Nagrada Marin Držić: hrvatska drama 2016.

Pet drama nagrađenih na natječaju Ministarstva kulture RH "Marin Držić" 2016.

Prvonagrađena drama Davora Špišića "Zidarija" jasna je u misli, ironična u postupku i duhovita u elaboraciji, “Zidarija” je jedna od onih drama koje vješto plove prostorom između potresnog i duhovitog, globalnog i intimnog, grubog i nježnog, a sve kako bi se gnjevno obrušila na društvo naopakih vrijednosti, čija je vlast neraskidivo sljubljena s kriminalom, a strukture nagrižene korupcijom. Gorak je to, angažiran, cinično-zabrinut poziv na kazališni ples, praćen mariachi-glazbom i koreografiran prizorima maloljetničkog nasilja.
Drugonagrađena komedija "Kad je stao svijet" Dore Delbianco posuđuje od čeških humorista i harmsovskog apsurda, situacijske komike i satiričnih alata, da bi se ispisala do zavojite cjeline premrežene bizarnim situacijama. Galerija obično-neobičnih likova priziva punokrvnu ansambl-predstavu, čije zaigrano putovanje počinje jednim tajanstvenim nestankom, a završava u nasilnoj spirali političkog pragmatizma.
Također drugonagrađeni Dino Pešut autor je drame "Stela, poplava", posveta je kazalištu i glumicama, dramska elegija o usamljenosti i izmještenosti, o pogrešnim odabirima i potrazi za identitetom. Hotelska soba i lica koja se u njoj spotiču i udaraju jedna o druga, odbijajući se od nemogućnosti ili nesposobnosti da vole i budu voljena, da se ogriju, dovoljni su za niz strastvenih sukoba.
Trećenagrađeni Damir Markovina autor je tragikomedije "Paščad" o razdirućim podjelama u našem društvu, o neumrloj vjeri u vrijednosti jednog sustava iščezlog u povijesti, o ratovima što još uvijek traju, o ljudima koji su jedni drugima vukovi, o neraščišćenim računima prenošenim s generacije na generaciju, o pohlepi i velikodušnosti, o relativnosti pobjede i poraza, duhovit pogled na tranzicijski nesklad ovih prostora.
Drama također trećenagrađene Marine Vujčić "Podmornica" osvaja suptilnim humanizmom i prigušenom osjećajnošću. A tu je i vjera u moć priče i glazbe, u snagu jezika, sposobnih suprotstaviti se otuđenosti, letargiji, potrebi da se ponašamo kao da “ćemo živjeti sto godina pa imamo pravo biti nezadovoljni bar pedeset”. Komad je ovo i o starosti i izolaciji, o tome što ostaje od nas kad nam se izvanjski svijet posve smanji – možda na samo jednu sobu, tijesnu i malu, i tek jednog posjetitelja – pa poniremo u sebe i ondje pronalazimo neočekivane prostore ispunjenosti.