Kako se prave stihovi?

Vladimir Majakovski, jedan od najmoćnijih glasova ruske književnosti i poezije 20. stoljeća u autopoetičkom eseju analizira cijeli proces nastajanja vlastite "uspjelije" pjesme, Sergeju Jesenjinu i putem otkriva tajne tehnike spisateljskog zanata. Neisforsirano autoironičan, istovremeno i smrtno revolucionarno ozbiljan te urnebesno duhovit sintetizira svoja stajališta o estetici i individualnom umjetničkom integritetu te daje neprocjenjiv uvid u detalje svog osobnog kreativnog procesa. Uz pitanja jezika i prozodije, Majakovski istražuje umjetnikov zamršeni odnos prema avangardi, romantizmu, povijesti, revoluciji i samoubojstvu.

Krvave glave Majakovskog i Jesenjina govore i suviše glasno da taj proces raspadanja jednog pogleda na svijet još uvijek traje – Miroslav Krleža

Vladimir Majakovski, čeličnih vilica, visok metar i devedeset, rado skraćuje izraze u telegrafske kuršume. (...) Pjesnik i retoričar ulice, gradskog asfalta, često ne zazire ni od napadno humorističkoga žargona. – Tin Ujević

U svojoj je poeziji ispisivao novu ljubav novoga društva; ona je postojala, ali ujedno i nije postojala – zato što još nije bila viđena. – Viktor Šklovski

Vladimir Vladimirovič Majakovski, ruski književnik, jedan je od začetnika ruskog futurizma. Godine 1912. pojavio se "Šamar javnom ukusu", manifest ruskog futurizma, koji su potpisali: David Burljuk, Aleksandar Kručonih, Vladimir Majakovski i Viktor Hlebnjikov. Kao pjesnik bio je inovator, uveo je nove žanrove poeme: lirske reportaže, lirsko-epske poeme i lirsko-fantastične poeme. Autor je antologijskih lirskih pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlačama (1915), Flauta-kičma (1915), Rat i mir (1916), Čovjek (1917). Scenski tekst Vladimir Majakovski: tragedija (1913) označio je temeljnu zasadu njegova pjesništva: u središtu je biografski prepoznatljiv i naglašeno lirski subjekt neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajućom estetikom, moralom, društvom u vlasti "Naredbodavca Svega". Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji stvoriti "jezik ulice"«, uvodi neologizme, razbija uhodanu versifikaciju i podređuje stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga "krika". Pisao je agitacijske pjesme (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu "kolektivnu" poemu 150. 000.000 (1919–20), ali već u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala, 1922) zahtijevao je u ime budućega svjetskog jedinstva "revoluciju duha". Ubio se 1930. s 36 godina.