3 pitanja o novoj knjizi - Dalibor Talajić

Ideja za knjigu mi je zapravo dana. Naime, u to vrijeme rane intervencije u skladu sa razvojnim problemima moga sina, bio sam u potpunoj panici. Nisam znao što misliti, a kamoli kako djelovati. E sad, dobro je kod mene što nisam sramežljiv i nije mi problem kucati na kojekakva vrata i pitati, inzistirati... U tom smislu često sam - što telefonom, što uživo - maltretirao prof. Dembitz i prof. Pracaić kojekakvim pitanjima o problemu mog sina, kao i lamentiranjem o odgonetanju zapravo hipotetskog ključa koji bi vodio do eventualnog rješenja situacije. Tada još nisam shvaćao što znači da je problem dugoročan. Meni je taj pojam predstavljao tjedne i eventualno pokoji mjesec. Nisam mogao ni pojmiti da je riječ o godinama, o cjeloživotnom poduhvatu. I jednom, uslijed nekog razgovora, Prof Dembitz mi je savjetovala da napišem knjigu. Sviđalo joj se kako formuliram u riječi ono što vidim, uz napomenu da će pomoći. Kako je ona to rekla, ja sam isti dan znao naslov knjige i počeo je pisati. 2. Kako ste istraživali temu? Nažalost, direktnim uvidom. Odnosno kroz svoje iskustvo i iskustvo moga sina. Zapisivao sam ono najvažnije što se događalo i o zapisanom razmišljao. Promišljajući iskustvo, promišljao sam i sam poremećaj autističnog spektra. Svoja mišljenja suprotstavljao sam stručnim osobama i u skladu s njihovim savjetima korigirao svoja promišljanja i onda opet interpretirao sve što se događa. I tako u krug. Zanimljivo je u tom procesu što je sam kraj knjige doista bio negdje sinkroniziran i s mojim konačnim formiranjem stava o tom novom životu koji vodim, kao i s pronalaženjem konačnog terapijskog puta. Knjiga je retroaktivno pisani dnevnik zapravo - pomalo opširan, ali ipak dnevnik - i završava u onom trenutku kad su moji zapisi sustigli događaje u stvarnom vremenu.

Ono što mi je najviše pomoglo, to mi je i najteže bilo. Naime, rekao sam već, kad su problemi i još pokoja prateća životna situacija krenuli, nisam imao vremena uopće misliti o onome što mi se događa, što se mom sinu događa. Samo sam djelovao, a i to zapravo u panici. Pišući, morao sam se vratiti na početak i ponovo sve proživljavati. I, iako sam si doista uspio i osvijestiti zbivanja i promisliti ih i sagledati racionalno i u miru i shodno tome posložiti sadašnjost u skladu sa željenom budućnošću, tek tako, pišući, postajao sam svjestan koliko mi je teško to sve bilo, koliko me je boljelo i zapravo sam sve proživljavao - ne samo ponovo, već puno intenzivnije i bolnije nego kad se zaista odvijalo. Ali imala je prof. Dembitz pravo: pomogla je knjiga. Pomogla mi je organizirati i svoj um i čitavog sebe, a i ogromna većina boli i tuge ostala je u njoj, zapisana u tim riječima. Mene samog je napustila. A opet, unatoč svoj toj boli, sama knjiga ipak odiše optimizmom i vjerom u nešto što dolazi onkraj moći predviđanja. Iznimno mi je drago zbog toga. Ponajviše stoga što u tom smislu, u pronalaženju optimizma, možda još nekome može pomoći.  

Most ponad burne rijeke ispovijest je Dalibora Talajića o borbi sa „nevidljivim neprijateljem“, kako u knjizi naziva poremećaj autističnog spektra koji je dijagnosticiran njegovu sinu. Otkako je primijetio da njegov 18-mjesečni mališan ne doživljava okolinu, otac je krenuo u potragu za terapijom, postupkom ili školom koji će njegovu sinu približiti svijet u kojem živi i učiniti mu ga podnošljivijim. „Most ponad burne rijeke“ ispovijest je posebna po borbenosti i upornosti u traženju rješenja za razvojni poremećaj koji se smatrao nepopravljivim; po toplini i sveobuhvatnosti očinske ljubavi i očevoj odlučnosti da svome mališanu omogući razumijevanju svijeta u kojem živi; po spisateljskoj vještini kojom je Dalibor Talajić - akademski glazbenik i strip-crtač - ispričao svoju dirljivu ispovijest, navodeći glazbene motive i junake pop-kulture koji su ga inspirirali da ne odustane. Uz naslovnu temu u Elvisovoj izvedbi, u knjizi odzvanja i arija "Ave Maria" iz Verdijeva Othella u izvedbi slavne Ljiljane Molnar Talajić - za Daliborova sina bake Ljilje - čiji  su tonovi, zahvaljujući očevoj strpljivosti, polako počeli umirivati dječaka i privikavati ga na usmjeravanje pažnje i opuštanje uz glazbu.

photo: Petar Glebov /Pixsell