Ljudski zadah

Kratka memoarska proza svjedočanstvo holokausta u Mađarskoj 1944.

Memoarsko djelo mađarskog prozaika, pjesnika i dramatičara Ernőa Szépa, jednog od najvećih imena mađarske književnosti prve polovice 20. stoljeća, u kojem gotovo dnevnički opisuje vlastito strahotno iskustvo Židova u nacističkoj Mađarskoj 1944. godine. Povijesni kontekst u koji se knjiga smješta njemačko je zaposjedanje Mađarske u ožujku '44 i deportacija više od 400 000 Židova u koncentracijske logore početkom lipnja pod vodstvom Adolfa Eichmanna.

Prvo upoznajemo kuću obilježenu Davidovom zvijezdom u koju je obitelj Szép morala preseliti i napustiti život na Margitinu otoku na kojem su proveli trideset i tri godine. Listopad 1944. -  ruske čete približavaju se Budimpešti, a Nijemci i njihovi mađarski saveznici očajnički nastoje obraniti grad, poslavši radi toga tisuće preostalih židovskih zarobljenika da kopaju rovove, među njima i šezdesetogodišnjeg pisca. Szép reporterskim stilom pripovijeda o trotjednom prisilnom radu u tvornici cigala, sve do oslobađanja zatvorenika iz ruku "Strelastih križeva". Evocira cjelodnevnu izloženost hirovima većinom mlađahnih stražara - od podsmijeha do pogubljenja po kratkom postupku, prisjeća se izgladnjivanja, mučenja, ponižavanja. Ernő najbolje pogađa kad opisuje nesigurna stanja uma jednako žrtava i agresora, osobito njihove zablude. Ono o čemu govori čisti je užas, ali on to čini kao da neobavezno čavrlja o svakodnevici. Jedinstven je Szépov narativni ton, mješavina izbezumljenosti i ironije. Ne izražavajući otvorenu osudu i ne zapadajući u očajanje, on precizno i do u detalj, opisuje niz događaja progresivno rastuće podlosti. Tko na takav način govori o premlaćivanju ili prijetnjama, o ranjivosti i smrti što neposredno vreba, tko se poput djeteta naivno uvijek iznova čudi novim mukama, neusporedivim s onim već proživljenima, u njemu su se savršeno stopili karakter i vanjsko vladanje, sirovost života i tehnika njegova preoblikovanja. U tom ljudima nesklonom vremenu Ernő Szép do samoga je kraja uspio sačuvati superiornost sebe kao književnika i vlastitu unutarnju eleganciju.

Kratka memoarska proza važno je svjedočanstvo holokausta u Mađarskoj 1944.