Djetinjstvo Kaspara Hausera

Bildungsroman sastavljen od dvanaest priča sjajno prikazuje tranziciju rumunjskog društva i transformaciju generacije izgubljene u toj tranziciji

Kaspar Hauser, divlje dijete s početka 19. stoljeća, u rumunjskoj je inačici Bobica, dječak koji u posljednjim godinama komunizma odrasta na ulicama Bukurešta. Uz nesređenu obiteljsku situaciju, prilično nasilnu okolinu i homoseksualnu epizodu zbog koje ga izbacuju iz škole, njegov je put prema zrelosti pun neizvjesnosti. No i kad prijeđe dvadesetu, izazovi modernog društva neprilagođenom mladiću postavljaju brojne zamke. Stoga svoj uspjeh, baš kao i probleme, utapa na jedini način koji je naučio još u ranoj mladosti, od Tateka…

Prvi roman jednog od najtalentiranijih mlađih rumunjskih pisaca, Bogdan-Alexandrua Stănescua napisan je sa strašću, ali i promišljeno, tako da i gorke pilule postaju barem malo slađe. Bildungsroman sastavljen od dvanaest priča sjajno prikazuje tranziciju rumunjskog društva i transformaciju generacije izgubljene u toj tranziciji.

Uznemirio me, rastužio, zabavio, podsjetio me na devedesete, koje su za generaciju koja je tada odrastala predstavljale ludilo, prelazak iz agonije u ekstazu, iz velebnih planova u potpuno beznađe. Bogdan-Alexandru Stănescu nije napisao knjigu o nekom određenom Bobici, već je ispisao tipologiju Bukureštanca koji prolazi kroz adolescenciju i sazrijevanje, intenzivno proživljavajući svaki trenutak. – Virginia Costeschi

Dvanaest priča koje čine knjigu izlaže našem pogledu cijelu galeriju najraznovrsnijih likova. Djetinjstvo Kaspara Hausera jedna je od onih knjiga koje resetiraju ukočene rasprave o rumunjskoj prozi posljednjih desetljeća. – Luana Stroe

Je li Djetinjstvo Kaspara Hausera roman? Čitano bez konteksta, apsolutno da. No kakav roman? Ne politički roman, a ni kakva izlizana proza s ambicijom rušenja tabua, čak ni dopunska pripovijest o slavnom slučaju Kaspara Hausera, kao što bismo mogli zaključiti iz naslova, već, naprosto, roman o odrastanju, sentimentalan i patetičan, ali besprijekorno napisan. – Ovio Olaru