Avijatičar

Čovjek koji je izgubio pamćenje počiinje pisati dnevnik i kroz bljeskove sjećanja daje panoramsku sliku života u Rusiji s početka 20. stoljeća

Inokentij Platonov, probudivši se u bolnici, suočava se sa svojim stanjem: izgubio je pamćenje. Njegov ga liječnik potiče da pisanjem dnevnika pokuša povezati kaotične kaleidoskopske slike, lica, riječi i događaje koji mu se pojavljuju u glavi. Sjećanja ili taj čudni program koji mu se odvija pred očima, teško povezuje u neki kronološki shvatljiv niz.

Dnevnik mu je napeto štivo koje čitatelja fascinira kaotičnim, kaleidoskopskim slikama, licima, riječima i događajima koji čine potku životne priče ruskoga mladića s početka 20. stoljeća. Priča koja se pomalja istodobno je nježna i tužna, senzualna i neobična, no iznad svega tragična. Prvo se pojavljuju sjećanja iz djetinjstva: na bezbrižne ljetne praznike u dači u okolici Petrograda, na dočekivanje oca na povratku s posla u Petrogradu i na onaj dan 1917. kada dozna da mu je oca ubila rulja pijanih mornara. Platonov s majkom seli u zajednički komunalni stan u centru Petrograda gdje upoznaje nove susjede – profesora Sergeja Voronina i njegovu kćer Anastasiju, koja će postati ljubav Inokentijeva života. Upoznaje i Nikolaja Zareckog, radnika u tvornici kobasica, koji denuncira profesora Voronina, kojega vlasti uhite i pogube. Zareckog uskoro pronađu mrtva, a za ubojstvo optuže Platonova – kao i za rovarenje protiv države – i osude ga na služenje kazne u logoru Solovki. Ali kako se Inokentij može sjećati svojega života početkom 20. stoljeća ako su tablete koje uzima iz 1999. godine? Hoće li se Platonov uspjeti prilagoditi novoj realnosti i naći dom u čudnom svijetu s kraja 20. stoljeća? I ono najvažnije pitanje: Koja ga je to sila vratila u život, a sada ga pokušava ponovno ubiti, nakon čudotvornoga uskrsnuća u logoru Solovki?

Roman opisuje najmračniji period ruske povijesti 20. stoljeća: revoluciju, boljševizam, neoboljševiza, Gulag, rat i anarhiju. U formi memoara i dnevničkih zapisa troje likova, pripadnika različitih generacija daju nam sliku jednog doba, a autor, kristeći se elementima mističnog historicizma, pažljivo slaže detaljan mozaik Rusije i njezinih stanovnika.

Neobična priča kojoj je vanjski vremenski okvir početak 21. stoljeća, zaokružuje "živopisnu panoramsku sliku života u Rusiji s početka 20. stoljeća".

Roman asocira na rusku književnost 1920-ih, naročito na "Bijelu gardu" Mihaila Bulgakova, a od novijih na "Pismovnik" Mihaila Šiškina - Kirkus

S izvanrednim umijećem dočaravanja detalja svakodnevnog života i izrazitim talentom da plastično prenese čitav spektar boja, mirisa i zvukova, pripovjedač ocrtava živopisnu panoramsku sliku života u Rusiji s početka 20. stoljeća. - The Guardian

Sve naslove autora nađite na: Vodolazkin

Jevgenij Germanovič Vodolazkin rođen je 1964. godine u Kijevu, gdje je 1986. godine diplomirao na Filološkom fakultetu. Godine 2000. doktorirao je obranivši doktorsku disertaciju "Svjetska povijest u književnosti Stare Rusije". Radi u IRLI-ju (Institutu za rusku književnost) u Sankt Peterburgu, a od 2012. uređuje zbornik Puškinskog doma „Tekst i tradicija”. Jevgenij Vodolazkin uvijek je naglašavao da je imao sreću i čast što je njegov mentor i učitelj u vrijeme usavršavanja i rada u IRLI-ju bio najveći lingvist dvadesetog stoljeća Dmitrij Sergejevič Lihačov. Autor je stotinjak znanstvenih radova o staroj ruskoj književnosti, knjiga Dmitrij Lihačov i njegovo doba  i  Instrument jezika. O ljudima u riječima i romana: Otimanje Europe (2005.),  Solovjov i  Larionov (2009.),  Lavr  (2013.) te Avijatičar (Aviator).

Roman Solovjov i Larionov bio je u finalu za nagradu "Knjiga godine 2010.", a dobitnik je književne nagrade "Andrej Bjeli" i nagrade za filološku hrabrost i originalnost te je proglašen za najbolju knjigu u Rusiji 2010. Roman "Lavr" dobitnik je  nagrade "Knjiga godine 2013.", Nagrade "Jasnaja Poljana2 i Nagrade međunarodnog udruženja "Portal".