Eseji I-III

Tri knjige eseja de Montaignea, začetnika esejističkog žanra u europskoj književnosti.

Sa starofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja

I. svezak: Eseji, Knjiga prva, 452 str.
II. svezak: Eseji, Knjiga druga, 628 str.
III. svezak: Eseji, Knjiga treća, 478 str.

U riznici svjetske književnosti (posebice u graničnom području koje dijeli s tradicijom filozofskog mišljenja) djelo de Montaignea (1533-1592) zauzima istaknuto, prijelomno i nezaobilazno mjesto. Svojim je knjigama Eseja (1580), koje je kasnija kritička recepcija atribuirala djelom epohe, utemeljio i kanonizirao novi književni izraz: po naslovu njegovih lucidnih razmatranja kasnije je, tek u 19. stoljeću, nazvana cijela jedna književna vrsta. Genijalnost Montaigneovih ogleda, koji nisu imali presedana u dotadašnjoj povijesti književnosti, bila je u "pronalasku" književnog izraza koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih od antike - dijalozi i satire, maksime i memoari. Tek su njegovi nasljednici od njega preuzeli pisanje u prvom licu, zamjenu logičkog mišljenja slobodnim asocijacijama i korištenje eseja kao "književnog sredstva za izricanje gotovo svega o bilo čemu".
Sve tri knjige odražavaju veliku učenost i širinu interesa, a Montaigne kroz svojevrsni solilokvijski dijalog opservira o svemu čime je okružen i o čemu asocijativnim načinom u danom trenutku razmišlja bez određene svrhe ili konkretne nakane. U 57 ogleda iz Prve, 37 iz Druge i 13 iz Treće knjige Eseja zagovara poštovanje različitih kultura i raspravlja o najrazličitijim životnim, filozofskim temama: o sjeti i tuzi, osjećajima, dokolici, lažljivcima, postojanosti, smislu dobra i zla, kukavištvu, strahu, snazi mašte, odgoju djece, prijateljstvu,  umjerenosti, odijevanju, samoći, slavi, nejednakosti među ljudima, nesigurnosti suda, ispraznosti riječi, molitvi, savjesti, okrutnosti, vrlini i hrabrosti, srdžbi… – a to je samo manji broj tema!
Oslobođen tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećen vanjskim sustavima, i filozofskim i ideološkim Montaigne se mogao razmahati svojom rečenicom, aktivirati emocije raspršene u sijaset asocijacija, pa nije slučajno to što je književna kritika njegove eseje proglasila “krunom razvoja francuske renesansne književnosti”, po stilu i izrazu nagovještajem francuskog klasicizma 17. stoljeća, a samog Montaignea pretečom Rousseaua.
Eseji su imali suvelik utjecaj i u Francuskoj, ego i u Engleskoj (William Shakespeare navodio je njegova djela, a Francis Bacon ga je – kao najgorljiviji propagator – oponašao). Svojim načinom pisanja Montaigne se svrstava među ključne pionire epohalnog zaokreta u zapadnoj kulturi.

Troknjižje Eseja objavljuje se deset godina nakon njegova prvog hrvatskog izdanja u sklopu Sabranih djela Michela de Montaignea, koje je prema izvorniku iz 1588. i tzv. primjerku iz Bordeauxa sa srednjofrancuskoga preveo i komentarom popratio Vojmir Vinja (Disput, Zagreb, 2007). Između mnoštva pohvala tom izdanju valja izdvojiti da je Disput za to izdanje dobio "Nagradu Josip Juraj Strossmayer" za najuspješniji izdavački pothvat 2007. godine s područja humanističkih znanosti.
Ovo ponovljeno izdanje Eseja Michela de Montaignea objavljuje se i deset godina od smrti prevoditelja Vojmira Vinje (Dubrovnik, 1921. – Zagreb, 2007), istaknutoga hrvatskog lingvista, romanista i prevoditelja, koji je posljednjih nekoliko godina svojeg života posvetio upravo prevođenju Montaigneovih Eseja i ostalih njegovih djela i zapisa (Dnevnika s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. te pisama) te time ostvario svoje životno prevoditeljsko djelo koje je na blistav način trajno obogatilo hrvatsku kulturu.