3 pitanja o čitanju za nova tri mlada nagrađena književnika laureata - Prozak na vrh jezika
Tri mlada, nagrađena književnika koji se predstavljaju na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. To su ovogodišnji laureati Nagrade Kvirin, Nagrade Goran za mlade pjesnike i Nagrade Lapis Histriae.
Aleksandar Kut Hono
Koju knjigu trenutno čitate?
Knjigu "Umijeće praznine" koja mi je došla u ruke ravno iz Pakistana. To je izdanje malog nakladnika pa je knjigu nemoguće nabaviti u Europi, bilo u knjižarama ili na Amazonu. Napisao ju je Habib al-Ajami, proslavljeni sufi iz 8. stoljeća. Tekst dosad nije prevođen na zapadne jezike, a radi se o stihovanom priručniku za stjecanje čarobnih moći, na primjer - kako postati nevidljiv (potrebno je temeljito izdahunuti i suzdržati se od udisanja dvadeset minuta). Tu su, zatim, i upute kako pravilno izvoditi Zikr. Uvijek se čudim kako me pronađu knjige koje mi trebaju baš ovaj čas. Osim toga, počeo je ramazan pa su čarobna svojstva ovog tankog sveska još izraženija.
Koju knjigu želite sljedeću pročitati? "Homo Deus" od Yuvala Noaha Hararija. Nedavno sam dovršio Hararijevu prvu knjigu "Sapiens" gdje ovaj povijesničar ukratko sažima historiju vrste kojoj pripadamo. "Homo Deus" je njegov pokušaj da ispriča povijest budućnosti koja nas čeka.
Koju knjigu uvijek imate pri ruci? Matsuo Basho "Uski put u unutrašnjost". Imam ukupno devet prijevoda od kojih osam nepodnošljivih i jedan sjajan. A taj zadnji djelo je čovjeka koji ne zna japanski, već je gledajući u ostalih osam kompilirao i intuirao najbolja rješenja. Otvorim knjigu bilo gdje i toliko sam već uvježban da smjesta plačem. ALEKSANDAR HUT KONO (1982., Kairo) studij španjolskog, engleskog i japanskog jezika završio je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, a magistrirao je opernu libretistiku na glazbenoj akademiji Guildhall u Londonu. 2013. godine izlazi mu prva knjiga pjesama pod naslovom "Nabrajanja" u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Drugu zbirku "Padajući izbornik", 2015. objavljuje Fraktura. Osim pjesama piše i operna libreta, a dvije opere ("Greenland" i "Colony" 2015./2016.) izvedene su u Royal Opera Houseu u Londonu. Dobitnik je nagrada Ulaznica i Fernando Pessoa Portugalskog veleposlanstva u Zagrebu i nagrade Kvirin za najbolju knjigu pjesama, s kojom stiže na festival Prvi prozak na vrh jezika. Umjesto odlomka, izmišljeni citat, kakve Aleksandar Hut Kono dodaje u svoje zbirke poezije: "To što su bog i novac izmišljotine, ne čini ih ništa manje stvarnima". Zsa Zsa Gabor
Monika Herceg
Trenutno čitam: “Pjevač u noći” (Olja Savičević Ivančević) i “Freud na Facebooku” (Davor Ivankovac). Oboje me oduševljavaju. “Pjevača u noći” sam skoro progutala već, ali mi je žao pustiti knjigu pa odugovlačim. Izuzetno se lako čita i ispunjava. Ponekad se zaletim i u nekoliko knjiga poezije, tako da osim čitanja Freuda zavirim tu i tamo u “Sjenku na uzici” Vesne Bige i pjesme Roberta Frosta.
Iduća za čitanje: “Sjećanje šume” (Damir Karakaš) me čeka na listi čim pročitam “Pjevača u noći”. Damir Karakaš mi je knjigu poslao, mada me ne zna, što je tako divno od njega i već neko vrijeme čeka, a kako sam nedavno rodila, čitala sam samo poeziju jer mi je bilo lakše uz malenu. Zasad sam pročitala samo prvu priču koja me oduševila i jedva čekam baciti se na to, kao i na knjige Vesne Bige i Frosta.
Uvijek pri ruci: U zadnje vrijeme to su “Na kraju taj vrt” (Goran Čolakhodžić) i “Kućna pravila” (Olja Savičević Ivančević). Neke knjige me prate određene periode i često im se vraćam. Tako “Na kraju taj vrt” otvorim svaki put kad nešto loše pročitam, čisto da pročitam nešto dobro. Od srca preporučam tu divnu knjigu jer je svaka rečenica na svom mjestu. “Kućna pravila” su me oduševila prije pola godine i otad im se vraćam svako malo. Također, tu je jedan krasan strip, “Svagdanja borba”, koju sam dobila od Matije, svoje bolje polovice i mislim da ni on sam ne zna da ga otvorim svako malo. “Svagdanju borbu” možda svi trebamo pročitati da se u svojim svakodnevnim borbama priuštimo malo optimizma.
Monika Herceg rođena je 19.10.1990. u Sisku, a opću gimnaziju završila u Petrinji. Studira fiziku. Trenutno živi u Zagrebu. Na Radio Studentu vodi i uređuje emisiju “Znanost na eteru”. Pokrenula je prije tri godine i organizira natječaj “Kvant književnosti”. Trenutno pauzira manje više od svega jer je postala mama malene Kim. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i portalima. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju, Castello di Duino 2017. te Gorana za mlade pjesnike 2017. godine za rukopis Početne koordinate, s kojim dolazi na Prvi prozak.
Ptičje smrti nitko ne priča o pticama u koje useljava zima na perju im otvrdne svjetlost pa padaju iz smrznutih oblaka nemoćne i pune krajolika u vrapcima zima izjeda najupornije unutarnje putokaze pa se stropoštaju kroz nebo kao kamikaze u naslage bijelog mira generacijama čuvamo tajnu da ptice zapravo ne umiru s prvom južinom u njima ožive sunčeve pjege koje ih vrate na početne koordinate
Davor Ivankovac
Koju knjigu trenutno čitate?
Čitam "Tkiva" Marjana Čakarevića i "EEG" Daše Drndić. Jako volim SF i uvijek nešto čitam iz tog žanra - sada čitam "Buđenje Levijatana" Jamesa S. A. Coreya.
Koju knjigu želite sljedeću pročitati?
"Maksimum jata" Tee Tulić,"Sotonski tango" L. Krasznahorkaija, ali i nove romane meni dragih romanopisaca M. V. Llose i Philipa Rotha, za koje nikako da uhvatim vremena.
Koju knjigu uvijek imate pri ruci? Uvijek Janko Polić Kamov... i sve ostalo.
Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) piše poeziju, prozu i književne kritike. Poezija prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i inozemnih antologija i panorama. Objavio zbirke poezije Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.) za koju je primio nagradu Goran i nagradu Kvirin. Trenutno kritike piše za Agon, Polja, Proletter i Versopolis. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru. Nije član ni jedne stranke. Ulomak iz priče Ponedjeljak, nagrađene Lapisom Histriae 2017. godine. To su ti jebeni temelji jebene jugoslavenske tvornice guma, jebeno sravnjene u ratu, ponavljao je Alen dok smo išli cestom prema križanju. Ispostavilo se da je Ratnik navodno kupio prostor negdašnje tvornice i kanio ga očistiti od "šuta"; dočekalo nas je dvadesetak lopata, krampova, sjekira, jedna motorna pila i nekoliko kamionskih i traktorskih prikolica u koje je sav taj otpad trebalo bacati. Iz svega toga smo trebali izdvajati cijele cigle i komade željeza, a vjerojatno i rezati stabla za ogrjev. To je bio taj posao u "tvornici guma". Bili smo nasamareni, dakako, ali brko se mogao lako braniti: u natječaju je pisalo "na tvornici guma", a ne "u tvornici" - to su te jezične finese koje u lokalnom govoru čine razliku između istine i "alternativne istine". Posao u tvornici guma smo naprosto umislili, rekao sam, pričinio nam se. Pogledali su me s čuđenjem. Desetak očajnika ostalo je ipak raditi, jer "posao je posao", govorili su. Čudilo me da je uopće objavio natječaj za ovo, pomislio sam. Da lakše nađe šljakere, rekao je netko, a sad će ga vjerojatno poništiti i plaćati im na ruke. Ili sam mislio na glas ili trabunjao sam sa sobom. Kako netko smije to raditi, zaustio sam, pa zastao, bilo je jasno – tko će od nas sirotinje podignuti neku tužbu? Na križanju smo shvatili da je "velika tvornica" naprijed zapravo bočni zid trgovačkog centra – sva svjetla su bila upaljena, dostavni kamioni su dolazili pred skladišni prostor iza, uskoro će i prvi kupci. Krenuo sam prema željezničkoj, a Marijo i Alen u centar grada, na "prosvjed za izbjeglice", rekli su. Pozvali su i mene, bit će kobasica i vina, rekli su, "bit će svega", rekao je Alen. Pustio sam ih da daju potporu u moje ime i bezvoljan krenuo kući.
