Dante - borba za kosti velikog pjesnika i vizionara

21.01.2021. 00:03:23

Dok se kod nas još uvijek svađaju oko pravopisa, donose nova pravila i pravopise, Talijani su to davno obavili. Otac talijanskog jezika koji je u 14 talijanskih narječja pronašao ono što je zajedničko, to lingvistički harmonizirao i dao ideju da jedinstven narodni talijanski jezik postupno, ali neizbježno dođe na mjesto latinskog je pjesnik Dante Alighieri. Njegov buran život i neupitno mjesto u svjetskoj, europskoj i talijanskoj književnosti ove godine bit će glavna tema. Ali ne i jedina jer sve ono što se dogodilo nakon njegove smrti priča je dostojna romana. Nijedan čovjek od pera, naime, nije imao toliko malo mira nakon smrti… Dante Alighieri umro je prije 700 godina, u noći s 13. na 14. rujna 1321. u Ravenni. Prije toga je rođeni Firentinac iz ugledne i drevne obitelji osuđen na progonstvo, a presudom od 10. ožujka 1302. jasno su mu dali do znanja da mu, zateknu li ga na teritoriju općine, ne gine lomača. Dante je bio jedan od gradskih priora, pristaša bijelih, gvelfa koji su željeli samoupravu Firenze. Bio je protiv pape koji je Toscanu želio pripojiti crkvenoj državi, a kako su pobijedili crni, gibelini, bijeli su, jasno, pali u nemilost. Dante je pobjegao spašavajući živu glavu, a obitelj je ostala. Bio je naime oženjen Gemmom di Manetto Donati, rođakinjom svojeg najžešćeg protivnika Corsa Donatija i nju nakon progonstva nikad više nije vidio, a neki misle ni svoje troje ili četvoro djece. No, sinovi Pietro i Jacopo i jedna kćerka Beatrice kasnije su mu se pridružili u izbjeglištvu. Dante je živio u Arezzu, Lucci, Sarzani, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu. Posjetio je i Hrvatsku jer je prijateljevao s hrvatskim biskupom Augustinom Kažotićem i misli se kako je Dante došao u Zagreb i putovao čamcima Savom, preko Bosne do Dubrovnika, Splita, Korčule, Trogira, Zadra, otoka Raba te posjetio Jurandvor. Obećao je naime Kažotiću da će pogledati Bašćansku ploču i tako ispuniti hodočasnički zavjet svetištu sv. Lucije, zaštitnice vida, u Jurandvoru na otoku Krku. Znamo sigurno da je Niccolò Alighieri, praunuk pjesnika imao apoteku na Gornjem gradu 1399. a sačuvano pismo Bernarda, Danteovog unuka datirano 5. prosinca otkriva i razlog: Niccolini su roditelji bili siromašni i on nije mogao zarađivati za život. U slobodnom kraljevskom gradu pronašao je dom, posao ljekarnika i ljubav. No, vratimo se Danteu. Iako su ga prognali, izopćili i ponizili, Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u svoj grad. Pao je u siromaštvo pa je tražio utjecajne zaštitnike, ali i pokušavao "dobiti" ih protiv pape, no smrću cara Henrika VII. nestale su sve nade da bi neka intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci. Dante je odbio 1315. prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka u Firenzu, i 1317. se nastanio u Ravenni gdje je, misli se, predavao retoriku. Princ Guido II da Polenta pozvao je 1318. velikog pjesnika da se nastani za stalno. Znamo da je godinu dana prije smrti u Veroni je na latinskom držao predavanje "Rasprava o vodi i zemlji". Znamo da je putovao u diplomatsku misiju i Veneciju 1321., da se na povratku zarazio kvartan malarijom i da je ubrzo umro. Imao je 56 godina. Na pogrebu je bilo njegovo troje djece, možda i Gemma Donati te prijatelji i štovatelji koje je imao u gradu. Pokopan je u Raveni u crkvi San Pier Maggiore (kasnije Basilica di San Francesco), a grobnicu je podigao Bernardo Bembo, mletački pretor 1483. Na grobu je stih Danteova prijatelja Bernarda Canaccia: parvi Florentia mater amoris – Firenza, majka s malo ljubavi. Godine 1329. Bertrand du Pouget, kardinal i nećak pape Ivana XXII., Danteovu je "Monarhiju" imenovao je heretičkom i nastojao da mu kosti spale na lomači. Ostasio I. da Polenta i Pino della Tosa, Pougetovi saveznici, zauzeli su se da spriječe uništavanje Danteovih ostataka. Firenca je na kraju zažalila što je prognala Danteova, pa je tražila povratak posmrtnih ostataka. Čuvari tijela u Ravenni odbijali su zahtjeve, i 1396. i 1429. pa i onaj pape Lava X., pripadnika moćne loze Medici koji je 1519. naredio preseljenje Danteovih kostiju u Firenzu nakon peticije koju je dobio od članova Accademia Medicea među kojima je bio i Michelangelo Buonarroti. Nisu pristali, a u strahu da će ukrasti ostatke ravenski redovnici koji su čuvali Danteov grob sakrili su kosti iz sarkofaga u zid između grobnice i samostana. Tamo su bile do 1677. kad ih je pronašao fratar Antonio Santi i ponovo ih izložio. Kad je mauzolej završen 1781. Dante je dobio dostojno počivalište pa su tamo položeni ostaci velikog pjesnika, no kad je 1810. Napoleon Bonaparte naredio suzbijanje vjerskih redova, fratri su ponovo spašavali Danteove kosti zbog straha od pljačkanja. Sakrili su ih ispod vrata između bazilike i kapele Braccioforte. Fratre su primorali na odlazak i iseljavanje, pa je Dante ponovo ležao u mraku i pomalo pao u zaborav. Kad je bazilika obnavljana kako bi se proslavila 600 godišnjica Danteova rođenja, u svibnju 1865. pronađene su i kosti. Grad Ravenna osnovao je povjerenstvo koje će istražiti nalaz, predstavljena su izvješća timova patologa i kaligrafa, a nakon uklanjanja kostiju s kućišta i polaganja na stol, glavni patolog profesor Giovanni Puglioli opisao ih je kao "gotovo cjelovit kostur", s ulomkom lubanje, cijelom donjom čeljusti, a nedostajala su tri zgloba desne strane. Prema njegovu mišljenju, sve kosti "istog oblika, dimenzije i boje" pripadale su jednom muškarcu poodmakle dobi, koji je bio netaknut od njihova ukapanja. Znanstveno tada nije bilo moguće dokazati ono što danas nije problem, ali zabilježio je i da je čovjek bio visok između 167 i 173 cm stopa. Lubanja je bila veća od prosječne, pa je izjavio i da je "lubanja superiornih muškaraca obično veća i ljepša od lubanje muškaraca s osrednjom inteligencijom". Kao potporu ovoj teoriji naveo je Napoleona, Cromwella i Byrona. Kaligraf je potvrdio da je i natpis unutar poklopca kovčega koji otkriva da je revizija Danteovih kostiju obavljena 3. lipnja 1677. a na svitku u kovčegu piše Dantis ossa a me Frate Antonio Santi hic posita 1677, koji potvrđuje da su Danteove kosti unutra, položeni 1677. s potpisom fratra Santija. Za proslave 1865. godine kosti su ponovno sastavljene i izložene dva dana u posebno izrađenom drvenom i kristalnom sarkofagu u kapeli Braccioforte prije nego što su ponovno pokopane u Morigijinom mauzoleju. Stotine ljudi pohrlilo je da ih vidi. Ali, Danteove kosti ponovo su micane. Zbog straha od bombardiranja ili pljačke tijekom Drugog svjetskog rata, posmrtni ostaci ponovno su premješteni na čuvanje. Iz mauzoleja su lijes u ožujku 1944. zakopali u obližnjem vrtu. Tamo je pjesnik počivao do prosinca 1945., kad više nije bio u opasnosti, pa je vraćen na svoje nekadašnje počivalište. Na obljetnicu Danteove smrti svake godine Firenca šalje maslinovo ulje koje će trajno gorjeti u zavjetnoj lampi iz 17. stoljeća obješenoj u mauzoleju koji je darovao svom suparničkom gradu. Jer, nada umire posljednja, pa misle da će tim uljem pokazivati kako je njihovo pravo da se ostaci pjesnika vrate u grad koji ga je tako okrutno odbacio. U Firenzi su izgradili velebnu grobnicu 1829. godine u bazilici Santa Croce na kojoj piše Onorate l'altissimo poeta - "Čast najuzvišenijem pjesniku" i citat je iz četvrtog pjevanja Inferno. Ali, grobnica je od tada prazna. Od 1829. godine, veličanstveni prazni kenotaf strpljivo čeka Danteov dolazak u baziliku Santa Croce u Firenci, u talijanski panteon velikana. Uklesan je natpis iz 4 pjevanja Danteova "Pakla", "u čast najvećem pjesniku" s čim se svi slažu. Ali, u Firenci računaju na sljedeći redak: "njegova sjena koja je otišla, sada se vraća".

Kako vratiti tijelo jednog od najpoznatijih ne samo Firentinca, već i Talijana Firenza ne zna – a čak su i masku izložili. Ali, kopija Danteove tzv. posmrtne maske izložena od 1911. godine u Palazzo Vecchio, misli se, nije prava. Znanstvenici misle da su je isklesali 1483. poznati kipari i klesari otac Pietro i sin Tullio Lombardo. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti pozvala je Boccaccia da drži javna predavanja o značenju Danteove "Božanstvene komedije" – napisana je kao Commedia, a Boccaccio joj je dodao "božanstvena", te je prvi put tiskana kao nazivom La Divina Commedia 1555. I sada, 700 godina od smrti ponovo se aktualiziralo pitanje Danteovih kosti. Naravno, Italija će cijele 2021. godine u 70 gradova slaviti Dantea - pripremaju se izložbe, predstave, svečanosti, a Galleria Uffizi digitalizirala je i na svojim stranicama objavila 88 rijetko pokazivanih crteža iz "Božanstvene komedije". Oni su iz 16. stoljeća i djelo su renesansnog slikara Federica Zuccarija, a naslikao ih je u Španjolskoj. Poslije slikarove smrti bile su u posjedu plemenitaške obitelji Orsini, pa obitelji Medici, a od 1738. dio su kolekcije galerije Uffizi. Crteži su do sada izlagani samo dva puta – 1865. u Firenci i 1993. u Abruzzu. I ponovo bi ugledali svjetlo dana ove, Danteove godine. Naravno, Firenza "navija" da se barem privremeno njegove kosti presele u rodni grad koji ga je izgnao i doveo na rub siromaštva. Malo je izgledno da će se to i dogoditi. U Ravennu godišnje dolazi 400.000 posjetitelja odati počast Danteu. Nije to zanemariv broj gledano s turističke i financijske strane. Uostalom, u Ravenni će reći kako je Dante u izbjeglištvu napisao svoja najveća djela, a ne "doma". Istina je i da se nadao da će ipak doći u rodni grad, pa u jednom pjevanju "Božanstvene komedije" čitamo kako se nadao da će ga okruniti lovorikama kad se vrati u Firenzu. Dante počiva u grobnici odmah do Basilice di San Francesco, Bazilike svetoga Franje. Sepolcro di Dante nacionalni je neoklasični spomenik sagrađen nad grobnicom pjesnika, okružen s "zona dantesca", zonom tišine, u kojoj posjetitelji moraju šutjeti i biti puni poštovanja.

Mali vrt s desne strane spomenika nastao je kao samostanski klaustar, ali sada ima samo kolonadu s jedne strane. Vrt je tradicionalno dobio ime po Quadrarco di Braccioforte, gdje su se dvoje ljudi pozivali na Kristovu "snažnu ruku" da bi im jamčili ugovor i stoga su sliku te ruke naslikali na luku. I po svemu sudeći, tamo će kosti velikog pjesnika i ostati.