Ni koraka više

Roman, jedinstveni putopis o krajoliku i pojedinim predjelima, opis čovjekova duhovnog krajolika, slika čovjeka koji prolazi kroz različita psihička stanja kako bi ponovno osjetio volju za životom i ljubavlju - Čitanje ove knjige je poput hodanja. Hodamo kako bismo svoj život vidjeli s distance

Četrdesetdevetogodišnja Alenka nekada je bila perspektivna mlada sportašica, u sretnoj vezi, ponekad i previše svjesna sebe i svijeta oko sebe. No onda je jedan tragični događaj izokrenuo sve… Svijet se suzio na veličinu tijesne odjeće i počeo ju je sve više stezati. Strah od gubitka. Strah od života. trah od gubitka života. I tako trideset godina. Sve dok je nova životna nedaća – sestrina teška dijagnoza – ne prodrma i opet ne baci u žrvanj života, ali ovaj put je to posljednja prilika.

Knjiga jedne od najomiljenijih i najčitanijih suvremenih slovenskih književnica, priča je o jednom životu, jednoj sudbini, o življenju punim plućima umjesto odrađivanja, o prepuštanju drugima da nas uče i da od nas uče, o istinskom življenju kao putu, o ljubavi kao pokretaču umjesto pukog balzamiranja i pravljenja mita… o svjetski poznatom hodočasničkom El Caminu, Putu sv. Jakova, koji je obilježio i živote mnogih u Hrvatskoj. Roman je u Sloveniji u više navrata rasprodan, a autorica već piše završnu knjigu trilogije.

Čitanje ove knjige je poput hodanja. Hodamo kako bismo svoj život vidjeli s distance. Hodamo kako bismo oprostili sami sebi. Hodamo kako bismo se udaljili od teške prošlosti, od smrti voljenih. Žuljevi na nogama polako oduzimaju duhovnu bol i put nas vraća kući: u dvojinu, u blizinu, sebi. Izliječena duša zove nas u puni život, u lakši korak. – Saša Pavček

Bio sam uvjeren da nikad neću hodočastiti u Santiago de Compostela, unatoč tomu što su me tu i tamo nagovarali, a onamo su po nadahnuće išli i Ernest Hemingway, Paulo Coelho, Shirley MacLaine i Martin Sheen. No s Janjom Vidmar i njezinim književnim junacima sad sam ipak prošao Putom svetog Jakova. ‘I mala stopala su stvorena za velike korake’, kaže ona. Čuo sam je i na kraju se moram složiti s njom. Knjiga dokazuje da se život pedesetogodišnjakinje koja tijekom dugotrajnog pješačenja želi razmisliti o svojoj sudbini može opisati i bez ironije. – Feri Lainšček