Ibsenova "druga scena"

Prva hrvatska ekstenzivna studija o Ibsenu

Ibsenu je u nas do sada, uglavnom, nailazio na sporadičan interes, čak i kad su u pitanju bila usporedbena istraživanja. Ovo je prva hrvatska ekstenzivna studija o Ibsenu i po važna je jer na posve inovativan način - i u međunarodnim okvirima - tumači kronološko susjedstvo Ibsena i psihoanalize. Posvjedočeno je ne samo uzbunom oko ibsenizma kao pošasti koja je "histerizirala" onodobnu publiku, nego i ranim Freudovim pozivanjem na Ibsena te analizom Rosmersholma, koje autorica nadograđuje kasnijim Lacanovim elaboracijama. Potom, Ibsen, Pirandello i Begović ne vezuju se logikom utjecaja, nego kao da jedan drugoga čitaju, bez obzira tko kome prethodi ili tko koga nasljeduje. Treće, cijela se diskusija oko nelagoda i civilizacijskih implikacija muško-ženskog družbeništva okončava prizivom dosad posve nerazaznatljivih tragova Platonova Simpozija, a sve preko krunskog modernističkog toposa, jednadžbe djeteta i rukopisa knjige.