Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje 1941. – 1945.

Prva znanstvena analiza politički, rasno i nacionalno motiviranog masovnog nasilja nad civilima u najsjevernijem kraju Nezavisne Države Hrvatske

Goran Hutinec na temelju bogatog izvornog materijala pokazuje kako su masovni progoni civila u NDH i Velikoj župi Zagorje bili autohtona pojava, osmišljena i provedena najvećim dijelom u ustaškoj režiji, uz sporedni doprinos njihovih nacističkih saveznika. To nasilje koje je vrlo brzo eskaliralo u genocid nad Židovima, Srbima i Romima nije bilo reakcija na akcije protiv ustaške vlasti ili NDH, već izravna posljedica fašizmom nadahnutih ideja o potrebi rasnog i nacionalnog "čišćenja" kao preduvjeta političkog i društvenog sklada.

Velika župa Zagorje kao najsjeverniji i nacionalno najhomogeniji dio NDH nije ostala pošteđena organiziranog nasilja. Već od prvih tjedana ustaške vlasti na tom su području progonjeni politički suparnici ustaša. Istovremeno je započelo propagandna i pravna priprema društvene ekskomunikacije Srba, Židova i Roma. Ona je od ljeta 1941. rezultirala masovnim deportacijama u logore, nakon kojih je upravo Varaždin obilježen neslavnom titulom prvog hrvatskog grada "očišćenog" od Židova.

Na primjeru Velike župe Zagorje Goran Hutinec detaljno analizira masovne ustaške progone civila na nacionalnoj, rasnoj i političkoj osnovi: organiziranje i provedbu deportacija, pljačku imovine deportiranih i njihove sudbine u zatvorima i logorima – od Jadovna, Slane, Loborgrada, Jasenovca i Lepoglave do Auschwitza. Kroz brojne pojedinačne sudbine žrtava i spašenih, ali i njihovih progonitelja ili profitera koji su se okoristili nestankom svojih dojučerašnjih susjeda i sugrađana prikazana je tragedija ustaškog pokušaja stvaranja etnički i rasno čiste države.

Goran Hutinec rođen je 1980. u Čakovcu. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2004, a doktorirao 2011. godine na temu urbane povijesti grada Zagreba u međuratnom razdoblju. Dijelovi disertacije objavljeni su u suautorstvu s dr.sc. Ivom Goldsteinom u knjizi Povijest Zagreba (sv. 2) 2013. godine. Od 2005. radi na Odsjeku za povijest FFZG, trenutno u statusu docenta. Osim o urbanoj povijesti moderne Hrvatske, na koju se fokusirao u početnoj fazi istraživačke karijere, u posljednje vrijeme istražuje i piše o Drugom svjetskom ratu, a napose o Holokaustu u NDH i pojedinim njegovim elementima: o jasenovačkom sustavu koncentracijskih logora, deportacijama unutar NDH i prema inozemnim logorima ili centrima za masovno uništenje, procesu „arizacije“ imovine, poratnom kažnjavanju ratnih zločinaca i problematici povijesnog revizionizma, osobito na temelju stranih ili dosad zapostavljenih povijesnih izvora poput zračne fotografije. Od 2013. do  2023. surađivao je na međunarodnom projektu uređenja zajedničkog izložbenog paviljona bivših jugoslavenskih republika u Državnom memorijalu i muzeju Auschwitz-Birkenau. Bio je član hrvatske delegacije i njen predstavnik u Akademskoj radnoj grupi International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA) od 2013. do 2021. godine, te održao brojna predavanja o Holokaustu na edukacijskim konferencijama i seminarima za nastavnike iz Hrvatske i drugih europskih zemalja.