Posljednje suze nafte i krvi

Druga knjiga poezije suvremenog sarajevskog pjesnika

Zbirka poetski analizira ono što podrazumijevamo pod novom kolonijalizacijom svijeta, ali se taj pjesnički posao najvišega reda, u smislu dekonstrukcije i demontaže noćnih strana ideološkog uma, u Burića odvija u prostoru domaćih mitologema (Žice koncentracijskih logora / najbolje su ograde, / one uvijek podsjećaju kakav smo svijet stvorili.)

U svojim pjesmama Burić intenzivno živi u sadašnjem vremenu i sa vremenom, a u ovoj zbirci, baš kao i u prethodnoj, uspjelo mu je na najfiniji i jedan rafinirani ironijski način povezati neka vlastita razmišljanja o svijetu i životu, sve ono što se gotovo ne može poetizirati, a to je užas, politički, društveni, globalni i svaki drugi, kojem je iz dana u dan izložen čovjek. Ono što istinski karakterizira ove stihove upravo je jedan muški, nepatetični, otvoreni odnos prema neuljepšanoj stvarnosti u kojoj ljudi žive, ne samo kao jedinke već