Pisma

Najpoznatija i najobimnija korespodencija u francuskoj književnosti

Uz Flaubertovu i Voltaireovu Proustova je korespondencija vjerojatno najpoznatija i najobimnija u francuskoj književnosti, ali rijetki su čitatelji u potpunosti svladali taj epistolarni masiv od pet tisuća pisama, koliko ih je do sada pronađeno i razvrstano. Čitati Prousta, bilo da je riječ o romanima ili pismima, uvijek je mali pothvat, osobito u današnje vrijeme nesklono introspekciji.Čitati Prousta je i golem intelektualni izazov za svakoga tko u umjetnosti traži duhovnu dimenziju, neku unutarnju mudrost i cjelinu koja djeluje kao polje beskonačnih suodnosa. U tom slučaju zanimanje za piščevu prepisku nadilazi puku radoznalost za pikanterije iz života slavne osobe, premda je i na taj način veoma uzbudljivo i zabavno čitati Proustova pisma. No ipak, osobito za ljubitelje piščeva djela, korespondencija je prije svega prilika da se uvjere tko je taj “ja” koji neprestano izaziva bataljune teoretičara da, više ili manje uzaludno, prolijevaju tintu kako bi raspravljali je li, i u kojoj mjeri, “ja” netko drugi. Ulje na vatru dolijeva i sam autor koji se izrijekom distancira od svoga pripovjedača, ali se zato nerijetko, prepričavajući drugome prizore iz djela, poistovjećuje s njim. Riječ je istodobno o istome i različitome, obojica razmišljaju na isti razgranat način, misao im se sinusoidno isprepleće, ali samo naizgled. Govoreći o prijevodu kao nesavršenome obliku izvornoga teksta Proust je upotrijebio ocvale grane. Ako se zadržimo kod spomenute slike, možemo reći da je grana u romanu znalački obrezana, a u prepisci je to i dalje ista grana, ali “raščupana”, na sve strane pružaju se sitne grančice, neke prekinute, neke kvrgave. Može katkad djelovati zapušteno, ali ta nenjegovanost stila iskupljuje se prirodnošću i spontanošću, što je zbog draži improvizacije možda čak i privlačnije.