Never Mind

Tri godine života Fione i Tare i njihove djece Sarah i Kierana u kući, irskoj praonici rublja koje su držale časne sestre, priča je o fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, iscrpljujućem, gotovo cjelodnevnom radu u zagušljivim praonicama rublja, priča o dubokoj samoći, izoliranosti, čežnji za slobodom i nemoći da do nje dođeš. Ali, to je i priča o prijateljstvu, majčinstvu i bezuvjetnoj ljubavi prema djeci, koja su imala sreću da se ne završe u statistikama povjesničara i stranicama Irish Timesa. Priča je to i o nadi, vjeri u nemoguće, otporu, hrabrosti i snazi koje su nam Fiona i Tara ostavile kao upozorenje, ali i zalog da svi zajedno, kao što autorica na kraju knjige poručuje: ovaj svijet učinimo boljim i ljepšim mjesto.

U ovoj kući žive samo gubitnice, od časnih sestara, do male djece i nas samih. Osjećam je na prsima, zbog nje otežano dišem. Jesu li časne sestre svjesne da njihov život nije dostojan zvanja koje su odabrale? Što više razmišljam, sigurna sam da pobjeda ne postoji. Život je poput svakodnevnih partija šaha. Nevažno je hoće li pobijediti bijele ili crne figure. Svakodnevno mijenjaju taktiku i započinju igru drugom figurom. Ne primjećuju da im je kretanje lovcem, topom, pješakom ili konjem jednako ograničeno na crno-bijeloj ploči koja pruža samo oslonac. Potpuno je svejedno jesi li pješak, ili kraljevski par, svi u jednom trenutku nestaju s crno-bijele ploče života. Zadovoljstvo kratkotrajnih pobjeda pada u zaborav. Možda je Teresa u pravu kada kaže da je šah-mat najbolje rješenje. - Iz knjige