Hemingway nije oprostio, nikada. Koliko god je davao sliku macho muškarca, nerijetko su ga žene pri upoznavanju doživjele kao aseksualnog, a Zelda je i rekla mužu kako je Hemingway "malo više od maćuhice s dlakavim prsima". Ona je znala, svi su znali, ali si Hemingway to ne bi priznao iako nije bio imun na svoj spol. Uz to, imao je svoje duhove i mentalnu bolest koja je polomila mnoge grane njegova obiteljskog stabla i na kraju i njega samog.

Nije ni Scott bio bez problema - između 1933. i 1937. bio je osam puta hospitaliziran zbog alkoholizma i mnogo puta završio u zatvoru. Patio je od depresije koju je alkohol pojačavao. U veljači, ožujku i travnju 1936. Scott je priznao pojedinosti o svom slomu na stranicama časopisa "Esquire". Naslovio ih je "The Crack-Up". Priznanje alkoholizma smatralo se slabošću karaktera, pa je Scottov javni mea culpa bio više od iskrenosti ili hrabrosti - bilo je to ravno profesionalnom samoubojstvu.
Onda je 1937. nekako dobio posao ugovornog pisca scenarija za Metro-Goldwyn-Mayer (MGM) studio. Pušio je lančano, prejedao se fudgeom, čokoladicama i slatkim gaziranim sokovima, izgladnio od alkohola nije mogao svladati pisanje scenarija, njegova prekrasna proza nije dobro prevedena u ritam filmskog platna. Protiv sistema se pobunio tako što se - opijao. Scottov ugovor s MGM-om nije obnovljen pa je pokušao raditi kao freelancer u nekim drugim studijima i previše je puta učinio ono što kronični alkoholičari često čine: ponovo je počeo piti.

Scott se bori s novcima, nesigurnim zdravljem svoje žene koju je nekad, pa i sada povremeno, beskrajno volio, i obrazovanjem njihove kćeri Scottie. Prijatelji su mu više puta predlagali da se pridruži grupi za podršku trijeznosti koju su 1935. osnovali burzovni mešetar Bill Wilson i liječnik Bob Smith, Anonimnim alkoholičarima. Scottov odgovor bio je i prepun prezira i samoporažavajući: "Nikad nisam bio stolar. AA može pomoći samo slabim ljudima jer je njihov ego ojačan grupom. Grupa im nudi snagu koju oni sami nemaju." Odlučio jw snagom svoje volje osloboditi aae ovisnosti. Tjednima i mjesecima bilo je trijezan pa se mjesecima opijao što je uzimalo sve veći danak njegovog mozga i tijela. Jednom se hvalio da je smanjio potrošnju gina, ali je i dalje pio 37 piva dnevno. Krajem listopada 1939., nekoliko tjedana nakon katastrofalne pijanke, Fitzgerald je kćeri Scottie napisao neku vrstu samohvalospjeva: "U svakom slučaju, ponovno sam živ - preživljavanje tog listopada je nešto učinilo - sa svim svojim naporima i potrebama, poniženjima i borbama, ja ne pijem. Nisam velik čovjek, ali ponekad mislim da bezlična i objektivna kvaliteta mog talenta i žrtvovanje istog, u dijelovima, da bi se očuvala njegova bitna vrijednost, ima neku vrstu epske veličine. U svakom slučaju, nakon radnog vremena tješim se takvim zabludama."

Scott, supruga Zelda i kći Scottie živjeli su u iznajmljenoj kućici u Baltimoreu, u blizini bolnice Johns Hopkins, gdje se Zelda liječila. Četiri godine u Baltimoreu, bile su burne. I Scott i Zelda provodili su vrijeme pišući. On je dovršio i objavio "Blaga je noć" i napisao niz članaka (i "The Crack-Up" ). Zelda je napisala i objavila svoj poluautobiografski roman "Save Me the Waltz" (Sačuvaj valcer za mene) za vrijeme liječenja. Zeldin jedini polu-autobiografski roman bio je po objavljivanju kritiziran i napadan. Počela ga je pisati 1932. a završila ga je za manje od mjesec dana nakon što su je primili u psihijatrijsku kliniku Phipps u Baltimoreu, Maryland, i liječili je od 'živčanog sloma' .Podijeljen u četiri poglavlja kronološka je pripovijest o četiri razdoblja u života južnjačke ljepotice Alabame Beggs i njezinog muža alkoholičara Davida Knighta, dvoje hedonista iz Doba jazza koji su slabo prikriveni alter-ego iz stvarnog života. Kako je njezin brak sve gori, Alabama se sve više udaljava od svog muža i njihove kćeri. Odlučna da postane slavna, ostarjela Alabama želi postati poznata primabalerina i nemilosrdno se tome posvećuje. Međutim, žulj se ubrzo inficira od ljepila u kutiji njezine špice, dolazi do trovanja krvi, i Alabama više nikada ne može plesati...
Mužu je napisala: “Ponosna sam na svoj roman, a jedva sam se mogla suzdržati da ga napišem. Svidjet će ti se - izrazito je École Fitzgerald, iako ekstatičniji od tvog, možda i previše." Poslala je rukopis Scottovom uredniku, Maxu Perkinsu, a da ga mužu nije pokazala: “Scott ga nije vidio, jer ga je zaokupio vlastiti (roman),” napisala je, “užasno sam zabrinuta hoće li mu se svidjeti”.
Nije. Kad je saznao da je poslala rukopis njegovom uredniku, a da mu rukopis nije pokazala, Scott je bio bijesan. Najbolnije mu je bilo što je koristila materijal iz njihovih života i izbila mu karte iz ruku. Iskoristio je svoj ugled slavnog pisca. (Kasnije će Scott u dogovoru s liječnicima zabraniti da joj daje papir i olovku, a sve što napiše, morali su mu dati. On bi to iskoristio, maestralno jer: "njegova sposobnost da uhvati okus jednog razdoblja, miris noći, djelić stare pjesme, u frazi..." bio je savršenstvo.).
Nakon što ga je ipak pogledao, napisao je Perkinsu da će se jedan pasus morati "radikalno rewriteati" i počeo pritiskati na Zeldu. Iako je odbijala napraviti izmjene, naposljetku se pomirila, i promijenila "ono što je bilo prilično zasljepljujuće i samo opravdavajuće" priznanje'. Ako je on mogao priznati da je alkoholičar, ona nije smjela pisati da pati od mentalne bolesti, a kamo li opisati njihov brak. Na kraju je Perkins ostavio roman kakav je bio, ali je Scott natjerao Zeldu da ga još više uredi prije nego što ga je 'Scribner's' objavio u listopadu 1932. Izdavač je Scottu dao za predujam toliko novaca za njegov roman pa su, navodno, "dogovorili su da se polovica Zeldinih tantijema iskoristi kao prebijanje Scottova predujma dok njegov roman ne vrati 5000 dolara."
'Save Me the Waltz' se nije dobro prodavao, Zelda je zaradila 120,73 dolara, a kritičari su ga uglavnom osudili: “Ne samo da njezini izdavači nisu smatrali shodnim obuzdati gotovo apsurdnu bujnost pisanja,” pisali su u recenziji u New York Timesu, “već knjizi nisu pružili elementarne usluge pismenog lektora.”
A opisala je njih i njihov brak i zadnjim odlomkom prikazuje nesretne Knightove, nepokretne i raspršene kao par: "Sjedili su u ugodnom mraku kasnog poslijepodneva, zureći jedno u drugo kroz ostatke zabave; srebrne čaše, srebrni pladanj, tragove mnogih parfema; sjedili su zajedno gledajući kako sumrak teče kroz mirnu dnevnu sobu koja odlazili su poput bistre hladne struje potoka pastrva."

Danas roman hvale: živopisna i dirljiva priča, ispovijest slavne, pomalo osuđene glamurozne djevojke iz 1920-ih dočarava duh jednog doba. Roman je briljantan prikaz jedne sudbine i jedne zaista nevjerojatne žene, čak i ako ne znate mnogo o tom slavnom paru. Moćno je napisan pa ne čudi nagrada i hvalospjevi.

Dok je bio u Hollywoodu, kao nerazveden, započeo je ljubavnu vezu s trač kolumnisticom Sheilah Graham, nakon jednog izlaska se srušio. Umro je od srčanog udara 21. prosinca 1940. Imao je 44 godine. Zelda je organizirala prijevoz tijela u Maryland, za pogreb u katoličkoj crkvi Svete Marije u Rockvilleu gdje su pokopani Scottov otac i preci. No crkva je to zabranila, tvrdeći da nije bio katolik, pa je pokopan je na groblju Union Churcha, protestantske crkve, milju dalje. Malo ljudi, uključujući kćer, došlo je na pogreb dva dana nakon Božića. Tijelo je bilo izloženo u mrtvačnici i pogrebnici su vratili Scottovu sijedu kosu u zlatno smeđu, prikrili bore koje su kvarile profil kojem su se nekoć divili milijuni. Scottove su ruke, međutim, pričale priču o previše alkohola i nezdravom životu; bile su osušene i krhke kao u nekog starca.
Jedna od rijetkih koja joj došla na pogreb bila je duhovita pjesnikinja, scenaristica (i alkoholičarka) Dorothy Parker. Hvalila je Scotta kao najvećeg romanopisca svoje generacije i oštro ga kritizirala kao "konjskog magarca". Tiho, ispod glasa, ožalošćena i pripita šapnula je: "Jadni kurvin sin." Oni koji su kasnije čuli za tu primjedbu pretpostavili su da je dala jedan od svojih neprikladnih, oštrih komentara, a zapravo je citirala "Velikog Gatsbyja": lik "Owl-Eyes" to je rekao dok je stajao nad lijesom Jaya Gatsbyja.
Možda bi bilo bolje da je netko nad Scottovim tihim tijelom citirao kraji njegova književnog remek-djela s Long Islanda, jer Gatsby je bio i Scott, a Daisy, barem na početku, Zelda.

Zelda je 1940-ih s prekidima živjela u Highland bolnici u Ashevilleu, u Sjevernoj Karolini. Kad je 10. ožujka 1948. izbio požar u bolničkoj kuhinji, nastala je panika. Imala termin za terapiju elektrošokovima, bila je pod sedativima i zaključana u čekaonici. Vatra se proširila po katovima zgrade preko otvora za hranu i Zelda je izgorjela s još osam žena. Imala je 47 godina. " Plamenom se", piše "ubijaju buntovnice, vještice i svetice, nastrane i luđakinje" piše Leroy. Pokopana je sa svojim mužem i počivali su u miru 27 godina. Godine 1975. građanske skupine htjele su urediti grob. Kćer uspjela dobiti dozvolu da se njeni roditelji ponovno sahrane na obiteljskoj parceli u crkvi St. Marije. Posjetitelji na grobu ostavljaju olovke i boce pića.

Roman je osvojio nagradau Goncourt.