Treća knjiga o Achimu

Roman koji mijenja našu predodžbu o životu u istočnonjemačkom dijelu države kakvu hrane obavještajne službe

Poznata istočnonjemačka glumica Karin početkom 1960. povremeno živi u Leipzigu, s tridesetogodišnjim slavnim biciklistom Achimom T., kojem je pričala i o svom bivšem životnom partneru, zapadnonjemačkom novinaru Karschu, s kojim je do 1952. živjela u Berlinu.  Achim joj predlaže da Karscha pozovu u Leipzig. U razgovorima s Achimom Karsch najviše saznaje o njegovu djetinjstvu, majci, poginuloj zajedno s njegovom mlađom sestrom u jednom od savezničkih bombardiranja potkraj Drugog svjetskog rata, i o ocu, bivšem socijaldemokratu, koji je napredovao do mjesta konstruktora u zrakoplovnoj industriji i poklonio sinu svoj bicikl. Skrivenima ne ostaju ni godine što ih je Achim proveo kao član Hitlerjugenda, a dospijeva se i do priče o sabotaži na očevu radnom mjestu. Očeva uloga u njoj i nakon pretresa kuće ostaje nejasna jer se otac zbog straha od denuncijacije nije usudio uputiti sina u istinske događaje na tzv. domovinskoj fronti tijekom posljednjih ratnih mjeseci. Da je nešto bitno ostalo prešućeno i u nastavku tog pokušaja „opisivanja opisa” Achimovih osobnih iskustava, čitatelj će saznati tek mnogo stranica poslije jer Achim oslobođenje Njemačke od nacizma kao i sovjetsku okupaciju svog zavičaja isprva opisuje bitno prijaznije od većine njegovih tadašnjih zemljaka, naposljetku, od jednog vojnika Crvene armije dobio je na dar čak i konfiscirani bicikl. Kasniji istočnonjemački biciklistički as relativizirat će pritom u prisjećanjima uvelike čak i činjenicu da će mu taj bicikl poslije oteti pripadnici iste te armije, kao i zločine koje je ona za prvih mjeseci okupacije činila nad njemačkim civilnim stanovništvom: „Ipak je važnije da nas je Crvena armija oslobodila fašizma i pomogla nam oko novog života.”

Takvim eskapadama Uwe Johnson sam stavlja u pitanje ono čemu se kod njega divimo: neodređenost i višeznačnost kod njega ne predstavljaju zbrkanost i nemogućnost, nego izraz onog poštovanja prema istini koje se ne može utisnuti ni u kakvu formulu. - Günter Blöcker

Valja pretpostaviti da se mnogo više dodirnih točaka između Schurovih biografija i Johnsonova romana može pronaći u konkretnim opisima biciklističkih utrka i treninga, njihovih trasa, tokova i tehničkih detalja, kao i profesionalne biciklističke samopercepcije, što bi zasigurno bilo zanimljivije kad bi se Trećoj knjizi o Achimu pristupilo kao nekoj vrsti dokumentirane monografije o biciklizmu ili sportu u DDR-u generalno, što ona, međutim, nije i ne želi biti, dokle god postojalo jedinstvo sporta i politike, koje protežira sportaše samo ako oni zauzvrat propagiraju njezine proklamirane vrijednosti. - Boris Perić

Ne mogu zamisliti nijednu prozu manje pretencioznu i toliko korisnu, koja nikad ne želi dokazati svoje bogatstvo, već mu samo dopušta da koristi stvari, i to neiscrpno. Kao nehotice na taj način nastaje neka vrsta pjevanja s predmetima, ali najtiše vrste, čuje se svako zrnce pijeska kako pada u trag rečenice. Proza je to koja smjenjuje našu predodžbu o životu u istočnonjemačkom dijelu države kakvu hrane obavještajne službe. Kako se ondje netko snalazi iz dana u dan, tako se snalaze mnogi. Svakako, to je i politička proza, ali nema više parolaški karakter. Čak i ono što bi se iz romana moglo infiltrirati kao politički sud nije najvažnije u ovoj knjizi. Važno je nepretenciozno dokumentiranje životnog razlaza. - Martin Walser