Šetnja Parizom kroz vrijeme - "Pariška knjižnica" i "Francuska fotografkinja"
Dvije knjige koje su me odvele u Pariz i Francusku, moj omiljeni grad i moju omiljenu zemlju. Oduvijek sam osjećala da pripadam tom gradu - gradu svjetla, gradu ljubavi, gradu knjiga i umjetnosti. U njemu sam redovito provodila i po par mjeseci godišnje dok sam radila za francusku avio kompaniju Air France. Francuski jezik, kultura, književnost, gastronomija i glazba su zauvijek u mom srcu. Tamo pripadam u potpunosti. Tamo sam doma. Zato nisam dugo čekala "uroniti" u ove dvije poslastice. I jedna i druga knjiga nas čitatelje vode u prošlost, u vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi nas stalno kroz izmjenjujuća poglavlja vraćale u sadašnjost povezujući događaje i likove. I jedna i druga knjiga vješto isprepliću dvije vremenske linije a autorice su bile nadahnute pričama i događajima iz stvarnog života. U obje knjige se ističe koliko su na cijeni bile hrabrost, karakternost, prijateljstvo i ljubav. U Pariškoj knjižnici se to odnosi na pariške knjižničare koji su riskirali svoje živote tijekom Drugog svjetskog rata, dok je u Francuskoj fotografkinji riječ o hrabrim ženama koje su fotografskim aparatom i perom dokumentirale događaje s ratišta i svjedočile toplim ljudskim pričama na koje su nailazile u jeku rata. Junakinje iz obje knjige – Odile i Jessica su me oduševile i mogla sam se lako poistovjetiti s njihovim osobinama, odlukama i stavovima.
Pariška knjižnica (Janet Skeslien Charles) - knjige su svjetlo u mraku, tračak nade u trenucima potrebe
Roman nadahnut pričom iz stvarnog života pariških knjižničara koji su riskirali svoje živote tijekom Drugog svjetskog rata u okupiranom Parizu. Glavna tema romana je izdaja koja dolazi u raznim oblicima ali ima uvijek dalekosežne posljedice kako za izdane tako i za izdajice. Glavna junakinja Odile kao vrlo mlada i pametna žena ostvaruje svoj san. Zapošljava se u renomiranoj američkoj knjižnici u središtu Pariza. Držeći u rukama sjajna književna djela i udišući miris starih knjiga nije mogla zamisliti ništa ljepše. Odile do te mjere voli knjige da zna Deweyjevu decimalnu klasifikaciju napamet (sustav klasifikacije knjiga u knjižnicama koji je 1876. razvio Melvil Dewey i koja se nakon niz nadogradnji koristi i u Hrvatskoj kao UDK). Knjige i ljubav prema čitanju sastavni su dio ove priče, kroz citate i reference na autore. To mi se posebno svidjelo. Međutim rat je sve bliže i bliže. Nacisti okupiraju Pariz i nad Odile stalno visi prijetnja da će izgubiti svoje toliko voljeno radno mjesto. No njezina se knjižnica zajedno s nekim zaposlenicima pridružuje pokretu otpora i svi se bore najboljim oružjem koje imaju na raspolaganju – knjigama. Život je borba i moraš se boriti za ono što želiš. Ali tada Odile čini fatalnu grešku…..
Nakon što uronimo u Pariz 1939. godine Janet nas vraća u jedan gradić u državi Montana u Americi 1983. godine gdje dvanaestogodišnja Lily upoznaje tajanstvenu susjedu Odile. Između tinejdžerice i starice razvija se čvrsto i toplo prijateljstvo i međusobno pomaganje pogotovo nakon što Lily prerano ostaje bez majke. No, kad Lily sazna malo više o Odileinoj prošlosti, otkriva da ona itekako pati od tragične tajne koja joj je zaokrenula život. I mi čitatelji postajemo znatiželjni što se to dogodilo s Odile i njezinim kolegama i prijateljima u vrijeme okupacije Pariza. Koncepti prijevare, izdaje, krivnje i iskupljenja istražuju se putem skoro stvarnih likova. Najveća snaga romana ‘Pariška knjižnica’ stiže pred sam kraj gdje se paralelne priče iz ratnog Pariza i Montane 1980ih u Americi spajaju uz neočekivani rasplet. Ovo je odlična i aktualna knjiga za ovo ratno doba puno nelogičnih ograničenja u kojem trenutno živimo i kojem svjedočimo znajući da da ratne godine mogu donijeti samo tragediju i bol u srcu. Nad zvjerstvima, zločinima i nepravdama ne treba nikada zatvarati oči, uz opravdanje da je sve po zakonu i po uputama vladajućih.
Kako se knjiga temelji na istinitim događajima zanimalo me je kako je autorica došla na ideju da piše o ovoj temi. Američka knjižnica u Parizu osnovana je 1920. godine i tada je imala fundus od preko 100 000 knjiga. Slovi za najveću posuđivačku knjižnicu u Europi. Autorica, Janet Skeslien Charles neko je vrijeme radila u knjižnici i na taj način je dobila ideju i puno materijala za ovu knjigu. Na neki način je odala hommage svim moralnim i čestitim ljudima koji su se borili protiv fašizma i nacizma na miran način. Knjigama i pisanom riječi.
Francuska fotografkinja (Natasha Lester) – knjiga o hrabrosti, prijateljstvu i praštanju
Kako nevjerojatno dobro napisana knjiga!. Najviše uznemirava činjenica da se i ova knjiga temelji na istinitim događajima. Povijesni događaji su tako sjajno opisani dajući uvid u ta strašna vremena u Francuskoj i Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Ova knjiga je također svojevrsni hommage ratnim reporterkama - onim ženama koje su odavno zaboravljene a koje su se svim silama trudile reći i prikazati što se događalo u ratnoj i od nacista okupiranoj Europi. Osim o povijesnim činjenicama ova knjiga puno više govori o ljudskim osobinama i odnosima i o tome kako često idemo krivim putem. U ratu ljudi vrlo lako postaju žrtve surovosti rata a sukobi u takvim izazovnim vremenima mogu ljude učiniti najgorim kao i najboljim verzijama sebe. Svaki čovjek bira sam za sebe. Zatvaranje očiju nad zločinima i nepravdi nikad ne smije biti izgovor. Osim što je to priča o izgubljenim i pronađenim ljudima ovaj roman je i velika ljubavna priča. Kemija i ljubavne iskre između Jessice i Dana su tako stvarne i privlačne. Ježila sam se u odlomcima kada su se njih dvoje spajali i pronalazili. Mnoge prepreke su stajale na putu novinarkama i fotografkinjama tijekom Drugog svjetskog rata. Bile su omalovažavane, isključivane i ismijavane samo zato što su bile žene. Uključujući izvještaje o ratnim zvjerstvima počinjenim nad ženama, autorica Natasha Lester nam je dala važnu ilustraciju, ne samo ratišta, već i strašnih događaja koji su u to vrijeme utjecali na civile, a koji se na mnogim mjestima i dalje nastavljaju. Ovo je jedna od najatraktivnijih, zanimljivijih i najvažnijih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini.
Na fotografiji Lee Miller - bivši model i ratna reporterka koja je inspirirala autoricu da napiše knjigu "Francuska fotografkinja". Ovo je legendarna fotografija - Lee Miller bila je jedina fotografkinja borbi u Europi tijekom rata, dokumentirala je oslobađanje koncentracijskih logora Dachau i Buchenwald, a ovdje se drsko kupa u Hitlerovoj kadi. Njezine su prljave čizme u punomprvom planu, još uvijek natopljene blatom Dachaua. Udala se za nadrealista Rolanda Penrosea i iako je na kraju podlegla alkoholizmu i umrla, očajna i ogorčena.
