Zbogom, pustinjo

Napokon ispričana priča dvojica preživjelih Hrvata

U blizini gradića Tamesguidea u Alžiru, islamski su teroristi 1993. godine odrubili glavu dvanaestorici radnika Hidroelektre. Opterećena Domovinskim ratom, hrvatska javnost ovaj stravičan zločin jedva primjećuje, a još brže zaboravlja. Godinama kasnije, pojavljuju se iskazi dvojice preživjelih radnika o ovom pokolju.

Katunarić svojim romanom, prvim na ovu temu na našim prostorima, daje širi kontekst koji je doveo do tragedije, obostranoj mržnji oblik i lice, a sve pomnim nijansiranjem vrsnog prozaika. Svjestan da bi dokumentarističko prepričavanje radničkih zbivanja na gradilištu odvelo u socrealizam, pisac ukida konvencionalnu naraciju i uvodi višeglasje, kompozicijski zanimljivu strukturu paralelnog pisanja sa živim likovima i stalnim kontrapunktiranjem temeljnog glasa. U muškom svijetu gradilišta, jedna je žena, Klaudija, predstavnica hipijevske izgubljene generacije slobodne ljubavi i rimbaudovske pustolovine, glavni lik, a oko nje gravitiraju Tarzan, Rajko, Dubravko… Krhkost ljudskih sudbina razapetih ljubavničkim i drugim strastima na pozadini povijesnog ludila, a bez moraliziranja i patosa daju pečat romanu; "sudar" kontinenata i civilizacija, periferne Europe i pustinjske Afrike, Hrvata i Arapa prikazan je bez imalo uljepšavanja i političke korektnosti. Građen na kontrastima grubog i poetskog, okrutnog i kozmičkog, amoralnog i zvjezdanog, roman Zbogom, pustinjo istovremeno sadrži uvjerljivost dokumenta i slojevitost psihološki dinamične zbilje umotane u ljepotu literarne fikcije.