Specijalna potreba - Lada Vukić

Volim knjige kroz koje progovara dijete. Tako mi se u ovom romanu desetogodišnji Emil brzo uvukao pod kožu. Zadnju takvu sličnu knjigu sam čitala prije par mjeseci a zvala se „Čudo“. Ako ste čitali „Čudo“ onda znate o čemu govorim. Emil ima deset godina i dijete je s posebnim potrebama. Ima problema s nogama te nosi specijalne ortopedske cipele (a toliko želi obične tenisice), boluje od mutizma i vrlo malo govori. S druge strane ima savršen sluh i čuje sve ono što „normalni ljudi“ ne čuju.Čuje i ono što ne želi čuti. Čuje kad netko laže ili kad je žena trudna. To ga čini posebno intuitivnim i empatičnim. Emil razumije ovaj svijet bolje od odraslih. Zato nevoljko redovno pohađa školu jer tamo baš nije dobro prihvaćen. Uspješno računa samo do deset, jer ima samo deset prstiju. Ima problema s vršnjacima ali i s učiteljima i učiteljicama. Njegova majka Marina hrabra je i borbena samohrana majka, te s Emilom živi u unajmljenom stanu u „nekom gradu“. Nije joj lako ni financijski, ni emotivno ni društveno. Kroz Emilovo prepričavanje u prvom licu saznajemo sve o njihovim susjedima u zgradi, o maminoj sestri i šogoru koji ne mogu imati djece, maminim prijateljima i poslodavcu, ali i maminom ljubavniku. Emil ima i tajanstvenog „prijatelja“ kojeg zove Momentalni, a koji je ustvari sitni diler drogom. Naravno Emil o tome nema pojma i prihvaća ga kao sebi ravnog s puno razumijevanja. Čak mu i pomaže u dostavljanju „tajanstvenih paketića“. Puno je to za jednog desetogodišnjeg dječaka koji ne želi zabadati nos u tuđe stvari jer možda bi netko jednom mogao zabosti nos u „njihovu“ stvar. Odnos Emila i njegove majke je nježan, iskren i pun razumijevanja. Jedino se s njom osjeća bezbrižno i voljeno. Iz majke crpi svu energiju i ljubav. To i je poruka ovog romana. Najvažnija je ljubav i dobrota. Ona stvara humanost i empatiju koja toliko treba ovom svijetu. Roman nije nimalo patetičan, ne podliježe osudi, kuknjavi niti osuđivanju. Dapače duhovit je i kroz Emilove „naočale“ je sve tako kako je i kako mora biti – teško i prolazno. Bez osuda i predrasuda. Mogao bi to biti „idealan svijet“. Knjiga me oduševila osim samog kraja. On me ostavio bez teksta. I još se nisam oporavila. Lada Vukić, pedesetčetverogodišnja Zadranka, dosad je posve nepoznata književnica. Za roman „Specijalna potreba“ dobila je književnu nagradu VBZ-Tisak Media za najbolji neobjavljeni roman u 2016. zajedno s Ivicom Ivaniševićem. Nadamo se i daljnjim uspješnicama ove nadarene autorice. Izdavač: V.B.Z.