Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Razdioba)

Objavljena 1972. godine antologija je nedvojbeni klasik domaće književnokritičke i teorijske misli kad je riječ o domaćem pjesništvu. Time što je zastupala tezu da pjesnički čin pokreće razdiobu trovrsnog iskustva (iskustvo prostora, iskustvo egzistencije i iskustvo jezika), ta studija gotovo je presudno utjecala na razumijevanje temeljnih tendencija u razvoju hrvatskoga pjesništva od 1940. do 1970. godine. Uzmemo li u obzir i to da mnoge njezine teorijske postavke ne samo da su preživjele godine u kojima je ona bila referentno polje, nego se i danas čine uvelike upotrebljivima, to je eto razlog ponovnog upozoravanja na nju – njena reizdanja, naime.