Oktobarsko dijete – Linda Bostrom Knausgaard – kad bolest unesreći obitelj
Pomalo sam opsjednuta Knausgaardom koji je u velebnom autobiografskom – dokumentarističkom djelu "Moja borba" koja se sastoji od šest pozamašnih knjiga (ukupno 3000 stranica), izvukao svaki detalj svog djetinjstva i života pa tako i odnosa sa svojom ženom. Netko može pomisliti "pa koga to zanima?" Eto, mene (i milijune čitatelja) zanima. Knausgaarda jednostavno ne možete prestati čitati, a sve se vrti "samo" oko njegova života, djetinjstva, braka, djece, obitelji. Kad sam čula da je i njegova žena spisateljica, i to vrlo uspješna, zainteresirala sam se za njezino pisanje i evo, konačno mi je na čitanje stigla njezina intimna ispovijest o boravku u psihijatrijskoj ustanovi, ali i o braku, djeci i obiteljskom životu te razlozima njihovog razdvajanja. Tako dobivamo pogled iz drugog ugla životne priče Knausgardovih. Ona mu se izravno obraća u knjizi, beskrajno žali i pati što ju je ostavio i zatražio razvod i često joj nedostaje njihovo četvero djece čije skrbništvo dijele. Nema optuživanja, samo žaljenja i kajanja. Linda Bostrom Knausgaard je periodično između 2013. i 2017. godine prisilno hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu gdje je podvrgnuta opetovanom nizu elektrošokova – ECT tretmana tj. elektriciteta koji uzrokuju svojevrsne epileptičke napadaje. Pučki rečeno, struja na najjače. Kao da netko želi ponovno pokrenuti računalo. Takvo liječenje je uobičajeno i smatra se prihvaćenim za mnoge psihičke bolesti iako se znanstvenici još uvijek ne slažu oko njegovih učinaka i mogućih nuspojava. Linda ih nije dobro prihvatila. Oduzeli su joj sjećanja, a psihijatrijsku ustanovu ona u ovom autobiografskom romanu naziva "tvornicom". Ovo je treći roman Knausgaardove žene kroz koji izbacuje svoje frustracije zbog prisilnog liječenja, bešćutnosti psihijatara i osoblja bolnice, ali i zbog raspada braka i obitelji. "Sama sam sa sobom. U gradu u kojem živim nemam prijatelja, a muž me ostavio. Dosadilo mu je biti jedina osoba koja za stolom vodi razgovore s djecom. Često me nije bilo kod kuće. Često sam bila u ovoj bolnici. Moja nas je bolest sve unesrećila. Bio je to život koji on nije htio. Sva je ljubav postala samo vesta koja te svrbi i koju moraš skinuti. Samo da se riješiš te veste i sve će ponovno biti dobro. Tih godina nisam molila. Jesam li zaboravila moliti za vječnu ljubav? Mogu li nešto okriviti za taj svoj nemar? Zašto se nisam bolje ponašala za vrijeme našeg zajedničkog života? Ti znaš koliko mnogo različitih raspoloženja istovremeno postoji u meni. Pri kraju je bilo sve gore". Neravnomjerna i nepravedna je to bitka protiv vrata koja se za nju nepovratno zatvaraju. Njezin bipolarni poremećaj oduzeo joj je sve što je voljela i imala, a bila je uvjerena da su ona i Karl Ove zapisani u zvijezdama. Nema tu optuživanja. Linda preuzima svu odgovornost na sebe. Kroz flashbackove i vraćanje u djetinjstvo, odrastanje, mladost i osnivanje obitelji Linda kao da pokušava osvijestiti što se zapravo dogodilo i preuzeti kontrolu nad sadašnjim životom koji joj nije nimalo lagan. Što je pisac bez pamćenja? Što je čovjek bez svog života? Očajna knjiga bez obrane, koja samo želi ostati priča i koja je zasluženo dočekana hvalospjevima u švedskim medijima. Jer Linda nije žena poznatog pisca – ona je moćno pero koje je našlo svoje mjesto na književnoj sceni. Njezina me je priča duboko pogodila i dojmila me se. Suosjećala sam sa svakom njezinom rečenicom. U mislima sam je grlila i tješila. Danima razmišljam o Lindi i njezinoj patnji. Ne pamtim kad me je neka knjiga toliko potresla. Ali da mogu je usporediti s patnjama pjesnikinje i spisateljice Sylvije Plath.
foto via Aftonbladet
Prevela: Željka Černok
