Povijest retorike od Grka do naših dana TRENUTNO NEDOSTUPNO

Koncizan pregled povijesti retorike

Knjiga trojice uglednih autora sadrži povijesni prikaz govorništva od antičkih vremena do suvremenog doba i suodnos retoričkog prema društvenim uvjetovanostima, posebice politici, psihološkim i stilskim predispozicijama. Na kraju knjige su navedene retoričke strukture, kronologija i bibliografija (primarni i sekundarni izvori).

Koncizan pregled povijesti retorike, discipline koja je obilježila diskurzivne strategije tzv. zapadne kulture, koja toj kulturi već 2.500 godina osigurava argumentacijske, logičke i iskazivačke obrasce. Skicira razvoj discipline, komentira važne retoričke rasprave, prati promjene institucionalnoga statusa retorike, njezinu ukliještenost između ideologije, filozofije i religije, sažima retoričke koncepte u rasponu od  Gorgije, Protagore, Platona i Aristotela preko Erazma, Bacona, Hobbesa, Pascala i Vica do Richardsa, Burkea, Habermasa ili Perelmana.
Urednik knjige, autor njezine koncepcije i pisac jednoga njezina dijela Michel Meyer u Predgovoru je, uz ostalo, istaknuo: "retorika je u povijesti bila razdirana između etosa, patosa i logosa, iako se ta tri elementa moraju dovesti u ravnopravan položaj ne bi li dala smisao cjelovitoj retorici. (…) Unutarnja racionalnost povijesti retorike sudjeluje u toj igri prevage koju je odnosio čas etos, čas logos, a čas patos. Ključ povijesti retorike ne leži ni u njezinu ograničavanju na stilske figure i književni jezik ni u njezinoj argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno sve to i ništa ne isključuje. Zaboravimo, dakle, da su retoriku poistovjećivali s uglađenim jezikom moćnikā, koji su nastojali afirmirati svoj društveni odmak od naroda. Zaboravimo da se propitivanje, koje oduvijek prožima retoriku, sve do danas potiskivalo. Sagledajmo retoriku kao snagu duha da raskrinka prevarantske diskurze koji ga gotovo svakodnevno šibaju ne bi li bolje umrtvili i razvodnili kritiku i drskost, a prije svega lucidnost što je obje podrazumijevaju. Sagledajmo je također kao sposobnost ljudi da reagiraju na ono što ih dijeli, kao i na ono što im povremeno odgovara. Sagledajmo je, naposljetku, kao gramatiku stila, još jedan odgovor na čovjekovo ponajljepše pitanje."