Košarica
Izbornik

Važno je da smo – sretni (60 godina od smrti Alberta Camusa)

Važno je da smo – sretni (60 godina od smrti Alberta Camusa)

S ovom godinom na izmaku, podsjetit ćemo se obilježavanja tužne godišnjice iz svijeta književnosti -  60 godina od smrti Alberta Camusa. Njegova je "Kuga", Le Peste u ovoj godini postala ponovo čitana, kao i Orwellova 1984 – distopije i knjige o pandemijama sada su, na žalost IN.  Od Velike Britanije do Japana, roman iz 1947. etablirao se 2020. kao globalna senzacija, svrstavši se na top ljestvice najprodavanijih knjiga (i autora) i gurnuvši izdavače u hitni reprint. Ali Camusova plodna i višeznačna karijera proteže se više i dalje od ovog virusnog hita. Počelo se pisati o autorovom životu, od njegovih skromnih početaka u Alžiru pod francuskom vladavinom, preko uspjeha, Nobela i tragične smrti. Podsjetio nas je kako je patnja slučajna. A fenomen Kuge počeo je u siječnju 1947. kad je počeo pisati priču o virusu koji se nekontrolirano širi krajem 1940-ih sa životinja na ljude i na kraju uništava pola populacije jednog "običnog grada", Orana na alžirskoj obali. "Kuga" je objavljena nakon sedam godina, 1947. i uporno je i često opisuju kao najveći roman poslijeratnog doba.

Roman je kronika, pisan je u trećem licu iako ga zapravo piše jedan od sudionika zbivanja, doktor Bernard Rieux, ali koristi i bilješke drugog važnog lika, Jeana Tarroua. Tu su i kriminalac Cottard, zaljubljeni novinar Rambert, svećenik Paneloux te Joseph Grand, činovnik koji pokušava napisati knjigu. Od početka epidemije i invazije štakora pa do njezinog povlačenja, Camus je opisao sudbine ljudi koji se pokušavaju nositi s bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Vratimo se "Kugi". Na početku priče gradom vlada jeziva normalnost. Zlokobna. Naslućujemo da će se nešto promijeniti. Stanovnici vode svoje živote u kojima je glavni centar novac – otuđeni su. Pripovjedač liječnik Rieux nailazi na mrtvog štakora. Ali ima ih više, i više i uskoro Oran zahvaća epidemija jer je bolest prešla na ljude i panika vlada u svakoj ulici… Prvu je verziju je završio 1943., a za potrebe pisanja Camus je proučavao medicinske priručnike i razna književna djela u kojima je bolest opisana. Filozofska pitanja o apsurdnosti života, smrti, patnji, ljubavi i solidarnosti recept je za savršen roman, iako je vrlo složeno i pisano na tradicionalan način za razliku od Stranca koji je bio na prvu daleko popularniji. Proučavao je povijest kuge, čitao o Crnoj smrti koja je u Europi 14. stoljeća ubila oko 50 milijuna ljudi, pa o talijanskoj kugi koja je 1630. ubila 280 000 ljudi u Lombardiji i Venetu, pa o izbijanima u Londonu u 17. st, i istočnoj obali Kine u 19. stoljeću. Djelo često tumači i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj okupaciji s čim se ne slaže Alain de Botton, već je Camusa, drži on, privukla tema jer je vjerovao da su stvarni povijesni incidenti koje nazivamo pošasti tek koncentracija univerzalnog preduvjeta, dramatični primjeri vječnog pravila: da su sva ljudska bića ranjiva da ih u bilo kojem trenutku nasumično istrijebi virus, nesreća ili postupci naših bližnjih. A ljudi, pa tako i u romanu stanovnici Orana to teško mogu prihvatiti. Neprestano izmišljaju razloge, čak i kad četvrtina grada umire, zašto se to njima neće dogoditi. I sami smo ti prošli, tu neku negaciju, ne vjerovanje da zlo može stići i u ratu kad je mnogo ljudi mislilo "neće nas": Oranci su moderni ljudi, putuju zrakoplovima, čitaju novine i imaju telefone – ne mobitele, ali telefone. Naravno da neće umrijeti kao oni u davna doba, poput stanovnika Londona u 17. stoljeću - moderniji su i napredniji. Jer kuga je sa Zapada nestala, tvrde oni. "Da", dodaje Camus, "svi su to znali, svi osim mrtvih". Jer za Camusa kad je o umiranju riječ nema napretka – uvijek se umire isto, od lomljivosti života nemoguće je pobjeći. Uvijek postoji neka kuga odnosno podložnost smrti, ili pak događaj koji će naš život obesmisleniti. Ako mislite da je ovo tmuran roman – on to nije. Camus nije htio plašiti ljude, već skrenuti pažnju na apsurd života. Ako ga prepoznamo onda bi nas trebao dovesti ne do očajavanja već prihvaćanja  - tragikomičnog iskupljenja. Omekšavanja srca, odvraćanja od prosuđivanja, optuživanja i moraliziranja, a donijeti prihvaćanje sreće, radosti, zahvalnosti. Zato je i 2020. Camus čitan. Nije mu bila namjera ni uspaničiti ljude jer od panike nema pomoći. A i panika traje kratko pa se nakon nje na kraju može pronaći sigurnost. Ali, Camus misli, "moramo voljeti sve te proklete ljude i raditi bez nade ili očaja jer sigurnosti ne može biti. Život je", kaže, "hospicij, a nikada bolnica". Na vrhuncu zaraze, kad tjedno umire 500 ljudi, katolički svećenik Paneloux drži propovijed i objašnjava kugu kao Božju kaznu za izopačenost. Ali dr. Rieux je gledao dijete kako umire i zna bolje: "Patnja se nasumično raspoređuje, nema smisla, jednostavno je apsurdna" i to je najljubaznije što se o njoj može reći. Liječnik neumorno radi, ali on nije heroj. "Cijela ova stvar nije u junaštvu", kaže dr. Rieux. "To može izgledati smiješno, ali jedini način borbe protiv kuge je boriti se pristojno." Drugi lik pita što je pristojnost. "Raditi svoj posao", odgovara liječnik. Nakon godinu dana  na kraju kuga nestaje. Sve je manji broj zaraženih. Oranci slave, patnja je gotova i sve  ože biti kao i prije. Ali, Rieux zna da ovo nije priča o konačnoj pobjedi. Kuga, kaže, nikada ne umire. Strpljivo čeka dan kad će ponovo probuditi svoje štakore i poslati ih da umre u nekom sretnom gradu. I zato i danas razumijemo Camusa – jer i ovo stoljeće ima epidemije, pandemije, viruse, smrti. Nije on prorok, ali dobro poznaje ljudsku narav, a ona je uvijek ista. Jer tu pošast, kaže, svatko ima u sebi i nitko na nju u svijetu nije imun.

Mnogi su se raspisali kako je Camus predvidio ovogodišnji virus. Nije, kažu drugi. I onda se citira i rečenica koja nama teže pada – "Oh, da je barem bio potres! Dobro tresenje i to je to ... Jedan broji mrtve, jedan broji žive i sve je gotovo i završeno. Ali ovo pokvareno kopile bolesti! Čak i oni koji ga nemaju, nose ga u srcu." U godini koja odlazi i Alain de Botton i mnogi autori raspisali su se o Camusu i njegovom djelu iz davne godine. Definitivno velikom, jer kako je samo ponovno aktualno! Nadajmo se da s krajem ove godine dolaze bolja vremena. A Camus, francuski književnik i filozof, sa svojim stilom pisanja koji se s Orwellom protivio totalitarnim režima na Istoku i Zapadu pa osnovao Skupinu za međunarodne veze unutar Pokreta Revolucionarne unije, a 1944., osnovao Francuski komitet za Europsku federaciju (Comité Français pour la Féderation Européene) kad je rekao da se "Europa može razvijati samo putem ekonomskog napretka, demokracije i mira ako države postanu federacija". Veliki je dio svog rada posvetio ljudskim pravima, a 1952. odbija suradnju s UNESCO-om i javno prosvjeduje primanju Španjolske, kojom je tada vladao diktator Francisco Franco, u tu organizaciju. Javno prosvjeduje 1953. protiv komunističke represije Sovjetskog Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj 1953., a prosvjeduje i protiv gušenja prosvjeda u Poznańu 1956. te nasilnom gušenju mađarske antikomunističke revolucije 1956. I dalje je ustrajan u svom pacifizmu i protivljenju smrtnoj kazni pa je njegov najznačajniji doprinos u borbi protiv smrtne kazne esej kojeg je napisao s književnikom Arthurom Koestlerom, osnivačem Lige protiv smrtne kazne. Kad je 1954. izbio Alžirski rat za nezavisnost, Camus je bio u moralnoj dilemi. Podržao je pied-noire, no branio je i francusku vladu jer je smatrao da je alžirski ustanak samo integralni dio "novog arapskog imperijalizma" kojeg predvodi Egipat, i "anti-zapadna" ofenziva koju predvodi SSSR kako bi "okružio Europu" i "izolirao Sjedinjene Države". Camus je želio da Alžir dobije veću autonomiju ili čak federalne uvjete, iako ne i potpunu samostalnost, i vjerovao da pied-noiri i Arapi mogu živjeti zajedno. Za vrijeme rata zalagao se za građansko primirje koje bi spasilo civile, no obje strane su to odbile i proglasile ideju i Camusa budalastima. Nije ga to omelo - nastavio je raditi za alžirske zarobljenike koji su čekali smrtnu kaznu. Govorili su da je mogao više, ali kasnije će reći kako se bojao za svoju mamu koja je još uvijek živjela u Alžiru. No, kako se zalagao i za alžirsku stranu, posljednjih se godina piše i pita – osim što je francuski nobelovac, je li on i prvi afrički i alžirski nobelovac? Jer 1957. Švedska akademija dodijelila je Camusu Nobelovu nagradu za književnost jer "kroz djela s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti naših vremena".

Camus je bio drugi najmlađi primatelj (nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao je nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio - samo tru godine. Poginuo je prije 60 godina u pomalo bizarnoj automobilskoj nesreći u mjestu Villeblevin kad je u zadnji čas odlučio do Pariza ići sa svojim izdavačem Michelom Gallimardom njegovom Facel Vega umjesto vlakom. Imao je 46 godina. I zato je Camus velik. Jer i danas je aktualan i čitan, očarava svojim pisanjem. On je smatrao da je biti sretan, da je sreća naša moralna obveza. I zato, krenimo u sretniju i bolju 2021.

Napisala Sandra Veić Sukreški

Photo: Rene SAINT P

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 10:12:55