Kamen, škare, papir: pripovijetke

Izbor iz proznog opusa Maksima Osipova sadrži pet priča iz pet zbirki

Protagonisti su ljudi modernog doba mučeni "vječnim" pitanjima na koja je načelno nemoguće naći odgovore. Poput svog uzora A. P. Čehova (po profesiji također liječnika, s kojim ga kritika često uspoređuje), pisac je zaokupljen tzv. malim čovjekom, k tome još i nastanjenim daleko od metropole, ondje naime gdje se jasnije očituju "znakovi vremena", radosti, tuge i strahovi. Konkretno, Osipov je svoje junake smjestio u Taruski rajon Kaluške oblasti, gdje i sam živi i radi.
Njegovi su likovi usamljeni i bezvoljni, a nema smijeha ni nade da će jednom biti bolje, ali oni to i ne žele. Svaku iskru koja bljesne u mraku ti nasljednici suvišnih ljudi iz zlatnog doba realizma brže-bolje ugase: violinistica iz Prijatelja iz Poljske izmislila je, recimo, da ima prijatelja u Poljskoj i to ju je nadahnjivalo u radu. S vremenom joj se međutim u životu pojavio stvarni čovjek, Nijemac poljskog podrijetla, glazbenik, ali to je nije usrećilo jer je uništilo mit, fantaziju na kojoj se temeljila njezina komunikacija sa svijetom.
U Kućnom kinu dvoje bivših, slučajnih ljubavnika, koji se dugo vremena nisu vidjeli ni čuli, otkrili su da imaju zajedničko dijete. No ta okolnost u njihovim životima nije ništa promijenila. Oni i dalje ostaju potpuni stranci. I u ostalim pripovijetkama osobe se ne sastaju, nego se rastaju, odnosno umiru.