Okretište

Kratki roman

Muškarac posjećuje roditeljima na selu, obilazi i baku i djeda. Došao je k svojima zamoliti pozajmicu za kupnju stana u gradu. Drugo poglavlje, kao bez ikakve izravne veze s prethodnim, otvara se prizorom u kojemu se pripovjedač upravo budi iz narkoze na intenzivnoj njezi u bolnici. Sadržaj njegove svijesti opterećen je osjetljivim fizičkim stanjem, ali i tjeskobom što ju je stvorio događaj koji se ni do posljednje stranice romana neće izravno spomenuti niti opisivati, no za koji je posve jasno da je uzrok svemu o čemu se pripovijeda, pa i pripovijedanja samog.

Tako teče kratki roman reduciran na esenciju - proživljavanja protagonista, roman o "nemogućnosti da se bilo što napravi" s nepravdom koja je pretrpljena, s tjelesnom i emocionalnom štetom koju je izazvala, s naporima da se trauma iscijeli i povrati povjerenje u ljude i život. Duboko intimno, autofikcionalno djelo autorov je umjetnički odgovor.

Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe: naime, zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj. Za Karakaša je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je – kako kaže – boljelo svako slovo koje je udario. U snove mu – svjedoči ovaj roman – i danas dolaze preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose svoje oružje, traže da bude oko za oko, zub za zub, traže da riješi ovu nepravdu jer nizašto nije kriv i nikome nije ništa napravio. Da izravna račune, jer da mora odlučiti hoće li biti čovjek pa da mu konobar donosi u birtiji piće na stol ili da bude žaba pa da mu ga ostavlja na podu.