Sjećanje šume - Damir Karakaš. Hrvatska ima svog Knausgaarda

Ovo je prva Karakašova knjiga koju sam pročitala. Sada mi je žao što prije nisam otkrila ovog fantastičnog hrvatskog pisca. Ali, za dobre knjige  nikad nije kasno. Neki dan sam bila na promociji knjige „Sjećanje šume“ gdje sam se upoznala s knjigom, opusom i samim autorom i sve te silne pohvale koje sam tamo čula su me pokrenule da što prije prionem čitanju Karakaša. „Sjećanje šume“ sam pročitala u jednom dahu. To je knjiga sjećanja na jedno djetinjstvo i dječačko odrastanje  u surovoj Lici.  Knjiga je podijeljena na kratke priče u kojima prevladava iskrenost, duhovitost i jednostavnost. Iz svakog retka izvire silna žudnja i glad za roditeljskom ljubavlju i pohvalom protkana strahom od „neimenovane“ dječakove bolesti. Nevjerojatna vještina pripovijedanja kroz kratke i jezgrovite rečenice koje vas začas odvedu u te 1970-te i 1980-te godine kad je pisac bio tek plahi dječak koji pohađa osnovnu školu u zabitom selu Like,  gdje je obitavalo više divljih životinja nego li ljudi. Obitelj čine strogi otac, bojažljiva majka, pomalo dosadna mlađa sestra, baka i djed koji poboljevaju i umiru te dječakovi prijatelji.  Djetinjstvo mu je bilo obilježeno usamljenošću, bolešću te ponajviše strogim i hladnim ocem kojeg su se svi bojali. Dani su im obilježeni teškim fizičkim poslovima.   Nježnosti, poljubaca i dodira nije bilo. Samo u svojim snovima „lički dječak“ dobiva pohvale oca i postaje junak kad ubije medvjeda. Poglavlja su mali zaokruženi doživljaji koji nose nostalgične ili duhovite naslove kao što su: Loptanje;  Ručak; Žene koje gaze po kupusu; Ovdje živi medvjed; Kuda ide voda; Upute za klanje svinje; Krave kao baloni;  Kino; Vojnici...... Radi se o poslastici  koja vam začas pokrene sve osjete mirisa, sluha, opipa i vodi vas kroz magiju i radost odrastanja. Zato - obavezno čitati. Posebno pohvaljujem oblik i dizajn knjige. Jedna od ljepših knjiga koje sam držala u ruci. Izdavač: #sandorf