Susana Fortes, Čekajući Roberta Capu

Da je bilo drugačije, možda bi bili najbolji fotografski par svih vremena. Zaljubljeni u fotografiju i avanturu, jedno u drugo bili su poput neke sile. Jer Endre Ernő Friedmann i Gerda Pohorylle bili su it par. On je Gerdu podučio fotografiji i ubrzo su postali fotografi svjetskog značaja. Velika je to i tragična priča pa ne čudi da je kod nas izašla druga knjiga u kojoj je glavna junakinja mlada djevojka, fotografkinja nesretne sudbine.

Endre je poznatiji kao Robert Capa, jedan od najslavnijih i vjerojatno najboljih ratnih fotoreportera i fotografa u povijesti. Rođen je u Budimpešti 1913., tada još Austro-Ugarskoj, židovskog je podrijetla. Nije želio živjeti poput svojih roditelja i uvjeren da u Mađarskoj nema budućnosti, s 18 godina odlazi od kuće. Želio je postati pisac, ali se na svojoj prvoj europskoj stanici, Berlinu, zaljubio u fotografiju. Iz Berlina je pobjegao pred nacistima i 1933. stigao u Pariz. Ali, tamo nema posla za nepoznate freelancere. Upoznao je Gerdu Pohorylle, Njemicu rođenu u Stuttgartu u obitelji Židova koji su emigrirali iz istočne Galicije. Prije Pariza, nakon što se školovala u Švicarskoj, njena obitelj seli u Leipzig gdje je Gerda uhićena zbog širenja propagande protiv nacista pa na kraju Pohorylleovi prisilno odlaze iz Njemačke i dolaze u Pariz. Ona ima 23 godine i nejasnu sliku svoje budućnosti. Roditelji odlaze u Eretz Yisrael , a njezina braća u Englesku. Markantan se Mađar u nježnu i krhku djevojku velikih očiju zaljubio na prvi pogled. ali, trebalo je od nečega živjeti. Nekako je trebalo prevariti urednike pa su smislili ime i image "poznatog američkog fotografa" koji se, eto slučajno našao u Parizu. Kako su Fiedmanna u školi zvali cápa, morski pas, a prezime ga je podsjećalo na sjajnog režisera Franka Capru, Gerda i Endre smisle ime i prezime tog sjajnog američkog fotografa -  Robert Capa. Teško je provjeriti, a i nikome to ne pada na pamet, koliko je taj Amerikanac dobar. Počinju dolaziti poslovi… Ali Gerda i Emdre imaju ideju da  će se kao fotograf koji radi u Europi, probiti i na američkom, velikom i bogatom tržištu i zato fotografije prodaju kao Robert Capa – a zapravo su većinom Gerdine. I Gerda mijenja ime u Gerda Taro, spajajući imena: Tarō Okamoto japanski je umjetnik, a uvijek se navodi da je ime posudila od švedske i američke dive nijemog filma Grete Garbo – Gerta u Gerda, a ne Greta? No, dobro. U Gerdi se rađa ideja da se "odvoji" od projekta Robert Capa i da postanu ono što i jesu -  dvoje fotografa - Robert i Gerda, , svaki sa svojim potpisom. Naravno da ne mogu ne otići u Španjolsku kojom bijesni rat – avantura je to u koju naglavačke odlaze i Dos Passos, Hemingway, Orwell… Gerda stiže u Barcelonu da pokriva događaje s Capom i Davidom „Chimom“ Seymourom, i uskoro ima nadimak - La pequeña rubia , Mala plavuša. Ona je sitna i plavokosa, ali strašno izdržljiva i snažna. Zajedno pokrivaju borbe na sjeveroistoku Aragona i u južnoj provinciji Córdobi. Uvijek su zajedno, a s lažnim potpisom Roberta Cape uspjeli su objaviti fotografije u važnim publikacijama poput švicarskog Zürcher Illustriertea, francuskog Vua. Njihove rane ratne fotografije prepoznatljive su jer je Taro koristila Rollei kameru koja je prikazivala fotografije u kvadratu, a Capa pravokutne slike s Contaxom ili Leicom. Neko su vrijeme 1937. godine oboje prodavali slične fotografije od 35 mm pod oznakom "Capa & Taro". Karijera je uzletjela, a oni su jurili po frontama da bi ovjekovječili rat.

Gerda i slavni "Meksički kofer"

Ima jedna stvar kod ratnog novinarstva – izgubi se perspektiva, a neustrašivost i adrenalin zamagle realnost. Čovjek kao da uđe u neko izvanredno, neobično, nadljudsko stanje. To je opasno i često završi loše. Izgleda da je Gerda osjetila upravo to. Ali tko joj je mogao objasniti da je opasno? Ta bio je rat. Tko je mogao reći gdje je granica kad se svijet oko nje raspadao?

Izbjeglive, Robert Capa

Između fronta, rata, smrti Capa je zaprosio svoju obožavanu Gerdu. Odbila ga je. Misli se ne definitivno, jer joj se građanski život u miru činio jako dalekim, a važnijim da svijetu kroz fotografije pokazati koliko je rat velik, strašan i opasan za cijelu Europu. Ona, Capa i David Seymot Chim bili su fotografi koji su udarili temelje modernoj ratnoj fotografiji, a njihovi su radovi smatrani jednim od najinventivnijih i najstrastvenijih "pokrivanja" rata u Španjolskoj. Gerda je postala dio kruga svjetskih intelektualaca koji su dolazili u Španjolsku, Francuski komunistički list Ce Soir dao joj je ugovor i ekskluzivno objavljivao samo njezine fotografije. Tada je počela komercijalizirati svoje fotografije pod oznakom Photo Taro, a klijenti su joj bili Life, Illustrated London News i Volks-Illustrierte (izdanje Arbeiter-Illustrierte-Zeitung u progonstvu). Kad je bio bombaški napad u Valenciji, Taro je jedina bila tamo, sve fotografirala i dobila ono što zovemo ekskluzivom – i postala je poznata preko noći. U srpnju 1937. njene  fotografije traži međunarodni tisak jer je sama i jedina pokrivala regiju Brunete u blizini Madrida za "Ce Soir". Iako su fašisti tvrdili da je regija pod njihovom kontrolom, republikanske su ih snage zapravo istjerale, a njezine su fotografije bile jedino svjedočanstvo. I izgledalo je da su uspjeli i Capa i Gerda. U srpnju 1937. Capa je bio  na kratkom poslovnom putu u Parizu i vratit će se na front i još jednom zaprositi Gerdu. I onda još jednom, sve dok ne pristane. Ali…. Dok je izvještavala o povlačenju republikanske vojske u bitci kod Brunete, skočila je na papučicu automobila generala Waltera u kojem su bili ranjeni vojnici. U kaosu na cesti republikanski tenk se prevrnuo na bok i prignječio Gerdu. Umrla je dan iza, 26. srpnja 1937. Imala je tek 26 godina. Okolnosti Gerdine smrti ispitivao je britanski novinar Robin Stummer pišući u časopisu New Statesman i citirao Willyja Brandta, kasnije kancelara Zapadne Njemačke, i Gerdinog prijatelja za vrijeme Španjolskog građanskog rata koji je rekao da je ona bila "žrtva staljinističke čistke komunista i socijalista u Španjolskoj koja nije bila usklađena s Moskvom". O tome se pričalo jer je isto tako nestao José Robles Pazos, Dossov prijatelj, inače pisac, aristokrat koji je iz Španjolske odselio u Ameriku gdje je predavao na sveučilištu John Hopkins i preveo, besprijekorno i "Manhattan Transfer" i djela Sinclaira Lewisa. Tog je nesretnog ljeta bio na ljetovanju u Španjolskoj kad je izbio rat. Naravno da je s Dosom otišao na front, i onda - nestao. Uhitili su ga i strijeljali  kao Frankovog špijuna što je suluda osuda s obzirom da je bio ljevičar pa nikako ne bi bio za fašiste. Hemingway i Dos Passos su bili u Madridu i koliko je god Passos pokušavao saznati što se dogodilo Roblesu, Hemingway se nije htio miješati. Do danas je Roblesova smrt nerazjašnjenja, no pretpostavlja se da je kao prevoditelj sovjetskom izaslaniku koji se sukobio sa službenikom NKVD-a čuo sve zakulisne igre i postao nezgodnim svjedokom kojeg su ušutkali.  Hemingway je ubojstvo odobrio kao "neophodan čin u vrijeme rata", a Dos Passos, ogorčen smrću svog prijatelja, potpuno se odvojio od Hemingwaya, ljevice i kasnije započeo svoj pokret u političkoj desnici. No, Gerdu nije smaknuo NKVD već glupa nesreća. U interviewu za španjolski dnevnik El País, nećak republikanskog vojnika u bitci kod Brunete objasnio je da je Taro umrla u nesreći. Prema izvještaju očevidaca, pregazio ju je tenk za vožnju unatrag i umrla je od rana u engleskoj bolnici El Goloso nekoliko sati kasnije. Vozač tenka nije ni shvatio što se dogodilo. Zbog svog političkog opredjeljenja, a logično je bila protiv fašista, Taro je nakon svoje smrti postala cijenjena antifašistička figura. Zato je 1. kolovoza 1937. godine, na njen 27. rođendan, Francuska komunistička partija priredila veliki pogreb u Parizu na kojem je bilo na desetke tisuća ljudi. Gerda počiva na Père Lachaise, a skulpturu Horusa napravio je Alberto Giacometti. Natpis je na francuskom i katalonskom: "Tako nitko neće zaboraviti tvoju bezuvjetnu borbu za bolji svijet". Capa je bio očajan. Spas je pronašao u poslu. Imao je nos za dobru fotografiju, ali je neprekidno tragao za novima – po frontovima. Nakon Španjolskog građanskog rata u kojem je dobio karijeru, ali izgubio ljubav, pokrivao je Drugi kinesko-japanski rat, Drugi svjetski rat, Arapsko-izraelski rat 1948. i Prvi indokineski rat. Bio je jedini fotograf na plaži Omaha kad je počelo savezničko iskrcavanje u Normandiji.  Na nesreću, razvijač filmova Life magazina greškom je osvijetlio negative u mračnoj komori pa danas imamo samo osam fotografija savezničkog iskrcavanja. Capa nikada nije prigovorio za neuspješan razvoj tri i pol role filma snimljenih u Normandiji Osim fotografija koji su danas klasici, ostavio je svijetu i agenciju Magnum Photos čiji je suosnivač, a za koju je i danas prestižno raditi. Bila je to prva organizacija za freelance fotografa diljem svijeta. Magnum Photos rođen je 1947. a osnivači su Capa, Henri Cartier-Bresson, William Vandivert, David Seymour Chim i George Rodger. Ekipa iz snova!

 Robert Capa u Španjolskom građanskom ratu; svibanj 1937. Snimila: Gerda Taro

Koliko goda da je uspjeha imao kao fotograf, na osobnom planu nije imao sreće. Nije bio nesretan, ali nikada nije prežalio Gerdu i nikada se nije oženio. U veljači 1943. Capa upoznao je prelijepu Elaine Justin, ženu glumca Johna Justina. Zaljubili su se i veza je trajala do kraja rata iako je Capa bio uglavnom na frontu. Capa je vezu s Eleine koju je zvao Pinky  opisao u svojim ratnim memoarima "Slightly Out of Focus". Eleine prekida s Capom 1945., a on je ubrzo u vezi s glumicom Ingrid Bergman. U prosincu 1945. Capa dolazi za Ingrid u Hollywood i kratko radi za American International Pictures. Ingrid ga nagovara da se vjenčaju, ali Capa nije želio živjeti u Hollywoodu. Nije to bio razlog jer Ingrid će kasnije napustiti filmsku meku zbog ljubavi – Capa se jednostavno nije imao namjeru ženiti. Prekinuli su u ljeto 1946. kad je Capa otputovao u Tursku. Capa i njegov prijatelj John Steinbeck putuju 1947. u Sovjetski Savez. Steinbeck piše A Russian Journal, a Capa fotografira Moskvu, Kijev, Tbilisi, Batumi i ruševine Staljingrada.  Capa posjećuje i tek stvoreni Izrael, a njegove fotografije o toj mladoj državi mogu se vidjeti u knjizi "Report on Israel" koju je napisao Irwin Shaw. Početkom 1950ih Capa putuje u Japan na izložbu fotografija, a Life magazin mu nudi posao fotografa u jugoistočnoj Aziji, gdje su se francuske trupe osam godina borile u Prvom indokineskom ratu. Iako se nekoliko godina prije zakleo da nikada više neće fotografirati rat, s francuskim trupama s još dvoje kolega, novinarima Lifea Johnom Mecklinom i Jimom Lucasom odlazi na ratište.. Kad je francuski pješački puk prolazio opasnim područjem 25. svibnja 1954. na njih je otvorena vatra. Capa iskače iz Jeepa da bi izbliza snimio borbu kao i toliko puta do tada. Nekoliko minuta poslije Mecklin i Lucas čuli su eksploziju - Capa je stao na nagaznu minu. Bio je još živ, bez jedne noge i s ranama po prsima. Uspjeli su ga donijeti do male poljske bolnice, ali nije bilo pomoći. Capa je bio mrtav. Umro je s foto aparatom u rukama. Imao je 40 godina. I – nikada nije govorio o Gerdi.

Gerdina fotografija vojnikinje koja odmara

Kod nas možda nije tako, no svijet je fasciniran s Capom i Taro. Sjajna je priča o "Meksičkom koferu", The Mexican Suitcase, o kojem je snimljen i dokumentarni film. Kofer s 4500 negativa Taro, Cape i Davida Seymoura "Chima" je naime izgubljen za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Naravno da je udarna vijest postala njegov pronalazak – u tri kutije bilo je više od 4500 (35mm) negativa snimljenima u Španjolskom građanskom ratu. Slavni je kofer u International Center of Photography u New Yorku. Pronalaskom kofera pokazalo se da je Taro autorica fotografija pa je njezina uloga prve ženske ratne fotografkinje postala jača i veća. Početkom 2018. godine sin mađarskog dr. Kiszelyja koji je liječio Gerdu objavio je pronađenu fotografiju koja je njezina fotografija na smrtnoj postelji u engleskoj ratnoj bolnici.

Roman "Čekajući Roberta Capu" dobitnik je Nagrade Fernando Lara, a preveden je na petnaestak jezika. Susana Fortes, autorica u nas objavljenoga "Quattrocento", ovim je prikazom slavnoga fotografskog para sjajno rekonstruirala živote dvoje mladih, talentiranih fotografa te elegantno kombinira činjenice i fikciju. A sada je stigao još jedan roman pa je sasvim u redu da ga – pročitamo.

Napisala: Sandra Veić Sukreški