Napoleon: Skica epopeje

G. Lenotre je pseudonim francuskog povjesničara i pisca Louisa Léona Théodorea Gosselina koji nikada nije bio zadovoljan samo službenom poviješću, onom bitaka i ugovora. U spretnoj kombinaciji romantičnog duha i dokumentarnog materijala, on se u ovoj knjizi bavi temom po izboru: Napoleonovim životom, od njegovog internata u Brienneu do odljeva carske glave – s kompliciranom interpretacijom lažnih Napoleona. Ovdje saznajemo da je car pjevao neusklađeno, da je imao samo vrlo ograničene pojmove o pravopisu, da je uvijek brkao Smolensk i Salamanku, a nećemo zaboraviti ni da je papa Pio VII., 14. frimaira godine XII., primio dvanaest troprstih zlatara za papinsku kuhinju, ni, naravno, da je vjerni mameluk Rustam uvijek spavao pred vratima svoga gospodara. G. Lenotre je povijest učinio zanimljivom širokoj publici

"Konačno, oko ponoći, prije nego će leći u krevet – čvrsti krevet od veličanstvenog oraha koji je Laval dao izraditi za tu priliku i koji je bio (odnosno koji jest, jer krevet i dalje postoji) okićen lovorovim girlandama, s kutovima ukrašenim poznatim orlovima – Napoleon je zatražio kupku za stopala. – Brzo, tople vode! Ne pretople!
Ali u kakvoj posudi je donijeti? Vulgarna kupka za stopala za tako velikog čovjeka! Je li to moguće? Pronašli su veliku zdjelu od fajanse koju su proglasili najdostojnijom i odnijeli je, punu bistre, mlake vode, u carsku sobu. U istom trenutku Duroc je ušao kod Cara s pismom kojeg je maločas donio kurir, a za njim su se zatvorila vrata.
No, odmah zatim se začuo bijesni krik, praćen bukom od koje se uplašeno zatresla cijela kuća. U svim sobama čuo se gromki Carev glas. Jednim bijesnim udarcem noge lansirao je lijepu zdjelu od fajanse na drugi kraj sobe, gdje je pala i razbila se, a voda se prolila po parketu. Što se događa? Je li kupka bila pretopla?"

Francuze je od čitanja povijesnih knjiga dugo odvraćala činjenica da nisu vjerovali onome što im pripovijedaju kroničari. Nisu se prepoznavali u tim dugim opisima, jer su povjesničari – koji su smatrali da moraju imitirati starije kolege ako i sami žele postati klasici – pisali uzvišenim akademskim tonom, isključujući intimne i slikovite detalje, a ako su akterima davali riječ, pripisivali su im duge besjede u tri dijela, s uvodom i zaključkom u maniri Tita Livija. To se u ono doba smatralo dobrim stilom. A čitatelj, koji uopće nije glup, dobro je shvaćao da se „to nije odvilo baš tako“. Pun nepovjerenja, zatvarao bi knjigu i vraćao se romanima u kojima su se junaci bar uzrujavali poput njega, govorili poput njega, uzimali pauze za jelo i san, a autori ih nisu uvijek uzdizali do neba.“
Louis Léon Théodore Gosselin (1855.-1935.) francuski povjesničar i dramatičar pisao je pod pseudonimom članke u novinama Le Figaro, Revue des deux mondes, Le Monde illustré i Le Temps i brojna djela koja se bave Francuskom revolucijom, posebno vladavinom terora, a koja su nastala na temelju njegovih istraživanja primarnih izvora tog doba. Suvremenici su iznimno cijenili njegov rad. Gosselin je postao časnik Legije stranaca i 1932. je izabran u Académie française, ali je umro prije nego što preuzeo svoju poziciju u Akademiji i nikada nije održao govor koji je napisao u čast svom prethodniku, Renéu Basinu.
Njegova djela uključuju: Paris Révolutionnaire - La Guillotine et les exécuteurs des arrets crimnels pendant la Révolution, Un conspirateur royaliste pendant la Terreur, le baron de Bats; Le Vrai Chevalier de Maison-Rouge, La Captivité et la mort de Marie-Antoinette, La Chouannerie normande au temps de l’Empire, Le Drame de Varennes, Les Massacres de Septembre, Les Fils de Philippe-Égalité pendant la Terreur, Bleus, Blancs et Rouges, Le Roi Louis XVII et l’énigme du Temple i La Proscription des Girondins.