Utvara kletve

O sublimnom i rodnim ulogama u hrvatskoj povijesnoj tragediji u 19. stoljeću

Istraživanje pokazuje kako rodnu diskriminaciju provode podjednako tragedije utemeljene na nacionalnointegracijskoj ideologiji i one pisane sa socijalističkih i liberalnih polazišta. U toj su ideološkoj homogenosti ipak tijekom istraživanja pronađeni zanimljivi odmaci i pokušaji ostvarenja raznih tipova ženskog sublimiteta, i to u Demetra, Bana, D. Jarnević, Zagorke i I. Fürst koje projiciraju uspostavljanje ženske kulture kao miroljubive i konstruktivne osnove za nacionalnu autopercepciju.

Polazna je teza da povijesna tragedija pokušava održati na životu sublimni odnos prema nacionalnoj prošlosti u okolnostima opće desublimacije građanskog društva i znanosti tijekom 19. stoljeća. Pretpostavlja se i da sublimni odnos prema prošlosti sa sobom nosi specifičnu podjelu rodnih uloga: izraziti patrijarhalizam i svođenje žene na prirodnu, a ne kulturnu, privatnu, a ne javnu, te lijepu, a ne sublimnu sferu života. U radu se posebna pažnja posvećuje navodnoj reakcionarnosti tragedije i njezinoj mogućoj vezanosti za radikalne nacionalističke ideologije u 20. stoljeću.
Korpus na kojem se ispituju polazišne teze okuplja tragedije s temom iz nacionalne prošlosti, u kojima se junak suočava s nezasluženom i neobjašnjivom nesrećom, te završava najčešće tragično i uz obećanje buduće nagrade za čitav nacionalni kolektiv. Obuhvaćena su ukupno 33 dramska teksta Lj. Farkaš Vukotinović, I. Kukuljevića Sakcinskinskog, D. Demetra, M. Bana, M. Bogovića, F. Markovića, A. Tresić Pavičića, H. Dragošića, D. Jarnević, M. Jurić Zagorkea, I. Fürsta, N. Vavre.