Drugo lice drugosti

Književnoantropološke studije

Nastali na zasadama različitih odvojaka suvremene teorije, kao što su teorija književnosti, folkloristika, etnologija i kulturna antropologija, autor u svojim tekstovima vrti konceptualiziranu supstanciju književne građe oko nekoliko ključnih riječi: ideologija, identitet, drugi, tijelo. Problemsko-predmetni spektar knjige, odnosno koloplet građe i onog što se od nje tražilo, mogao bi se u tom smislu sistematizirati na sljedeći način: politička aluzivnost (Nalješković, Držić, Ivšić), konstruiranje vlastitog identiteta/autopredodžbe (Vojnović), konstruiranje drugosti/heteropredodžbe (Držić, Kosor), transkulturalnost (Ivšić), tjelesno/bestijalno/nagonsko (Vetranović, Držić, Lukarević Burina, Gučetić Bendevišević, Ivanac).

Jedva da je prošlo par godina od uglednog zborničkog nagovještaja (Čovjek, prostor, vrijeme, urednica Benčić i Fališevac) da će se u hrvatskoj znanosti o književnosti naći snaga starijeg i srednjeg naraštaja koje bi se mogle aktivno uključiti u živo polje književne antropologije – a već se javljaju najmlađi stručnjaci poput Lea Rafolta da tome razmjerno nedavno konsolidiranom interdisciplinarnom području doprinesu svježim i opsežnim raspravama. Posrijedi je naime iznimno zahtjevna metodologija, koja iziskuje dobro snalaženje u tako različitim odvojcima suvremene teorije kao što su teorija književnosti, folkloristika, etnologija i kulturna antropologija – metodologija, osim toga, koju upravo njezin hibridni karakter neprekidno nagoni na oštro i neumoljivo samo-propitivanje. Susret s Drugim iz naslova Rafoltove knjige neće dakle biti samo "tematski" susret s kulturnom drugošću kojoj će autor posvetiti dobar dio svojih studija – "čovjekov" susret sa ženskošću, seksualnim alteritetima, strancima, posebice Židovima, ubojicama, životinjama, čudovišnošću i tjelesnom izobličenošću, pa tako i susret eurocentričnog subjekta s drugim kulturama, nego jednako tako i susret književnosti kao Drugosti "zbilje" s onim što se iz perspektive njezine umjetničke autonomije može doimati kao njezino Drugo – sve ono naime što je "onkraj" granica književnog teksta – ali i susret tradicionalno obrazovana filologa s njegovim disciplinarnim Drugim, s mnogoobličjem diskurzivnih praksi što okružuju književni tekst konkurentnim, a katkada i znakovito sukladnim reprezentacijskim ponudama slikovlja kojima intenzivno barata i književnost. Ova se knjiga u kontekstu suvremene književnoznanstvene produkcije u Hrvatskoj izdvaja upravo po tome trostrukome rasteru, te je, kao i autorova prethodna studija o hrvatskoj ranonovovjekovnoj tragediji, znak znatno izmijenjena i uzdignuta standarda poimanja književnoznanstvenoga posla u hrvatskoj akademskoj znanosti uopće. - 

Lada Čale Feldman