Hodanja, čežnje

Berlinsko-zagrebački dnevnik 1970-1977.

Dnevnik je autentičan zapis o hrvatsko-njemačkim kulturnim vezama. Piisao ga je jedan od najuglednijih njemačkih pisaca generacije koja je u književnosti debitirala ranih 1950-tih godina i koji je dnevnik vodio cijeloga svog odraslog života (od 1954. u nas poznat od 1988., kada mu je objavljena knjiga "Zagrebačke bilježnice 1967-1987") 

Ljude, običaje, povijest i kulturu spoznaje i o njima zapisuje, kao i svoje dojmove stečene u druženjima s berlinskim i zagrebačkim prijateljima, susjedima i poznatim umjetnicima ili u šetnjama jednim i drugim gradom kao zanesen promatrač. Zapisi, ponekad u vrlo šturim natuknicama, prenose njegovu osjećajnost i meditativnost koje tekst profiliraju i kao lirski putopis.

Dnevnik je interesantan hrvatskoj kulturi od 1967. kada prvi put sa svojom ženom, književnicom Irenom Vrkljan – koju je upoznao godinu dana prije kao njen mentor na berlinskoj Akademiji za film i televiziju – dolazi u Zagreb, upoznaje ovdašnje ljude, običaje, povijest i kulturu, i od tada opisuje svoje učestale boravke u Zagrebu i Hrvatskoj (posebice na otocima) gotovo trideset godina i za sobom ostavlja vjerojatno najznačajniji zapis o hrvatsko-njemačkim književnim vezama tog razdoblja.

Zapisima defiliraju mnogi berlinski i zagrebački prijatelji, susjedi s kojima dijeli svakodnevicu, mnogi neznani koje je tek pogledom usputno registrirao, ali i poznati umjetnici poput – spomenimo samo zagrebačke – Miljenka Stančića, Zvonimira Bajsića, Zlatka Boureka, Angela Miladinova… prema kojima gradi topao odnos pun naklonosti. Benno hoda ulicama i trgovima kao strasni promatrač. Korak po korak i riječ po riječ, impresionistički, detaljistički ispisuje intimne, suzdržane zabilješke u kojima se dodiruju realnost i čežnje. Nisu to novinarski zapisi, ne govori o politici nego su njegova zapažanja gotovo pa lirski putopis. Posebno ga oduševljava sve vezano uz rubna područja  - grada, književnosti, umjetnosti… - i figure autsajdera, zanemarenih, posebice naših gastarbajtera u Zapadnom Berlinu, od kojih su dvjema obiteljima Irena i on stalno bili na usluzi.

Divno svjedočanstvo o tome kako izgledamo u očima stranca kojem je simpatija prema Zagrebu i Hrvatskoj postala njegova vlastita sudbina.

Benno Meyer-Wehlack (Szczecin 1928. – Berlin 2014) jedan je od najuglednijih njemačkih pisaca svoje generacije. Od ranih pedesetih objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, napisao 25 radiodrama i 11 scenarija, a počevši od davne 1954. pa sve do 1995. vodio je dnevnik, čiji je sadržaj djelomice već otprije poznat hrvatskim čitateljima iz njegove knjige Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987.