Bijelo se pere na devedeset – Bronja Žakelj – u žalosti smo najčešće sami
Ovu knjigu sam ugledala prije nekih godinu dana u posjeti meni najdražem malom glavnom gradu – Ljubljani. Bila je tada istaknuta u svim izlozima knjižara kao veliki hit i knjiga koja je osvojila književnu nagradu za najbolji slovenski roman u 2019. godini. Prodana je u više od 20.000 primjeraka i doslovno je zapalila Sloveniju. Jedva sam dočekala hrvatski prijevod! Pročitala sam je u dahu. Ova knjiga to jednostavno traži i zaslužuje.
Ljubljančanka Bronja imala je samo četrnaest godina kad je nakon teške i opake bolesti izgubila majku. Šest godina kasnije je i sama oboljela od raka, zatim je umro njen brat u devetnaestoj godini života, pa je izgubila i baku s kojom su živjeli cijelo djetinjstvo u malom stanu, a početkom ove godine ponovno je oboljela od raka. Udarac za udarcem. Nakon smrti majke obitelj se doslovno - rasturila. Otac je sve te događaje doživio na svoj način i udaljio se od svih. Tako to obično biva. Preko noći je u obitelji Žakanj nestao mit o sreći i radosti. Ali nije bilo mjesta za žalost, a oni kojima su se dogodile sve te tuge, ostali su sami u njoj. Moramo li uvijek biti zdravi, sretni, mladi, lijepi i učinkoviti? Radi se o romanu sjećanja, pisanoj u obliku dijaloga s majkom koju je Bronja napisala kako bi sačuvala sjećanja na toliko voljenu mamu Mitu. Knjiga počinje rečenicom: "Zovu te Mita, a ja te zovem mama. Tako si lijepa i tako si moja. Poznajem tvoju kosu, smeđa i ponekad zasja crveno. To je onda kad je obasja sunce. Poznajem tvoju kožu, oblik zubi i usta i crte na dlanovima tvojih ruku. Znam kako mirišeš i kako ti se napne žila na vratu kad se naglas nasmiješ. A poznajem i tvoje oči, sve tvoje oči." Meni su već nakon čitanja ovih prvih rečenica potekle suze. Sjetila sam se svoje voljene majčice, njezinog mirisa i boje očiju. Ni nje više nema, ali sjećanja ne blijede. Uvijek su tu. Uza sve to moja je majka Slovenka, a zvala se Bronislava (zvali su je Bronica). Bronji se činilo da joj sve te predivne i važne uspomene izmiču i da će se prestati sjećati događaja, majčinog glasa, majčinog dodira i svih važnih razgovora i poruka koje je kroz djetinjstvo upijala i bez kojih joj se činilo da je nemoguće živjeti. Ovo je i sjećanje na odrastanje 1970-ih i 1980-ih. Sve započinje u kultnoj Vojkovoj ulici u Ljubljani, gdje im je dom nekada bio ispunjen glasovima majke, oca, brata Roka, bake Dade, tetki, ujaka, bratića i susjeda. Radost djetinjstva naglo je prekinuta i obitelj je bila zavijena tamom i šutnjom. O mami se više nije govorilo, kao da nikada nije ni postojala. S 20 godina, kada se Bronja vratila iz Londona gdje je kao studentica čuvala djecu, i sama je oboljela od raka. Ova autobiografija pisana je na tako dirljiv i upečatljiv način koji gleda strahu i bolesti direktno u oči. U jednom trenutku se pitate - je li moguće izdržati toliko boli i gubitaka? S druge strane to je vrlo topla i prekrasna priča o ljubavi između majke i kćeri, brata i sestre, bake i unuka, rastuće djece i njihovog poimanja svijeta koji je, koliko god okrutan i nepravedan, istovremeno pun hrabrosti, nade i istine. Kako bismo inače preživjeli, zar ne?
Pitanje prolaznosti muče čovjeka od vajkada. Nekada se to rješavalo ritualima i simbolima. Život nije završavao smrću. No danas živimo u vremenu diskontinuiteta. Smrt predstavlja kraj onoga što ljude progoni i plaši. U žalosti smo najčešće sami. Teško je tugovati baš kako treba, ni premalo, ni previše. Trudimo se živjeti kao da se smrt nije dogodila, jer je smrt drugoga uvijek i naša vlastita istovremeno.
Prevela: Anita Peti - Stanić
