stroj za pravljenje Španjolaca

Književni tsunami

Nakon što je 48 godina proveo u braku, u 84. godini António Jorge da Silva ostaje udovac, te je smješten u za ljude treće dobi, što je ljepši naziv za starački dom. U dom je došao s dvije lagane torbe i s uvjerenjem da starost ne može biti ništa doli ružna. Ne mora biti, starost je svakakva kao i život sâm.

Svijest o gubitku i nepravda što ostaje živim, dok bi najradije umro, predstavljaju za njega živu ranu kojoj ne nalazi lijeka. Umjesto da uživa u stečevinama dugog života, Silva se suočava s gubitkom zdravlja i padom mentalnih sposobnosti, a noću sanja zloguke crne ptice koje ga napadaju. I dalje se lome koplja oko toga tko navija za Porto, a tko za Benficu, spekulira je li jedan Esteves doista lik iz Pessoine pjesme Trafika, i dalje je važno tko je ljevičar a tko desničar, tko se moli Gospi Fatimskoj, a tko ne, i tko je smješten u sobe s pogledom na park, a tko u one s pogledom na groblje… i sve je to podjednako važno. S vremenom ipak počinje sklapati prijateljstva s osobljem i sustanarima, te s njima dijeli sjećanja i sitne radosti. Jer, starost nije ružna, starost je svakakva, baš kao i život sam, a u iščekivanju kraja otkrivamo njegove nove aspekte. Stoga mae rečenice započinje malim slovom, ne bi li naglasio da je kraj jednako važan kao i početak, i svaki dio života ima svoju težinu. Računa se svaki dah, računa se sve do… točke.

Ovaj roman mogao bi terapeutski djelovati na domaće čitatelje – i Portugalci poput nas žive u zemlji koja samo što “ne padne u more”.