OSvojski

Pripovijedi ne postoje bez junaka i bez pripovjedača. Uspomenu na osječkog OSjetnika OSvojskog i junaka ove poetizirane proze – Eugena Savojskog, ispripovijedao je sam junak. Ili točnije, kako bi se izbjegle zabune, pripovijed je ispripovijedala junakova misao.

Princ Eugen od Savoje i Pijemonta, koji je svoj književni život u opusu Jasne Horvat započeo u romanu Bizarij 2009. godine, deset godina poslije OSvojio je vlastitu priču i postao OSvojski. Jer osvajanje je, kako svjedoči povjesnica, bilo pravom prirodom toga naobraženog austrijskoga vojskovođe (1663. – 1736.) iz sporedne linije kuće Savoja, poznatoga po zaslugama u ratovima protiv Osmanlija kraj Beča, Pešte i Beograda te protiv Francuza u Pijemontu, po pobjedama nad Osmanlijama kraj Sente, Petrovaradina i Beograda koje su označile kraj njihovih osvajanja u Europi.

Kao hrabar i smion ratnik tim je pobjedama postavio klasične uzore europskoj strategiji. Podrijetlom Talijan, a po odgoju Francuz svoj je vojnički i ratnički genij darovao Austriji. Za tom je usložnjenom prirodom jedne povijesne osobnosti, već provučenom kroz filtar vlastita književna teksta kojim je definirala svoju OS i prostor prepoznavanja, Jasna Horvat ponovno posegnula kako bi se okušala u novom ograničenju kao moranju svoje oulipovske poetike. Poslala je Eugena od Savoje da iz osame svoga baranjskog Belvederea krene u novi osvajački pohod – ovaj put za nju osvajajući sebe – i prepustila mu odabir strategije kojom će od Savojskoga postati OSvojski  i tako ju još jednom, deset godina poslije, vratiti u prostor vlastita prepoznavanja.